Odmak od povijesti

Odmak od povijesti

Britanski film Ubiti kralja redatelja Mikea Barkera, nastao prema izvornom scenarističkom predlošku Jenny Mayhew, obrađuje zbivanja smještena duboko u prošlost engleskoga društva, prošlost sredine 17. stoljeća koja zadire u presudno razdoblje republikanskih težnji u opreci s monarhijom.

No, ni predložak, ni njegova provedba ne usmjeravaju se mogućnosti akcijskoga, nego spram izrazito dramskog uobličavanja dramturgije. Odnose središnjih likova mogli bismo označiti zamalo koncentričnima, jer je jasna njihova međusobna sprega s društveno-političkim zaleđem, ali i njihov utjecaj na stanje toga društva. Usprkos povijesnoj glasovitosti Olivera Cromwella (Tim Roth), središnjim je likom ipak lord Thomas Fairfax (Dougray Scott), koji neprestance dvoji između odanosti revoluciji čiji je vojni zapovjednik bio i odanosti supruzi Annie (Olivia Williams), izrazito sklonoj održanju tradicija i uvriježenoga poretka. Lik kralja Karla (Rupert Everett) katalizator je zbivanja, upravo zbog toga što podjednako utječe i na postupke parlamenta i središnjih likova.

Središnji je junak gotovo gubitnik, djelovanjem se pokušava moralno jasno odrediti, no to mu je u opreci društvenog žrvnja i obiteljske pripadnosti nemoguće. Tako prvobitna privrženost Fairfaxa i Cromwella postaje zamalo suprotnost zbog beskompromisnih postupaka drugoga, postupaka što niječu čak i englesko monarhističko nasljeđe, odnosno ne prezaju ni od smaknuća sama kralja. Zbog odnosa prema tradiciji suprotstavljeni su i Lady Annie Fairfax i beskompromisni vođa građanske revolucije. Njihova suprotnost, međutim, nije izravna, nego se zrcali u likovima središnjega junaka koji ih povezuje. Postupci lorda Fairfaxa uvjetovani su moralnim izborom i dvojakim osjećajem dužnosti, pa on postaje pomalo otuđenim i u društvenom, kao i u obiteljskom sagledavanju.

Pripovjedni je okvir odnos izravno povijesnoga prikaza zbivanja i unutrašnjeg monologa središnjeg lika, dakle pokušava se jasno naznačiti opreka društvenog i osobnog, što je temeljem čitavog filma. U dramskom oblikovanju ipak osobno će se pokazati pravovrednije iako ne može izmaknuti zaleđu. No, može nas začuditi da autorica predloška, pa ni redatelj, u izvedbi ne pokazuju jasnu usmjerenost oblikovanja dramaturgije, premda slijede njezine temeljne odrednice. U filmu, dapače, nisu posve uočljive smjernice zbivanja, pa se prije svršetka događa nelogičan višegodišnji vremenski skok kojim filmska cjelina gubi na dojmljivosti, jer potpuno dramsko pročišćenje središnjih likova nije u potpunosti dosegnuto, iako je bilo posve blizu razrješenja.

Bez većih zazora možemo ustvrditi da je riječ o solidnu, mjestimice i vrlo dobru filmu, filmu u kojem redatelj Barker promišljeno surađuje s glumačkim postavom, čija se izvedba uklapa u odrednice zbivanja i svrhovito nadograđuje scenarističke temelje. Suzdržana beskrupuloznost Cromwella u tumačenju Tima Rotha, moralno određivanje Fairfaxa u izvedbi Dougray Scotta te izražena dvosmislenost kralja kojega tumači Rupert Everett ponajvećom su dobiti filma, a njihov je učinak potpomognut i primjerenom kostimografijom Johna Bloomfielda, kao i scenografijom Penny Crawford. Nije uputno zaboraviti promišljenost redateljskoga postupka, jer su navedeni zanatski segmenti u potpunu suglasju s ugođajnim snimateljskim radom Eigila Brylda, koji nema zazora u prikazu različitih emocija i raspoloženja u okviru filmske građe. Film Ubiti kralja dobar je uvid u britansku kinematografiju, a podjednako tako i primjeren odmak spram dramskoga prikaza izravnih povijesnih zbivanja.

Tomislav Čegir