Osjećam olakšanje što više ne moram biti moderan

Osjećam olakšanje što više ne moram biti moderan

Akademiju likovnih umjetnosti mogu spasiti dvije stvari; jasan program i ljudska uljudnost, odnosno uvažavanje različitosti. Riječju, razgovori, a ne monolozi. Pripominjem da je to drugo zapravo prvo; uvjet ili preduvjet za sve. Ako nisi u stanju saslušati drukčije mišljenje o istoj stvari, onda je odmah na početku svemu kraj. A ako su pakao uvijek drugi, a ti uvijek kerubinski čist i besprijekoran, nema ovdje šanse ni za čistilište, a kamoli za raj ili makar neki svježi proplanak

Kako vidite trenutni kulturni život Hrvatske? Ima li po vama znakova oporavka ili stagnacije?

- Teško pitanje za čovjeka koji nema pretenzije ni ambicije da prosuđuje. Ima svakakvih znakova. Nisam katastrofičan i mislim da je svijet mnogo bogatiji od naših uskih promatračnica s kojih trenutno gledamo. Bivši je ministar rekao da je naša kultura krepani feniks koji daje znakove života. Mi dajemo znakove života, ali naše je stanje plovidba u mjestu. Mi smo na željeznom brodu kojemu kompas uvijek pokazuje željezo, a ne smjer. Mi smo Očekivanje! Mi smo u stadiju očaranosti!

Pisali ste o propasti samotna čovjeka, onoga koji prerano radi na svojim zadaćama...

- Ta je propast očita. Ona je činjenica. Sve je učinjeno da on nestane. On se može sresti na njemu neprimjerenim i neubičajenim mjestima. U novinama, u politici ili u reklami za muški losion. Nije to više ni on. Kalderonovski rečeno, život je san. Mi danas imamo Big Brothere, Severine kao riječke heroine, brbljarije Arijane Čulina, reklamna kreveljenja, dugotrajne masaže da se kupe depilator ili nepromočivi ulošci... i propaganda propagira samu sebe. I radio koji slušam malo me razočarava trubeći stalno o nekoj udavači od 97 godina, o najduljem poljupcu ili o nekom tipu koji je nekoliko desetljeća visio na grani. Jeste li znali? Velika stvar! Ja znam dvoje ljudi koje žive od trito kuna mjesečno i to ne na grani nego na zemlji koja se zove Hrvatska. Znam i jednoga nesretnika ovdje koji nije bio u Domovinskom ratu! Jeste li znali - koliko hoćeš. Imate i jednog gospodina i TV-aukciju; malo je čovjek u zatvoru malo na televiziji s leptir-mašnicom.

Što mislite o novoj zgradi Muzeja suvremene umjetnosti i kako vidite budućnost toga Muzeja?

- Sramota je što je tako dugo nismo imali. To nije puko preseljenje iz obiteljskoga Kulmerova stana u novi prostraniji svijet. Ne treba tu mnogo mudrosti. Treba vidjeti što su drugi napravili; od Bilbaa do Graza. Dakako, to je najbolja vijest za nas, a onda i za Galeriju suvremene umjetnosti, koja je u kontrapunktu prema brbljavoj i željenoj umjetnosti odigrala zamjetnu i zahvalnu, gotovo higijensku ulogu. Posebice se to odnosi na ljude poput Beka, Putara i Bašičevića, ali i na mlađe koji su ih naslijedili. Ali tu vidim i rješenje za Modernu galeriju. Muzej otvoren svim strujanjima, muzej koji zagovara susret »opširnih kontroverznih susreta, diskusija na platformi skeptične tolerancije« - kako kaže W. Hofmann. Mjesto dijaloga, a ne monologa i jednosmjernih ulica, pluralizma, potvrđenih, ali i inovativnih strategija bez nacrta definitivnih izraza ili onoga što dekonstruktivisti zovu gubitkom samo jednoga značenja. Nadasve, bez etosa netolerancije koji u Hrvatskoj vlada. Muzej koji podrazumijeva Gotovca i Gecana. I premda se to zove muzejem, on bi to, u ortodoksnom smislu, trebao najmanje biti.

Zadržavam malo skepse da se s ovim našim navikama opet sve to ne pretvori u prevlasti i distribucije političkih i ostalih sumnjivih moći i podobnosti. Ako postane bojno polje prevlasti i odmjeravanja, ako postane pitanje rezanja vrpce i tko će je rezati na svečanom otvaranju, sve će biti uzalud.

Kakva je hrvatska likovna kritika danas? Što mislite o tvrdnji da je velik broj likovnih kritika nerazumljiv?

- Usprkos tolika pisanja i premda nisam likovni kritičar, mogu postaviti protupitanje; imamo li likovnu kritiku?

Prije petnaestak godina napisao sam da imamo: a) servisnu (uslužna djelatnost) b) prijateljsku (sretan i neproblematičan život), c) tendencioznu (ideološki i teorijski usmjerena i s tezom), d) esejističku (lucidnu s trajno kolebljivom naravi literarne činjenice s osjećajem samopoštovanja) i e) ekskluzivnu (avangardističku, progresivističku, netolerantnu, ali korisnu). Dakako ima pisanja koja s kritikom nemaju velike veze. To je pisanje što posjeduje dostojanstvo mramornih bista jer je prigrlilo trajan i nepokvarljiv kriterij Istine i Ljepote i stoga najradije govori o suvremenoj anarhiji. Protiv je pomodnosti i trendova. To je kritika koja misli da »pisati o El Grecu znači istodobno i bolje pisati«. Što se mene tiče, najbliži sam esejističkoj (pod d), ali bojim se ili, bolje rečeno, nadam se da to uopće nije kritika.

Danas nema razloga za takve suptilne podjele. Kritiku određuju mediji, a ne jake osobnosti. Danas vladaju mediji. Oni ni najboljima ne govore; dođi i oblikuj nas, nego: mi smo oblikovani, uklopi se. Dosta ljudi pojavljuju se na mnogim mjestima, pišu na sve strane, ali sve je to posve izvan utjecaja, ništa ne mijenja, ni na što ne utječe. Svejedno je tko piše u većini slučajeva pa i kako piše, ukoliko nije riječ o napadu i pljuvanju. Riječ je uglavnom o stihijskim pristupima, prijateljskim uslugama i intimizmima, ja tebi, ti meni, navijanja i slično. Ne govorim o svima, dakako. Postoje pojedinci koji sve drže da ne potone u veliko ništa!

Nerazumljivost kritike? Ne bih se složio. Doduše, ima kolega koji misle da treba dospjeti do dubina u kojima osim njih i svjetla njihova uma više nikoga nema. Reći ću vam iskreno. Hrvatska danas ima desetak vrhunskih pisaca o umjetnosti. Mi često mislimo obrnuto - da su vanjski kritičari i pisci bolji. Kada su velika imena pisala o našim umjetnicima, primjerice o Džamonji (Argan), govorili su o spomenicima i etosu revolucije, a kod Kulmera (Restany) preludirali su po njegovoj biografiji i lamentirali o sudbini plave krvi u crvenom okružju, odnosno o usudu plemića u socijalizmu. Problem naše kritike ne leži u njezinoj pismenosti ili stručnosti. To je u priličnoj visini. Njezini su problemi na drugoj strani. Vode je pokatkada niske strasti i zato je često u nizini. Znao sam i sam čuti; dobro si ga popljuvao! A to me žalosti. Ljudi su željni malo koloseuma.

A predgovori? Napisao sam jednom misleći pritom i na neke svoje da predgovori nisu ključ u djelo nego zbrka pred vratima. Kiparu Marinoviću predgovor je napisala njegova baba. Preporučujem neku pjesmu. Svakako to nije mjesto za kritiku ili za dubine u kojima se i delfski ronac izgubi ili vrati očerupan i ne zna kako se zove ni gdje je bio. Preporučam prozračnost, prohodnost i duboku jednostavnost. Nepretencioznost. A nadasve da pisac ne bude pametniji od onoga što je povod njegovu pisanju.

Poznati ste kao protivnik otvaranja izložbi...

- To se može i tako reći. Govorim u svoje ime i kažem da me slike mnoštva uvijek manje-više istih ljudi koji daju dojam o pravoj pomami za kulturom smetaju i znače gotovo biološki atak. To je ceremonijalni dio do kojega mi nije stalo, a s kojim obično završava i počinje briga oko umjetnika. Poslije ni psa na izložbi. Ali ne treba to prezirati. U tome neki uživaju, neki to smatraju dužnošću, a ja sam prema toj dužnosti ravnodušan ili, dopuštam - nedgovoran. To je specijalnost ove kulture. U svijetu se ne čekaju mudri govornici ili ceremonijalni negližeji frazerluka. Otvaranje je recimo od 7. do 9. Dođeš, popiješ čašicu, vidiš izložbu, pozdraviš umjetnika i odeš. Ne govorim o kolegama koji to smatraju dužnošću i obave to profesionalno i s dostojanstvom prema djelu, umjetniku i prisutnima. Držao bih predavanja i dva dana radije nego izgovorio nekoliko kurtoaznih riječi. Ali to je već znano. I to je moja stvar.

Studentima predajete povijest umjetnosti na ALU i predavač ste na poslijediplomskom studiju na Filozofskom fakultetu. Što je predmet povijest umjetnosti danas i kakav je vaš pristup?

- Reći što je ona danas bilo bi od mene neskromno, premda bih mogao nabrajati moguća tumačenja i pristupe. Postoji već i povijest povijesti umjetnosti. Za mene je povijest umjetnosti živa materija. Da je shvaćam arhivistikom, poleglom stvari koja negdje sedimentira, ne bih se time ni bavio. Darvinistički, evolucionistički i progresivistički pogledi na povijest umjetnosti mrtvi su. Nema mi goreg nego kada mi student počne sa »umjetnost se razvijala...« da bi valjda nekamo došla. Do koga? Do mene. Ili Kesera koji kanibalistički ždere kulture i one njega? Ili do Demurove spirale? Povijest umjetnosti reverzibilna je priča. Onaj tko bude u stanju napisati povjesti umjetnost od danas do pećine, taj će pogoditi. A takvih napora, još od Malrauxa i Imaginarnoga muzeja, ima i oni se u ovoj postmodernoj difuziji aktualiziraju, premda je to za mene bilo uvijek jasno. Da je povijest umjetnosti nekropola koja počiva u miru, što bi Carra imao tražiti u Giottu ili Keser u Indijancima? Zar je Demur izmislio spiralu? I, budi siguran, sve što govoriš danas, naći ćeš u ovom ili onom obliku i prije.

Polemizirali ste oko uređenja gradskih prostora prije desetak godina, osobito Cvjetnoga trga. Što uopće mislite o tim preuređenjima?

- To su za mene bila uništenja, a ne preuređenja. Postao sam »crni gavran ubitačne kritike«, a zapravo bio sam običan ili možda malo kvalificiraniji pješak koji je bio osupnut javnošću jednog intimnog prostora kakav, kao neku dragocjenost ili biljku, njeguju i najveći gradovi. Europe. Srednjouropski grad Zagreb nije trebao takvu bukureštizaciju i mesingizaciju. Riječi divno, divne forme ili atraktivne lokacije i sjajne građevinske parcele, grandiozni projekt ili atrakcija kriju mnoge nevolje, pa i znane današnje manipulacije. U njihovoj nutrini krije se ekskluzivna neosjetljivost i malo lakomosti i to su zameci današnjih urbanističkih i graditeljskih polucija i tragedija. To je potiranje ljudskoga, svakodnevnog, initimnog u ime velikog, autoritarnog, i to nije problem gradskoga prostora, nego je posljedica šire agonije ovoga društva. To je slika i prilika nasilja, bahatosti, sprega moći i noći. To je poljepšavanje u kojem život i ljudi i njihove sudbine ne igraju bogznakakvu ulogu. Imate dakle danas dva luftmadraca na Trgu Burze (ili Trgu hrvatskih velikana), a od stare kavane Korzo stvorena je neka genetska šala koja ima nešto od kolodvorske čekaonice, pizzerije i Panteona. Prezirem ledenicu, tobožnje hladne i razumne forme ispod kojih se često krije beskrupoloznost i bezosjećajnost, a posebice - taština. Uz to znam da su zapovijedi izgovorene tihim i mirnim glasom mnogo opasnije.

Otkrili ste slikara amatera, fra Janeza Ambroza Testena (1897-1984)...

- To otkrio nema baš kolumbovske dimenzije. Kolumbo je prije bio slikar i prijatelj Jelavić, a ja sam bio poslije čato, pisar. Taj je slikar i čovjek, oličenje franciskanske skromnosti i duhovnosti, slikao cijeloga života, a onda ga je u njegovim osamdesetim godinama zadesila (ne)sreća monografije, filma i općenito pažnje na koju nije bio navikao. Slikar Jelavić jednom je došao u Leksikografski zavod, gdje sam radio, i tako je počelo. Kolega i prijatelj Tonko Maroević za tadašnji »Start« napisao je članak Fratar sa zelenom bradom, a ja sam se prihvatio istraživanja koja su trajala dvije godine. Rezultat je monografija (NSB, KS, Zagreb, 1982) i velika izložba u Klovićevim dvorima 1989. godine. Danas se Testena može vidjeti u njegovoj stalnoj zbirci u Kamporu na Rabu, ali i na Krapnju, Zadru, Košljunu... To je izvanredni dokaz samoniklosti i sazrijevanja i to se čovjeku dogodi jednom u životu. Oduzeo bih samo taj gromoglasni prizvuk otkrića. Prije je to bila najobičnija dužnost povjesničara umjetnosti da se jedan slikar postavi među svoje.

Pisali ste oštro i o Ivanu Meštroviću, bolje rečeno o nekritičkim pristupima njegovu djelu. Kakvo je stanje danas?

- Bolje. Zahvaljujući kolegici mr. Ireni Kraševac, koja je napisala sjajnu knjigu Ivan Meštrović i secesija, 1900-1910. Znam da nekoliko ljudi na odgovorniji način promišlja i duma o Meštroviću. Mentorom sam i jednom svojem mlađem kolegi koji se u okviru poslijeiplomskoga studija bavi jednim aspektom espresionizma i art-decoa u Meštrovićevu djelu. Dakle o Meštroviću se više ne može govoriti uopćeno i frazerski. Već je simpozij iz 1982. u povodu velike njegove izložbe bio korak naprijed, ali su rezultati ostali neopipljivi. I usprkos i dobrim mislima i prilozima, unutar gotovo hemerotečne hipertrofije i desetak monografija nije se mnogo učinilo.

Kako komentirate odnos prema studentima Likovne akademije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu?

- O svemu se može govoriti na više načina. Neki slučaj ili neko iskustvo ili nespretnost može se napuhati u trač ili skandal, a ja radije energiju pretačem u sadržaj i napor da se stvari poboljšaju. Ideja o nastavničkom odjelu odlična je ali možda nije u svakom detalju dovedena do nužne sadržajne jednostavnosti. Rezulatati su sjajni jer obrazuju kompletne ljude koji neće čekati mene ili kolege da im kažu što rade ili što će raditi. Naravno, nije sve idilično. Oni moraju prevaljivati velike udaljenosti, stizati na predavanja, moguće je sve bolje organizirati, smanjiti građu za te studente... Ne vjerujem da postoji neki diskriminacijski odnos prema njima ili ja o tome ništa ne znam, a problema ima i bit će ih.

Rekli ste da se problemi mogu shvatiti na više načina. Što se događa na ALU u posljednje vrijeme, sudeći po medijima, pismima i reakcijama?

- Da imam diplomatskoga dara, što nemam, počeo bih kako zapravo sukoba nema. Sve što znam o tome, a toga nije previše jer sam bio na studijskoj godini, malo je i na pola uha. Kako televiziju slabo ili uopće ne gledam, a da bi me upoznali s problemom kolege su mi davali kasete da pogledam i neke emisije iz kulture na televiziji. Ja te kasete nisam htio gledati. Problem i bez toga znam i s njim živim tridesetak godina. Ne zato što sam jako pametan, nego zato što sam svjestan gdje živim. Ponajmanje pritom mislim na ovaj slučaj.

Ja u ovako postavljenom prijeporu kao mi i oni ne želim sudjelovati, niti priložiti i najmanju kap pelina. Toga napitka kod mene nema. Ali kad bih rekao da me sve ne žalosti, lagao bih. Žalosti me. Odazvao bih se samo onima koji bi rekli, »daj napiši ili pomogni osmisliti program ili idemo poboljšati kriterije i sl. Tek sam pri kraju pomogao pri sastavljanju nekih formulacija, zagovarajući dignitet Akademije i kolega, ističem, svih kolega. A onda na istom mjestu osvane, jer je netko dometne, riječ trabanti. I tamo mediokriteti, ovamo trabanti i opet kuhanje u paklenom loncu punom bunika i dlakave juhe. Hvala lijepa. To nije za mene. Premda mislim da je Akademija imala mnogo većih iskušenja, reći ću da me u ovom slučaju ne zanima ni pobjednik ni poraženi, niti mislim da takvih ima ili da će ih biti. Svi samo gube. Zanima me, ne samo na ovom slučaju, koliko neka polemika, prijepor ima zbiljski problem kao kušnju?

Koju kulturnu misiju? Što promiče? Ako promiče osobne netrpeljivosti - hvala lijepa, toga u Hrvatskoj ima u izobilju i takvih je sukoba između institucija i pojedinaca koji se ne mogu nikako naviknuti na zajednički život koliko hoćeš.

Ali pokažite mi ijedno idilično mjesto hrvatske kulture!? Pokažite mi makar i malešne primjere harmonije, ne po logici čopora, nego po korektnosti u razlikama? Recite mi barem jednu estetsku raspravu u povijesti hrvatske umjetnosti koja je oplodila nekom korišću ili koja je vođena za opće dobro izvan osobnih taština ili pukog pozicioniranja. Prave polemike nije bilo u Hrvatskoj. Polemika ovdje vadi utrobu, kopa po ranama i problem spora nju ne zanima. Ovo je ratnička civilizacija koja radi o glavi drugog. A jedna rečenica u masovnom mediju poništava i unesrećuje živote. Treba biti odgovorniji za javnu riječ. Treba biti obzirniji. To je moja religija. Duboko sam nesretan ako nekoga uvrijedim. A neki tako lako pljunu na svaki trud. Svoje pravo razilaženja ili suglasja sa kolegama ne mogu pretakati u javnu polemiku Gdje je dakle, ta idila? Dva čovjeka rade u istoj galeriji i ne razgovaraju. Ili tzv. afera prisluškivanja. I toliko toga što je i mučno nabrajati.

O tome mogu govoriti iz jedne umjerene pozicije, i koja odgovara naravi mojega posla. I premda se želi nametnuti takav oblik razgovora, ni tu za mene ne postoji mi i oni. Svako mi je priklanjanje sramotno. I premda se obično misli da je ta pozicija bljutavo mudra i kompromisna, to je za mene najgora i najnezahvalnija pozicija, koja me opet ostavlja sama. Blagodati te pozicije osjetio sam postavljajući se u jednom sukobu između prof. Radovana Ivančevića, kojega sam cijenio i koji mi je mnogo pomogao, i slikara Ede Murtića. Ivančević je naime pozivao na bojkot slikara, Murtić je jednu moju kolegicu nazvao pišuljom, a ja se s time nisam složio. Ja nisam u poziciji Jergovića koji poslije piše o Murtiću kao o barskoj mušici koja visi u »akademiji kod Charlija«. Eto i to su plodovi moje mudre pozicije po kojoj sam ostao bez prijatelja, bez Murtića i bez Ivančevića.

Kako će se po vašem mišljenju problemi na Akademiji riješiti?

- Ako je sve potaknuto osobne naravi, pokrilo se problemom koji latentno postoji, a to je pitanje i programa i selekcije odnosno primanja novih ljudi na ALU. To je možda bila kap preko ruba čaše koju neki kolege nisu mogli otrpjeti. Ali bi bilo mnogo uvjerljivije da su kolege raspravu započeli ranije, izvan pojedinačnoga slučaja primanja ili neprimanja nekih ljudi za koje su se zalagali. To je po meni iskazano neobzirno, a uz to i medijski prejako (ovi naši mediji i emisije iz kulture posebna su priča). S druge strane, nisam ni siguran da su odgovori bili dobri i pravovremeni ili da su u odnosu na ustanovu bili dostojanstveni. Mislim da kolege nastupaju nervozno i naglo, a nisam siguran da je prvi među jednakima, dekan, jasno govorio u ime ustanove, nego je to više primao k srcu i shvaćao osobno - premda to nije njegov nego zajednički problem, a sve nesretno začinio na neprimjerenu mjestu dovođenjem u sumnju vjerodostojnosti tvrdnji iz jedne molbe našega primljenog kolege i pred auditorijem kojega se to uopće nije ticalo.

Postavljeno ovako sve to ne vodi nikamo. Moje je opetovano pitanje: što sve to donosi kulturi? Što ovoj ustanovi? Hoću li ja čekati ljude spremne za razgovor o budućnosti ALU ili sudske odluke? Za prvo imam još malo strpljenja, drugo se stidim čekati. Jer svi ćemo platiti završni račun; što smo zbiljski učinili pridonijeli. I nema tu mi ili oni. A sve to urušava ugled ustanove i povjerenje studenata i javnosti u instituciju. I sam bih razmislio poslati dijete u tu gungulu. Jedina je tužna sreća što smo svi privremeni.

Hajde, pravimo se malo ludi. Postoji nezadovoljstvo programom ili načinom primanja ljudi. U redu. Zar sam ja zadovoljan? Samo način iskazivanja nezadovoljstva može biti obziran i neobziran, dostojan akademskoga građanina i nedostojan njega. Ne mogu sumnjati da nitko ne želi dobro kući u kojoj radi, ali načini iskazivanja nezadovoljstva moraju biti civilizirani i obzirni prema kolegama. Valja njegovati sklonost razgovoru, osmisliti programe, zagovarati ih i za njih lobirati na uvjerljiv način. Osobno, da odlučujem, imao bih razumijevanja za mnoge stvari, a ponajviše i za one koje su udaljene od mojega mišljenja. Najsmjelije i najnemogućije programe razmatrao bih najozbiljnije. Običnost i navika ne nose ništa dobra. Ali kolege bi imale razumljivu i minimalnu obvezu sve artikulirati u obliku programa. Treba osmisliti programe ili ih poboljšati, zagovarati ih i za njih lobirati unutar kuće. Ako to ne ide, imao bih razumijevanja i za nešto manje obzirne revolucioniranije metode - ali uvijek u ime problema, a ne »slučaja«.

A čujte, i ja mogu naletjeti na prvog novinara i istresti sve protiv svakoga. Mogu primjerice reći da su svi na ALU nepismeni jer sam u njihovo ime - doduše, češće prije - ispisao na stotine prigodnih govora, obrazloženja, molbi, komemorativnih riječi... A riječ je o tome da je kolegama jednostavnije to uvaliti meni, kao što je i meni lakše nešto prebaciti na njih. Nisam za to da se netko baca na ulicu, gnušam se parničenja između kolega. Neću ni napominjati da u tome ne želim imati nikakvu ulogu. Toplo se nadam da ova, po meni objektivno benigna afera, koja je započela privatno, ali je probudila krucijalno pitanje, neće poništiti ugled koji ALU ima. Još se više nadam da će se, mimo pojedinačnih i neprimjerenih istupa, ma kako završili - zapamtiti problem koji manje-više svi znamo, a to je da nitko ne smije zaspati u svojoj sigurnosti i umisliti se bezgrešnim. Daleko je ALU od toga da bude »najgora akademija u svijetu«. Vjerojatnije je, po mnogim znacima, primjerice uvjeravnjima drugih, koji dolaze kao gostujući profesori i studenti, da je među ponajboljima. A ponajviše bismo učinili i za Akademijinu i zajedničku korist kada bismo svoje taštine učinili nevažnima.

Recimo, primanje profesora regulirano je nekim statutom, ovim ili onim. Ono je pravno legalno, ali moguće i lažno demokratsko. Ja bih se složio da je pogrešno. Ali da je ovo, uza sve nedostatke, mediokritetski način izbora - nije. Da je glasačka mašina - jest. Kao i nadglasavanje u Saboru! Hooooruk-politika! Demokratske su forme zadovoljene. Ispod njih tinja nesavršenost.

Ali da se vratimo problemu. Ako je problem u programu, idemo sjesti i poboljšati stvari. Ako je stvar zasnovana na netrpeljivosti, idemo se onda poubijati i otvoriti prostor odgovornijima i pitomijima. Ukloniti se ako ne znamo civilizirano govoriti, ako ne znamo odvojiti privatno od zajedničkoga. Nismo mi tu radi sebe. Svatko mora biti spreman i sebe dovesti u pitanje, staviti sebe na raspolaganje i onda može govoriti kao slobodan čovjek.

Što bi sada trebalo? Stogodišnju značajnu ustanovu za kulturu ove zemlje sažeti u naše zlovolje ili u ove posljednje mjesece pune nedostojnsoti i kao takvu je, tobože, dovesti u pitanje? Hajte, molim vas! Tko smo mi da je dovedemo u pitanje? Mi smo u pitanju?

S druge strane, zar mi ne precjenjujemo sebe i ovaj prijepor koji je kap u moru nevolja ove zemlje, njezinih institucionalnih i ljudskih odnosa, u kojima je kultura daleko od toga da postane što treba postati!? Ovo je dalje ratno stanje, koje Hrvati vole. Ne smijemo umišljati da smo središte svijeta. U vrijeme rata izložbe su mi se činile blesavima, a pisanje o njima još blesavijim. Postoje momenti kada se sebi činimo važnima i eskluzivnima neovisno o prizorima odrubljivanja ljudskih glava, Bushevim glupostima, agresiji reklama, zalijetanju pijanaca i unproforaca u Zid boli...

I vaš kolega Zvonko Maković oštro govori o Akademiji, govoreći o prosječnosti, pa se čak spominje najgora akademija...

- Svatko odgovara za svoje riječi pa tako i kolega Maković i on to valjda može obrazložiti. Meni bi to bilo, neovisno što na Akademiji radim, jako teško i nemoguće. Ja nisam među mediokritetima, da dokažem da je ovo najgora akademija, nego među kolegama, niti mislim da ljudi i umjetnici poput Kesera, Koydla, Kuduza, Sokića, Rašića - a popis je dulji - osiguravaju taj zanimljivi status ili da takvi ljudi stvaraju teror prosječnosti na ALU. Naprotiv. Moji, a ne samo moji, uvidi govore nešto drugo; ako Akademija i nije najbolja, jako je daleko od toga da bude najgora. Dokaza tomu ima koliko vas je volja, a potvrde ne leže u Hrvatskoj, nego u strancima koji su došli posjetiti Akademiju i koji su se na njoj zatekli, kada već ne vjerujemo sebi samima i vlastitim spoznajama. Moji uvidi govore da je npr. klasa prof. Kuduza ili pedagoško djelovanje Koydla u usporedbi s nekim vanjskim pedagoškim modelima kao odnos zubaca ili lubina prema srdeli ili gavunu u moru. Ima li se potrebe naglašavati da je takvih klasa i pojedinaca na ALU mnogo više!?

Sentimentalan sam prema katedri koja me odgojila i dobro bih razmislio prije nego što bih udario po prostoru svojega stručnog i ljudskoga uzdizanja, premda bih možda i ja imao što kolegama reći kao i oni meni. Nisam gledao televizijske nastupe kolege Makovića, ali sam slušao jedan njegov razgovor na radiju i od svega mi se najviše svidio njegov umor i zera sumnje, koja i mene prati, nad činjenicom da je toliko vremena potrošio u oponiranju službenom ukusu, navali trica i kučina ili ukusu pokojnoga predsjednika. Smatrao je da je to vrijeme mogao i bolje iskoristiti; napisati neku knjigu, monografiju i sl. U tome je cijela stvar! Uhvaćeni smo i uvlače nas u tobožnje probleme i rasipamo svoje najbolje snage jer smo iritirani lošim stvarima koje uživaju i časti i masti, a to ne zaslužuju. Inače mi se znamo dugo, očito smo ponešto različiti ljudi i pisci, meni ta različitost ne smeta i ja, a dokazao je to i kolega Maković, u toj različitosti nalazim razlog za razgovor, a ne za nešto drugo. Možemo se i složiti oko mnogih pitanja, premda ćemo o istom problemu govoriti na različite načine. Recimo, možemo se složiti oko negativne uloge Marice Meštrović, koja samovoljno mijenja i postavlja ravnatelje Fundacije, ne financira ništa, a odlučuje o svemu. Hoće li i potomci slavnih europskih ljudi na taj način utjecati na kulturu svoje zemlje? Hoće li Rodinovi nasljednici raditi iste probleme francuskoj kulturi? To je u kulturno subjektivnijim sredinama i državama i pravno domišljeno. Sve će to kolega Maković reći na jedan način, a ja, ne na nužno blaži, ali na drugi način. Osim toga, predmet moje zlovolje ne bi bila spomenuta gospođa, ma što ja o njoj mislio, nego nedostatak našega samopoštovanja, koje sve to dopušta. To je poniženje naše kulturne sredine, dakle i poltronska savitljivost i puka fascinacija imenima ili duhom otaca. Gospođa Marica Meštrović za mene je u svemu i nevina u ludnici. Problem je u onima, nama, koji sve to dopuštaju. Ja bih Maricu Meštrović poštedio svih neugodnosti. Ona zna i sama raditi, a ne živjeti od očevine.

Kakva je selekcija ljudi na ALU? Što vi sami mislite o toj selekciji?

- Svojevremeno sam, već je tomu davno, pri zapošljavanju jednoga kipara zapitao treba li nam još jedna eskpresivna figuracija, imajući u vidu činjenicu da je već nekoliko članova grupe Biafra bilo u svojstvu profesora na ALU, smatrajući da kiparski svijet osim grčenja i gropova - pruske stražarnice, kako bi rekao Schopenhauer - ima još ponešto, primjerice, proljeća i cvijeća. To se dakako tumačilo kako sam protiv konkretnoga imena, premda je kolega o kojem je bila riječ to pravilno shvatio. Trebaju postojati jasni programi i potrebe, potom ići ciljano prema osobi, koju treba zamoliti da dođe na ALU. Stoga ni ja ne smatram najsretnijim način izbora profesora, ali taj izbor nije ni mediokritetski ni samovoljan, nego prisila nekoga tupog članka, pravilnika ili nekog sličnoga papirnatoga stvora, kojeg inače ne razumijem, niti ga želim pobliže upoznati. Dakle, sačini program, izaberi čovjeka kojega ti program sugerira i kada jednom tog čovjeka primiš, on je program! Transcendencija od mrtvoga papira do živoga i korisnoga bića divna je. A članak pravilnika ili statuta promijeni da ti ne donosi nevolje. Nije on sveta krava!

Ja sam primjerice imao sreće s izborom svojega mlađeg kolege. Ja nisam tražio kolegu koji je moj prijatelj. Ili koji je prijatelj mojeg prijatelja. Kriterij mi je bio da pronađem čovjeka koji će istumačiti recentnu i noviju umjetnost. a ne kojemu će glava otpasti od povlađivanja, koji će skakutati oko mene kao oko indijanskoga totema, kako sam imao prilike vidjeti na drugim fakultetima. Tražio sam čovjeka i stručnjaka posve drukčijeg od sebe. Ne treba zaboraviti da su moji prethodnici u predavanjima došli do baroka (Andro Vid Mihičić), a drugi do impresionizma ili najviše kubizma (Matko Peić), a ja recimo do anakronizma i postmoderne. Ja nisam mogao prelaziti preko činjenice da studenti ne žele čuti ništa o Pollocku ili Mondrianu. Ili da završe studij, a ne znaju ništa o Jurju Dalmatincu ili Franji Laurani, za kojeg ih uvjeravam da je po shvaćanju čistoga volumena sličniji Brancusiju nego nekom svojem suvremeniku. Zar netko misli da se na ALU u predmetu povijesti umjetnosti, a ona za mene nije povijest u doslovnom smislu, mora do besvijesti trubiti o Jeffu Koonsu i Cicciolini ili Elke Krystufek, kojima svaka čast, i prijeći preko toga da ništa ne znaju o Kloviću ili šibenskoj katedrali? A predmet se, ponavljam, zove povijest umjetnosti. Pa ipak kažem; i jedno i drugo. Vjerojatno se mora reći što danas rade umjetnici, ali se sigurno mora reći što je radio ili radi Tapies, Beuys ili Giotto ili tko je bio Julije Klović. Danas, kada se u sekundi obilazi svijet, kada dva-tri dodira prstom otvaraju sva vrata, a da se ne pomaknete, kada se toliko informacija nameće i bombardira s takvom snagom da imate dojam da je informacija svrha sama sebi, moguća je i uloga profesora da zajedno sa studentima propituje i izabire informacije, a ne da ih gomila. Hvalevrijedna je širina, ali što je s dubinom?

Kreirana je spomenica ALU. Za mnoge je ona neprimjerena, megalomanska, ceremonijalna, skupa...

- Ona je izazvala loš odjek u stručnoj javnosti. Spomenica ili monografija može se raditi na sto načina, pa i na ovaj - obljetnički. Ona je doista ceremonijalna. Mi smo svi lijepo uslikali svoje njuške i rekli nekoliko svojih mudrih misli. Mnogo raniji pregovori o tome podrazumijevali su me kao glavnoga urednika i koordinatora toga velikog posla. Predviđao sam posve drukčiju knjigu. U tom naporu senzibilizirao sam brojne ugledne autore, poput Tomislava Premerla, Marine Baričević, Olge Maruševski, Radovana Ivančevića, smatrajući da bi to trebao biti zbornik izvornih mnogostrukih promišljanja o značenju ustanove. Želio sam dokazati i da je, barem do 1950, povijest Akademije dobrim dijelom i povijest naše umjetnosti, te da nema nijednoga važnijeg umjetnika koji nije bio ili njezinim profesorom ili učenikom. Ali kako su nakane i gledanje na tu zadaću kolega i tadašnjega dekana bile drukčije, prepustio sam stvar u druge ruke i zadovoljo se da korektno kao i svi drugi ispunim svoj dio zadaće. Najvećom koristi knjige smatram prilog Olge Maruševski, koji je doista izvorni znanstveni rad, a svi su drugi prilozi manje-više prigodni ili dokumentarni. Knjiga je kasnila i izazvala bujice i prave lavine negativnih ocjena.

No, možemo na monografiju i drukčije gledati. Toj knjižurini od gotovo pet kilograma prigovaraju da je mnogo koštala. Ako to stavimo u neke odnose, uzmimo prema kutlomaniji, žužulomaniji, gucićomaniji i ako je rasprostremo na proplanak svih monetarnih hajdučija, dakako po zakonu, ta skupa knjiga komarac je koji je i ovako svečano nakićen i napirlitan i pomalo nedoličan sletio u neprijateljsko okruženje. Čisti naivac! A onda može i pitanje: zaslužuje li ova vremešna gospođa jednu bundu? Makar od umjetnoga krzna.

Jasno, i ja se nasmijem kada se, misleći na njezine bogate halje, govori o njoj kao o veličanstvenoj, kao što se za neki kip govorilo da je epopeja u mramoru ili simfonija u kamenu. Nema veze što je meni veličanstvena i mala džepna knjiga iz koje ću za cijeli život posrkati tek nekoliko kapljica njezine mudrosti.

Ja sam doduše trebao biti dirigentom, ali u ovom orkestru ne sviram nipošto ni zadnju violinu. Ali što tu imaju veze moje preferencije!? Mi smo kolektiv i ja sam bio lojalan član svoje kuće. Nisam glup, ali nisam ni najpametniji.

Je li Akademija likovnih umjetnosti konzervativna?

- Sada već davne 1983. došao sam na ALU i nakon nekoliko mjeseci svoj novi posao majstorski sam doveo u pitanje. Naime, u povodu Prvoga trijenala kiparstva napisao sam u tjedniku »Danas« oštar osvrt protiv kiparske i narativne doslovnosti. Dakako, uzbunili su se tadašnji kipari prijeteći mi otkazom. Neko vrijeme nisam bio poželjan ni u Gliptoteci HAZU. Bio sam i »janjičar Vere Horvat Pintarić«, svoje profesorice, neki »ubačeni element«.

Dakle, kada sam došao na Akademiju, nekako mi se činilo da je problem jednoznačnoga, jednosmjernog kiparstva najslabija njezina točka. To loše stanje pratila je i stanovita intelektualna zapuštenost. Čak su se i studenati birali egzotičnim i pastoralnim puteljcima rođenoga umjetnika, dakle onoga koji se ne truje znanjem kako bi što više ostao svoj i netaknut. U tom sam naginjanju prepoznao i davno prošli strah od utjecaja, primjerice, Henryja Moora, koji je 1954. bio u Zagrebu, i napor da se ublaže posljedice toga posjeta. U tome sam prepoznao i strah od sjajne Akademije primijenjene umjetnosti, koja je hrvatskoj kulturi darovala izvanrednu generaciju umjetnika. A taj sam isti strah prepoznao mnogo kasnije i u pozivu na raport dekanu, da objasnim pobude svojih pozivanja na tribine ALU umjetnika poput Kipkea, Trbuljaka, Koščevića, Kožarića ili Trokuta.

Slabašno sam pridonio promjenama dajući kao i drugi glas Mariji Ujević, Šimi Vulasu, a poslije i kiparima svoje generacije, a da nikoga nisam uvrijedio. Svi ljudi imaju svoj ponos i svoje dostojanstvo. Bilo je kipara, od kojih su nažalost mnogi i umrli, o kojima nisam napisao nijedne riječi. Ali to nije bio razlog da ne popričamo o korisnim potezima za studente, ili da ne zaželimo jedan drugomu sve najbolje. To bi trebao biti minimum i danas. Priznajem, više nije tolika radost doći na ALU. Vlada neka turobnost. Kao da ste dobili lošu vijest. Samo su modeli, starija gospoda ili naša draga Suzana na porti zadržali vedrinu koju smo mi izgubili.

Postoji li prijepor između Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta i Akademije likovnih umjetnosti?

- Osobno to ne osjećam. Ako je sukob i postojao, trebala bi to biti ostavština za prošlost, a ne za budućnost. Ne vidim kako bi i zašto bili u prijeporu. Možda je taj tihi prijepor tinjao s profesorom Peićem, ali vjerujem da je danas posve ugašen. Dijete sam katedre povijesti umjetosti, i svojim profesorima, a posebice profesoru i prijatelju Kruni Prijatelju, mnogo dugujem. Mene su veselila i vesele me današnja predavanja na poslijediplomskom studiju na Filozofskom fakultetu. Nisam mogao vjerovati da će me mjesto s kojega govorim, a na kojemu sam slušao, toliko radovati. Ima tu neke zahvalnosti i poštovanja prema onima koji su mene učili. Ne osjećam se ni u kakvu prijeporu s kolegama ni na kakvoj pa ni na insitucionalnoj osnovici.

Štoviše, vidim mogućnosti poboljšanja suradnje. Recimo da se dogovorimo da studenti na Nastavničkom odsjeku ne lutaju i ne gube snage. Zašto uopće dvije povijesti umjetnosti? Spreman sam u tom smislu pomoći ili otići. Ili, predlažem da jedan semestar studenti povijesti umjetnosti, posebice oni koje zanima pisanje o umjetnosti, provedu na ALU i tijekom mjesec dana ili semestra upoznaju tehnike i postupke. Meni je to silno koristilo. Primjerice, vidim da razliku između bakropisa i bakroreza mnogi razumiju kao nakanu umjetnika, a ne odliku tehnike. Tako je bakropis nježan a bakrorez grub.

Za mene ni u ovom slučaju ne postoje mi i oni. Ja tako ne mogu razgovarati. Svi smo u istoj nevolji. Ako se iz te nevolje može izaći da se čovjek ukloni, ja sam prvi koji će to učiniti. Imam toliko posla. Ova zlovolja uništava sve pred sobom. Ako se sve ovo nastavi, znat ću što ću učiniti. Uostalom, predugo sam na ALU. Etos netolerancije strašan je. Ali to je hrvatska limfa, koja je nažalost vrlo prodorna. Ali ja ću, ako odem otići s lijepim mislima. To je ipak lijepi komad mojeg života!

Već što sam na Akademiji upoznao Goldonija, Radića Pejakovića, Paraća ili Kulmera, moj je život puniji. Recimo, Kulmer je zacijelo najveći čovjek kojega sam na ALU sreo, aristokrat ponašanjem i duhom. Zabavljali smo se prigovorima kako je likovno prevrtljiv. To je umjetnik s više lica, kojemu se spočitavala neka trendovska seizmografija. Bio je odveć dobar slikar, prepametan da bi samo to bio. I danas njegovi zahvalni učenici prosipaju za njega samo lijepe riječi.

Kakva bi ALU po vama trebala biti?

- Nisam najpozvaniji da o tome raspravljam. Ima i boljih sugovornika. U želji da pokrije sve, da udovolji svojem vremenu, Akademija je možda postala prevelika. Ona je po mojem mišljenju sastavljena zapravo od nekoliko mogućih akademija.

Kako su u Akademiji dvije, a možda i tri akademije, treba joj jača kohezijska sila. Ona grli mnogo toga, ali vezivno joj tkivo nije za to dovoljno jako. Ona je po nominalnim i sadržajnim naznakama (animirani film, konzervacija i restauracija, nastavnički odjel, novi mediji) vrlo zanimljiva, ali njezina je unutrašnja struktura nešto slabija, što je i razumljivo s obzirom na mladost pojedinih sadržaja i odsjeka. Nije riječ samo o tome da bude europska i da odgovori svojem vremenu ili da sliči nekomu, nego i da bude različita, kao što je i bila. Pretpostavka je da su njeni ljudi kulturni. Znam da to ovako lijepo zvuči. Za hrvatsku stvarnost i prelijepo. Ali bez toga ne možemo nikamo. Akademiju mogu spasiti dvije stvari; jasan program i ljudska uljudnost, odnosno uvažavanje različitosti. Riječju, razgovori, a ne monolozi. Pripominjem da je to drugo zapravo prvo; uvjet ili preduvjet za sve. Ako nisi u stanju saslušati drukčije mišljenje o istoj stvari, onda je odmah na početku svemu kraj. A ako su pakao uvijek drugi, a ti uvijek kerubinski čist i besprijekoran, nema ovdje šanse ni za čistilište, a kamoli za raj ili makar neki svježi proplanak.

Treba znati da Akademija ne stvara umjetnike, nego samo preduvjete da to netko i bude. Na tisuće je ljudi završilo Akademiju, a ja znam tek za njih nekoliko stotina. Ostali mogu biti sretni u drugim poslovima, zašto ne. Umjetnikom se može biti i izvan umjetničke akademije. Pogledajte katalog Salona u Parizu prije sto pedeset godina. Nijedno ime koje danas poznajete. I moderna se umjetnost rađala izvan nje. Dakle, kriza akademija vrlo je stara. Ova naša u početku je obožavala antiku i humanističku tradiciju, kao i austrijska. A što drugo? Da obožava Gospođice iz Avignona, nastale iste godine? Druga kriza je akademije, nastupila šezdesetih godina Beuysovim osnivanjem Slobodnog univerziteta, to je kultna točka te krize, vođena ekscentričnim i lucidnim čovjekom. Od tada ima svakakvih akademija; neke se zovu školama, centrima, institutima, zavodima.

Dakle ako prve dvije godine trebaju stvoriti naviku rada i znanja, što je u tome loše? Zar je Bauhaus, koji nije samo povijesna pojava nego način života i gledanja na život i zato uvijek živ, glup kada izjednačava sve ljudske ruke koje rade?

Obrtnika i umjetnika. Komu bi i danas, a toga srećom ima na ovoj akademiji, smetalo čekićanje, piljenje, klesanje, cviljenja svrdla ili pile? Komu škodi naučiti nešto od zanata sv. Josipa!? Ne moraju svi biti kao ja, koji, kad promijenim žarulju ili osigurač, mislim da sam Tesla. Što više mašte imaš to ti više zanata treba - kaže Baudelaire. Te prve dvije godine su anonimnost i mimesis. Potom dolazi, ako se može i želi uskrnuće - kako kaže Yves Bonnefoy. Mene osobno kultura svakodnevnoga života više oduševljava nego najbolja izložba. Mene više oduševljava i student koji istražuje, analizira, propituje i muči se, nego onaj koji antipatičnom sigurnošću samo tranca po platnu. Preopterećeni smo riječju umjetnost To je preozbiljna i teška riječ. Na izložbi u Săo Paolu na kojoj sam 1998. s Keserom bio u svojstvu hrvatskog selektora, jedna mi je instalacija norveškoga umjetnika, Hilmana Freidriksena, za koju treba i nešto zanata, bila najbolja. To je jedna drvena kutija-instalacija s pet-šest otvora za glavu. Penješ se ljestvama, proviriš glavom, dospiješ u modro nebo i nasmiješ se Kinezu ili Eskimu koji je jednako tako tamo dospio i koji ti jednako uzvrati. Ne opterećujem se pitanjem da li je to umjetnost. To je čarolija i ljudsko razumijevanje. A u Hrvatskom domu u istom tom Săo Paolu ljudi, Hrvati pola stoljeća nakon Drugoga svjetskog rata svađaju se i raspravljaju o ustašama i partizanima!

Što vas najviše smeta u recepciji umjetnosti?

- Ima ljudi koji su izgubili dar divljenja drugom ili drukčijem. Teško i izgovaraju riječi priznanja nekom kolegi. Oni žive u pustinji svoje ugašenosti i samo ujedaju uokolo. Stalno rade na popravljanju drugih, a na sebi ništa ili, kako kaže kolega Maković, nisu se kadri samoeducirati. Za njih je onaj drugi uvijek problem, a oni takvi kakvi jesu, dakle besprijekorni i čisti, zabadaju nos u sve i sva kao da sami, kao umjetnici ili pedagozi ili ljudi, nisu upitni. Oni točno znaju kako treba izgledati umjetnost i to je novi-stari dogmatizam za koji sam naivno mislio da je nestao. I kada te ljude ljubazno pozdravite, oni to čitaju kao znak vaše slabosti. Ja znam da je nabusitost poželjna i da nosi neke jadne, ali praktične koristi u sredini gdje vlada kult jakih ljudi natovarenih principima, spremnih da ujedaju sve u šesnaest. »Znate li da postoji ljudski soj suha srca i mikroskopska oka, naoružan kliještima i čaporcima«, - kaže Alfred de Vigny, a Rilke kaže da su »šutljivci svi oni koji rade«.

Čak i pod krinkom zabrinutosti ili općeg dobra to je ipak samo otrov nerealizirana čovjeka, koji onda ruši sve oko sebe. Što bi rekli Velodrveničani, »Gleda grizilo ča bi izilo!« A mi smo sebi velika zadaća. To nije samoljublje, nego odgovornost za druge, koji jednako s tobom žive i dišu.

Jedna se vaša knjiga zove Glas za nesigurne. Zašto taj naslov?

- Knjiga se zove Glas za nesigurne po članku o kiparu Radaušu, koji je sjajan primjer modernoga čovjeka ili Gombrichova umjetnika bez umjetnosti. Nije riječ samo o njemu. Mi mo naslijedili neke zeuse na sumnjivu hrvatskom olimpu, samo što je vrh ostao u magli. Vjerujem u nezadovoljstvo, nesigurnost umjetnika, koja je za mene temelj stvaranja.

Vaši su interesi okrenuti više skulpturi nego drugim oblicima umjetničkoga izražavanja...

- Napisao sam jednom da je kipar kokoš koja je dužna jaje. Ja sam u mladosti bio opčinjen Rodinom, nikada Meštrovićem. Ali o skulpturi se više ne može govoriti jednoznačno i epidermično, jer danas imate zvučnih i živih skulptura. U svim agregatnim stanjima. Trenutno pripremam knjigu Pola stoljeća hrvatske skulpture 1950-2000, koju će objaviti Ljevak, kolega Maković piše Pola stoljeća hrvatskoga slikarstva, a zaokuplja me i galerija na otvorenom, tj. Mirogoj i njegova djela. To je jedno od najljepših srednjouropskih groblja i moja su istraživanja komparativna, uspoređujem groblja Praga, Budimpešte, Graza sa zagrebačkim. Ali tu su i Varaždin i Rijeka.

Što mislite o javnoj skulpturi?

- Pogledajte što je učinjeno od malog intimnoga trga u Martićevoj ulici. Što s prostorom pred nekadašnjom Sveučilišnom knjižnicom. Kakve veze ima gomoljasta masa s najvećim humanistom ili s finoćom fasade najljepše secesijske zgrade!? Spomenik Preradoviću dobio je s preuređenjem kandelabrom po glavi i tako je sada važniji kandelabar nego Preradović i Rendić zajedno. Kožarićevo Sunce stoji na krivom mjestu kao i njegov Kupač, koji je onako malešan i nevidljiv pred zgradurinom Inina šeikata minorniji od kante za smeće! To je slika i prilika odnosa prema umjetnosti.

Ali dobili smo i Kuzmin Medvedgrad. Možete zamisliti što o njemu misle političari ili Milas, koji je točno procijenio vrijednost hrvatskoga mozga. U toj sredini Kuzma je imao mesijansku ulogu opismenivši toliko analfabeta. Zamislite da se tamo krevelji neki Schwarzenegger koji baca bombu. A onda netko napiše da je Kuzma državni umjetnik. Briga me. Daj Bože ovakvih državnih umjetnika! Također su blesave priče o državotovornoj umjetnosti. Za mene je državotvorna umjetnost dobra umjetnost (dobar film, roman), a ne ona kojoj - ajoj! - natovare šahovnicu.

Vaš je pristup stvarima individualistički. Zagovarate samoću kao preduvjet stvaranja?

- Čim vidim pet-šest istomišljenika, meni je sumnjivo. Ja bježim. Zato nisam volio Biafru i napisao sam nekoliko otrovnih riječi protiv nje, premda te kipare pojedinačno cijenim. Vjerujem u individulani čin. U samotnoga čovjeka. Stoga, ako poštujem Exat 51, ili još više Nove tendencije, jednako poštujem i Motiku, Bakića, Perića, Murtića i smatram ih jednako zaslužnima za procvat hrvatske umjetnosti.

Učili smo da povijest hrvatskoga modernoga slikarstva počinje s minhenskom školom. U redu. Ali to je sve puno mistifikacija, lamentiranja o preranim smrtima, Račića, Kraljevića, a prije Karasa - o tragizmu malih naroda. Naša je povijest u turobnom odijelu s crnim florom. Zašto ne bismo otvorili barem mali novi puteljak u tu istu povijest. Treba reći; imamo Čikoša - jednog od vodećih europskih simbolista, imamo Slavu Raškaj, Vidovića, Steinera, Hermana, potom Gecana, Plančića, pariškoga Paraća, Motiku... Više u jednom minijaturnom medaljonu Slave Raškaj ima svjetla, sunca, boje i atmosfere, slikarstva i Europe nego u tolikim pogašenim svjetlima naše tragički intonirane umjetnosti ili potrage za našim izrazom. To je problem djela, problem koji uvijek dolazi iznutra, a ne izvana.

Još je gore u kiparstvu. Meštrović je mnogo toga pokrio i zaklonio. Prije njega i s njim Hrvatska je bila u europskoj kulturnoj obitelj unutar širega državnopravnoga, kulturnog i civilizacijskoga kruga. U umjetnosti ona je dijelila iskustva europskog impresionizma, simbolizma ili secesije. Godinu 1918. smatram tragičnom i za našu umjetnost. A u tom zatvorenom toru, koji je izgubio poveznice sa svijetom, svijetle pojedinci. A meni je već pomalo dosta i naših Van Goghova, naših Gauguina, naših Michelangela. Dakle, kriterij djela, a ne teme.

U »Vijencu« ste kritizirali kulturnu politiku bivšega ministra i njegovu strategiju?

- Bivši ministar, s kojim sam radio kratko vrijeme u Leksikografskom zavodu, imao je dobre nakane, pokušao je promijeniti loše temelje ove kulture. Ipak, sve je zastalo na papirologiji, simpozijskoj kulturi, savjetovanjima. Iz svega je rođena smiješna knjižica, toliko smiješna da i moje poslovično poštivanje svakoga rada i truda mora završiti u podsmijehu ili još gore u sažaljenju. Nešto tamo treba organizirati, pokrenuti, nešto treba poticati, u nešto se treba uključiti, nešto omogućiti, a negdje i stvarati uvjete...! Dirljiva knjižica puna dobrih nakana. A zapravo se sve svodi na izbor selektora za pojedinu manifestaciju ili postavljanje intendanata ili deklarativno dokazivanje širine (Europa) ili domoljublja, kao da su to suprotstavljene vrijednosti. Politika je jednostavno sve oblijepila, tapecirala. Ona je prava nesreća.

Pisali ste i o okolišu, o ekologiji. Pratite li još tu problematiku?

- Pratim problem s tunama i uzgajalištima. Jedna studija utjecaja na okoliš kaže: plitka je to vala, nema strujanja, moći fotosinteze slabe su, rizici su bolesti veliki i slično. Sve to lijepo piše, ali sve to lijepo prođe kod onih koji su danas pomoćnici ministra gospodarstva. Unište jednu, drugu, treću uvalu i odmagle s torbom novca. Brbljaju o nekoj turističkoj atrakciji, ali pristupe svojim čarobnim bazenima čuvaju puškama i psima.

Kako graditi na obali?

- Sve po meni stane u dvije-tri rečenice. Temeljno načelo treba biti da čovjek može na svojoj zemlji sagraditi kuću u skladu s prirodom te obnoviti i kultivirati zemlju i posjed. Dakle: umjerene dimenzije, prirodni materijal itd. U kući možeš imati sve blagodati modernoga vremena, a krajolik je Božje djelo i zašto ga upropaštavati svojim vizijama i ne ostaviti svojoj djeci.

Gdje vidite svoje mjesto unutar kulturnoga djelovanja?

- Svi mi mislimo da smo učinili malo i da bismo trebali učiniti više za kulturu. Sjećam se starijega kolege koji bi, kada bi malo popio, govorio kako treba napisati nešto veliko. Jednom su mu tako jednako veseli prijatelji donijeli pak-papir da konačno napiše nešto veliko.

Smatram se čovjekom koji je doduše malo zakasnio, ali koji se osjeća blizak generaciji Tonka Maroevića, Željke Čorak, Zvonimira Mrkonjića, Igora Zidića... Nikada takva generacija više nije iznjedrena, a sumnjam i da hoće. Uz to, zadivljen sam ljudima koji ne rade na svojoj vidljivosti, nego na svojem prinosu kulturi. Divim se primjerice Zvonimiru Mrkonjiću ili Mladenu Pejakoviću, koji su puni poštovanja za rad drugih ljudi. Dakako, tu je i dobri duh svega, Bratanićev anđeo, prijatelj i kolega Tonko Maroević.

Govorite o našoj isključivosti i o ratničkom pokličima. Kakva su vaša inozemna iskustva?

- Toga vani nema u takvu obliku. Priča mi bivša studentica Ivana Keser o jednoj večeri kod američkoga slikara ogrezla u hiperrealizmu. Na pitanje čime se ona bavi ona mu kaže čime se bavi, a on će: »A, to ste vi!« Kaže da zna što radi i da to poštuje. Iz uljudnosti ili iskrenosti, možemo nagađati. On radi drukčije, ali svojom bojom ne farba cijeli svijet.

Koji su vam planovi za budućnost?

- Uživam u svojem poslu i poput Barthesa osjećam olakšanje što ne moram više biti moderan. Imam pravo dovršiti svoje zadaće.

Razgovarao Zlatko Vidačković