Perolaka naiva

Perolaka naiva

Jurdanin svijet svijet je hrvatske svakodnevice, prikazan na dobrohotan, neopterećen i nadasve simpatičan način

Između pikarskoga romana španjolskog 16. stoljeća i suvremenog izričaja kretanja u filmovima ceste postojala je i svojevrsna tranzicijska prostorna romaneskna proza; u kojoj centralni lik, mobilan u raznorodnim prostorima, postaje autorov maneken-glasnogovornik opće socijalne karakterizacije. To prostorno načelo u svrhu (putovanju sinkronoga) presjeka društva, njegovih društvenokritičkih konotacija, u svom prvom dugometražnom redateljskom uratku primjenjuje i novinar i politički kolumnist Srećko Jurdana (potpisnik i nekoliko televizijskih odnosno kratkometražnih filmova). Njegov svijet svijet je hrvatske svakodnevice, no prikazan na vrlo dobrohotan, neopterećen i nadasve simpatičan način. Svijet je to koji nastavaju (doduše karikaturalno prepoznatljivi) malverzatorski sportski dužnosnici, pohotni akademici, ’moderni’ svećenici, umišljeni snobovi bez pokrića (izvrsna Cintija Ašperger; zabavan cameo Saše Zalepugina) i općenito, po načelu sodoma-gomora, suvremeni svijet željan novca, seksa i moći. Njime, neprestano u kontaktu s navedenom (prototipnom) galerijom likova, prolazi mlada oportunistkinja, buntovnica (s razlogom), no njezino je putovanje u potrazi za boljim životom prije želja za mijenom mjesta boravka negoli iskrena potreba za unutarnjom promjenom. Tako junakinju nova iskustva i poznanstva bitno ne mijenjaju; ne dolazi do sebe-otkrića odnosno otvaranja vlastitom duhovnome središtu. To središte, naime, glavnoj junakinji - dijelom zbog zadanosti scenarija, dijelom zbog pomalo odsutne izvedbe Dore Fišter, ostaje nedostupno i finalna katarzična inicijacija neizbježno izostaje (što je vidljivo i u zgodnu ali ne odveć originalnu završetku).

DJEČAČKA GLUMICA

Dori Fišter ovo je prva glavna uloga (nagradio ju je Pulski festivalski ocjenjivački sud diplomom za prvu glavnu ulogu) u kojoj se pokazala bližom svježem, prirodnom, mladenačkom tipu (iako ne i umjetničkom senzibilitetu) francuskih ’dječačkih’ glumica od Jean Seberg do Anne Mouglalis, odnosno posvemašnje udaljena od pompoznih demode damsko-zvjezdanih stavova preživjelih još iz osamdesetih godina prošloga stoljeća (u mnogih i nadalje aktualna te društveno prihvatljiva i poželjna načina ponašanja); baš kao što je i ležerna, čak dražesna rastresenost filma izbjegla nerijetki zamorno-uspavljujući akademizam pojedinih hrvatskih naslova. Pomalo infantilna i naivna, Slučajna suputnica tako radije nego da predstavi nekog novog Lazarilla de Tormesa, ili čak Eneju, Odiseja, Gulivera odnosno ’pravoga’ pikara - Jacka Kerouaca (ili ne-daj-bože krene u recentnome smjeru političkih didaktizama, na što je upućivala špica), ostaje ultralagan i nimalo naporan crowd-pleaser, mali film i ugodno iznenađenje, u trajanju od na pravu mjeru svedenih (i neisforsiranih) sedamdesetak minuta.

Katarina Marić