Obljetnice sjetne i poletne

Upozorenje za pamćenje svim naraštajima bila je jezgrovita glazbena freska u spomen na pad hrvatskoga grada Vukovara, o čijoj se obljetnici skladateljski rječnik Davora Bobića oglasio jednako monumentalno koliko i skrušeno, kako to već i kazuju kajde od posmrtnoga hoda i sjećanja

Dva različita predznaka s obljetničkim povodom obojila su koncertne nastupe dua Marshall & Janjanin i orkestra HRT s pridruženim vokalnim sastavom u Lisinskom. S jedne je strane tako primjerno muziciranje Waynea Marshalla i Mladena Janjanina poletno najavilo novu stranicu u rijetku okretaju za trojedne glasovirsko-orguljske kombinacije. I sjetnija i upozorenje za pamćenje svim naraštajima bila je, pak, jezgrovita glazbena freska u spomen na pad hrvatskoga grada Vukovara, o čijoj se obljetnici skladateljski rječnik Davora Bobića oglasio jednako monumentalno koliko i skrušeno, kako to već i kazuju kajde od posmrtnoga hoda i sjećanja.

CRNO-BIJELI SVIJET

A to sjećanje na inauguracijski hod po probranim hramovima glazbe baš se lijepo, složno i muzikalno i nakon dvadeset godina vratilo na mjesto prvoga zajedničkoga nastupa tamnoputoga Engleza Marshalla i tamnokosoga Hrvata Janjanina. Još od studija na londonskome Royal College of Music baštinivši prijateljstvo po srcu i po umjetničkoj duši, instrumentalni duo kojemu je crno-bijeli svijet višestruko i višeznačno odredio mjesto na glazbenome zemljovidu i sada je u svečanosti obljetničke naravi (6. studenoga) samo svojoj, zagrebačkoj publici, podario i stare i nove zapise za dva klavira, klavir i orgulje, klavir četveroručno te dva klavira uz orkestar. I to je već nešto što se ne čuje svakoga dana, posebno ne u tako dotjeranoj i svakom frazom ujedinjenoj interpretaciji, kakva je resila i posljednji koncert dua Marshall & Janjanin. Okrećući stranicu za stranicom sve samih orginala za nesvagdašnje izvođačke obrate, efektno se nadopunjujući i osluškujući zakučaste sinkope za Tarantelu iz Suite u C-duru Sergeja Rahmanjinova, ili nevino prostodušnu mocartovsku temu i tokatne brzice od Poulencova zarazno maštovita koncerta u d-molu, Wayne Marshall i Mladen Janjanin u mudro su doziranim iskrama od individualnog senzibiliteta gradili temperament zajedničkog ukusa. I samo se tako onda bez banalnog prizvuka sustižu Dvoűákovi, naročito hitovi u e-molu i g-molu od Slavenskih plesova, a u apartnom zvonu klavirsko-orguljske udruge i kompozicijski možda i manje uspjele i manje zanimljive Varijacije na dvije teme Marcela Dupréa. Točka umjetničkoga ključanja dosegnuta je u nadahnutu prikazu sjajno oblikovana koncerta za dva glasovira i orkestar Francisa Poulenca. Potpomognut pozornom suradnjom orkestra HRT-a i dirigenta Mladena Tarbuka, duo Marshall & Janjanin u majstorskom je stilu oslikavao autorove tematske i duhovite persiflaže, dokazujući vrhunsku tehničku uigranost iznimne umjetničke kreativnosti. Osjetilo se to jednako u zasanjano donesenoj epizodi Larghetta s tonski fino izbalansiranom suigrom glasovirskih sola, kao i u prasku ritmički pregnantna uvodnog Allegra te energično briozna Finala.

TOPLINA INTIME

A između okvirnih zbivanja s obljetničkim referencijama, u središnjem se stavku trolistne šetnje po glazbama sjetnim i poletnima dogodio novi salonski domjenak u seriji kućnih koncerata. I to u nenamjernoj, a elegantnoj spojnici s temeljnim obilježjima posljednjih obljetničkih rasporeda iz tekuće zagrebačke sezone. Naime, i zatamnjen i osvijetljen, dakle i sjetan i poletan pjev, čuo se za recitalnoga programa bas-baritona Nevena Belamarića u Salonu Očić (11. studenoga), gdje će introspektivan niz Michelangelovih pjesama u Wolfovoj viziji u zaključku probujati Don Kihotovim napitničkim, a blago grotesknim veseljem za Ravelov karakterističan, francusko-španjolski miris solo pjesme. Glumački izvanredno uvjerljivo poigravajući se bojom različitih natuknica u osjetljivoj artikulaciji Lieda, vokalnost Nevena Belamarića s bogatim je i opernim i koncertnim iskustvom interpretacijski skladno i glatko, a u dikciji njemačko-hrvatsko-francuskih tekstova besprijekorno razumljivo artikulirala promjene stanja u stihu i glazbi. I zato su Heineovi, Nazorovi ili Morendovi poetski predlošci u idealnom okružju medija glazbe i zazvonili toplinom intime, a pjevanje Nevena Berlamarića uz vehementnu suradnju Marija Čopora za glasovirom rastvorilo prostor i svjetovnijim vinskim užicima s izvanglazbenim likom i djelom sv. Martina u prvome planu. Dogodila se tako solo pjesma izvorno i skladana za salonski aranžman, gdje izbor iz Schubertova Labuđeg pjeva (Atlas, Ribarica, Grad, Dvojnik), ili dva zapisa Jakova Gotovca (Bor, Na noćištu), reprodukcijski ozbiljno i promišljeno afirmiraju puninu svih mogućih okusa starog, a novoga kućnog muziciranja.

USPON, KRIK I SMIRAJ

Čak punih deset ratnih godina, sve od fatalnoga 18. studenoga 1991, varaždinski skladatelj mlađega naraštaja i iznenađujuće bogata autorskog opusa najrazličitijih stilskih odrednica Davor Bobić promišljao je Vukovarski requiem kao u glazbi sačuvanu gromaču od patnje, upozorenja i nade u (ne)zaborav pred Bogom i Čovjekom. I baš u noći s posljednjim reporterski javljanjem Siniše Glavaševića za Hrvatski radio prije sudbinske brojke trinaest, gotovo dvjesto glasova od instrumenata i ljudi pod kupolom koncerta ansambla HRT (18. studenog) praizvodi Bobićevu Simfoniju za alt i tenor solo, govornika, ženske narodne glasove, zbor i simfonijski orkestar, op. 80. Iako nedoživljen, nažalost, u gradu što (još) stoji na Dunavu sa (još) zastrašujućim živim kulisama s istočnim potpisom iz prokletoga balkanskoga legla, zagrebački Vukovarski requiem u proznom je stihu Ernesta Fišera, slavonske narodne pjesme i posudbenice iz latinske Mise za mrtve, a u luku uspona, krika i smiraja, glazbom sustigao iz najdublje duše rođenu Glavaševićevu suznu poetiku. I zato simfonija u naslovu Bobićeva vremenski zgusnuta četverostavačja, gdje orkestralna duga uznemirujućih boja postaje glavnim nositeljem Pretkazanja (Nagovještaj zla), Kalvarije Grada, Uznesenja (Razgovor dviju duša) te Requiema. Zato možda i stanovite čisto zanatske (akcentuacijske) nespretnosti u uglazbljenju Fišerova ipak samo izvještajnoga teksta, koji deklamatorskom manirom nije uvijek bio u idealnom dosluhu s arhaičnim kantilenama i starim (plagalnim) modusima. Cjelina i izvanglazbene poruke ipak su uspostavljene, a Beethovenova treća Leonora u uvodu dobro je pripremila Simfonijski orkestar HRT-a i dirigenta Vladimira Kranjčevića za nadolazeći huk mase i čovjeka-pojedinca u Bobićevu kompozicijski vješto artikuliranu glazbenom platnu. Primjerno suzdržan istup govornika Dragana Despota otvorio je vrijeme uvijek ganutljivu zapjevu ženskoga zbora Lado u glatkoj koegzistenciji s izdvojenim solima altistice Martine Tomčić i tenora Ive Giannija Gamulina za introvertiranu posmrtnu koračnicu Uznesenja. A za svu tugu ovoga Svijeta u velikom usponu prema Lux aeterna, Akademski zbor Kovačić te orkestar i zbor HRT u padu su harmonijske gradacije punim srcem dočekali naš ures hrvatski, grad Vukovar, o kojemu bi i uz pomoć Davora Bobića i tolikih drugih valjalo pjevati i uvijek i sada, pred licem istine dovijeka!