Pedesete su bile godine

Pedesete su bile godine

U pedesetima se dogodio niz prijelomnih događaja i poticajnih inicijativa poput Krležina ljubljanskoga govora, manifestnog istupa grupe Exat 51 o sintezi likovnih umjetnosti, pojave generacije mladih pisaca krugovaša, osnivanje Gavellina Zagrebačkog dramskog kazališta, pokretanje Dubrovačkih ljetnih igara i Zagrebačke škole crtanog filma

U zagrebačkom Domu HDLU do 7. prosinca postavljena je izložba Pedesete godine u hrvatskoj umjetnosti, kojom se prezentira i valorizira razdoblje presudno za razvoj hrvatske umjetnosti i kulture druge polovice prošloga stoljeća. Kako u uvodniku kataloga ističe Zvonko Maković, idejni začetnik i voditelj vrijednoga kulturološkog projekta, izložba je »pokušaj rekonstrukcije vremena« kojim se istovremeno treba pružiti »relevantna ocjena umjetničkog i kulturnog standarda tadašnje Hrvatske«. Opsežnu i zahtjevnu interdisciplinarnu zadaću potpisuje deveteročlana ekipa autora, od kojih je svaki autonomno obradio jednu umjetničku disciplinu: Maković slikarstvo i skulpturu, Darja Radović-Mahečić arhitekturu i urbanizam, Jasna Galjer dizajn, Marija Tonković fotografiju, Velimir Visković književnost, Eva Sedak glazbu, Nikola Batušić kazalište, Hrvoje Turković film i Ljiljana Kolešnik likovnu kritiku.

PRIVID SLUČAJNOSTI

Izabrana djela postavljena su na dinamičan prostorni sustav panoa i postamenata što se provlači galerijom, neutraliziranom i svedenom na anonimnu crnu pozadinu. Izlošci nisu poredani prema kronologiji niti su grupirani po disciplinama, nego su razmješteni naizgled slučajno jukstapozicijom ostvarenja različitih umjetnosti kao metafore međuprožetosti i dijaloga tadašnje svekolike umjetničke produkcije. U središnjem prostoru pod kupolom na bjelinu zida crnim slovima ispisana je kronologija svjetskih, europskih i domaćih zbivanja, kao ishodište komparacije i potvrda sinkronosti domaće i svjetske scene. Sukladno jednostavnu crno-bijelom layoutu postava oblikovan je i sadržajan izložbeni katalog.

Ono što će presudno odrediti društveno-politički okvir i otvoriti prostore slobode umjetničkog djelovanja dogodilo se neposredno uoči pedesetih, naime raskid s velikim sovjetskim bratom i posljedično odbacivanje diktiranoga socrealističkog idioma, koji i nije ostavio neki opipljivi trag. Čuveno Titovo ne staljinizmu nije značilo prekid sa socijalizmom, niti je bitno izmijenilo karakter totalitarističkoga režima jednopartiskog sustava, ali je odškrinulo vrata kulturnim utjecajima Zapada i omogućilo iznenadni procvat tiusuće umjetničkih cvjetova. Ta ambivalencija, odnosno razapetost između Istoka i Zapada glavno je obilježje razdoblja. U zemlji koja je imala svoju inačicu gulaga na Golom otoku i koja je rigidnim modelom socijalističkog samoupravljanja svjelosnim godinama bila udaljena od liberalne demokracije, umjetnici su izborili pravo na eksperiment u suglasju s umjetničkim tendencijama na Zapadu i raznolikost pristupa što su anticipirali buduća avangardna kretanja.

U pedesetima se dogodio niz prijelomnih događaja i poticajnih inicijativa poput Krležina ljubljanskog govora, manifestnog istupa grupe Exat 51 o sintezi likovnih umjetnosti, pojave generacije mladih pisaca krugovaša, osnivanje Gavellina Zagrebačkog dramskog kazališta, pokretanje Dubrovačkih ljetnih igara i Zagrebačke škole crtanog filma, procvata grafičkog i produkt-dizajna, zlatnoga razdoblja hrvatskog filma, pripreme za Muzički bijenale i mnoštva drugih koje iz današnje perspektive možemo ocijeniti presudnim u novijoj hrvatskoj umjetnosti.

TVORNICE KAO KATEDRALE NOVOGA VREMENA

Osobne i profesionalne sklonosti usmjerile su moju znatiželju ponajprije arhitekturi i urbanizmu stoga će u nastavku više riječi biti o tom segmentu prijelomnih pedesetih. Zarana su uočeni važnost i visoki dosezi onovremenih arhitektonskih ostvarenja, a jedan od najreprezentativnijih izbora, sveden pretežno na polje arhitekture, dogodio se u sklopu antologijske retrospekcije Arhitektura u Hrvatskoj 1945-1985. autora Nevena Šegvića. Valja istaknuti da su recentnom izložbom arhitektura i urbanizam prvi put prikazani unutar cjelovite umjetničke panorame razdoblja, u kojem je arhitekturi bila namijenjena važna zadaća jednog od četiri (uz novinstvo, radio i film) »imaginativno-konstitutivna čimbenika masovne urbane kulture«. Naime, poslijeratni društveno-gospodarski razvoj bio je usmjeren ubrzanoj obnovi i izgradnji s transformacijom izrazito agrarne i ruralne zemlje u industrijsku i urbaniziranu, u čemu su arhitekti odigrali važnu ulogu. Nova društvena uloga arhitekture bila je u suglasju s modernističkim idealom zasnovanim na socijalnim programima i oblikovanju humanijeg prostornog okvira života, temeljnih principa avangarnih težnja međuratnoga razdoblja koji su poslije rata postali globalnom pojavom, a općeprihvaćeni modernistički idiom dobio je svoju inačicu i na hrvatskom prostoru.

Pedesete se u hrvatskoj arhitekturi mogu podijeliti na dva razdoblja. Početak pripada herojskom vremenu poslijeratne planske izgradnje i obnove, koja je zahtijevala nove organizacijske modele i brze rezultate. Struka se okuplja u velikim državnim projektnim uredima po modelu Zemaljskoga građevno-projektnog zavoda Hrvatske (1946), u kojima se projektiraju tvornice kao katedrale novoga vremena i masovna stambena izgradnja. Kolektivni duh kao posljedica socijalističkog organiziranja jenjava potkraj pedesetih, kada niz vodećih arhitekata osniva vlastite atelijere i preuzima niz zadaća različitih tipologija, što donosi individualizaciju i nove specifične poetike.

OBLIKOVANJE GRADOVA

Pedesete su nam ostavile u nasljeđe brojna antologijska pojedinačna ostvarenja, poput Galićevih stambenih blokova, Dinamova stadiona Turine, Neidhardta i Ehrlicha, Turinina Centra za zaštitu majke i djeteta u zagrebačkoj Klaićevoj ulici, Požgajeva kupališta Borik u Zadru, Rašičine škole u Mesićevoj, Rašičinih i Vitićevih velesajamskih paviljona, Šegvićevih splitskih ostvarenja, Richterova paviljona na briselskom EXPO-u; no pravi je izazov bilo planiranje urbanističkih zahvata i oblikovanje gradova, bilo da je riječ o zahvaćanju u staru jezgru Šibenika, zahtjevnu rekonstrukciju porušenoga Zadra ili pak o novim zahvatima regulacije splitske zapadne obale i novih zagrebačkih kvartova. Najreprezentativniji je primjer cjelovitoga urbanističko-arhitektonskog poteza Ulica proleterskih brigada, planirana prema urbanističkim principima CIAM-a, s reprezentativnim javnim građevinama i stambenim blokovima oblikovanim u maniri monumentalnoga modernizma.

U to doba vrlo je živa publicistička aktivnost, usmjerena na izdavanje časopisa »Arhitektura« i »Čovjek i prostor«, što u dvotjednih novina bilježi ne samo arhitektonske teme nego i suvremene likovne tendencije. Arhitekti su aktivni i u drugim područjima, poput oblikovanja pokućstva i dizajna izložbenih postava, a važna je karakteristika razdoblja bliska suradnja s drugim likovnjacima u svrhu sinteze umjetnosti, čiji su glavni protagonisti članovi grupe Exat.

Na kraju valja istaknuti kako je izložba o pedesetima, kojom su jasno definirani obrisi vrlo važna razdoblja u hrvatskoj umjetnosti, snažan poticaj za daljnje dubinske analize pojedinih disciplina i protagonista toga plodna i poticajna razdoblja.

Vinko Penezić