Nezahvalan pokušaj

Nezahvalan pokušaj

Slučajna suputnica redatelja Srećka Jurdane, označen u kinonajavama kao hrvatska pustolovna drama (vjerojatno zato jer ni kinodistributeri nisu znali kako odrediti žanr) nije uspio privući publiku. Osjećaj da film gledaju samo oni koji moraju produbilo je svega nekoliko gledatelja u dvorani, među kojima su bila tri glumca i autorica teksta. A osjećaj je potvrdio i film: ideja je dobra, ali se čini da ni redatelj ni glumci nisu znali što bi s njom, pa je konačni rezultat studentska vježba.

Filmsku glazbu je skladao (jedva zamjetno u završnoj špici potpisan) Petar Obradović. Obradovićeva formula u jednu je ruku tipična je za hrvatsku filmsku glazbu: zadaća mu je bila ispuniti film nekakvom podlogom, koja ponajprije neće previše koštati. Stoga, budući da na špici nije ispisan nikakav izvođački sastav (osim Nikite i Kraljeva ulice, koji se pojavljuju kao dio ambijenta restorana i zagrebačkog Trga bana Jelačića), i budući da je filmski zvuk glazbena sintetika, jasno je da je skladatelj odabran prije svega zato što je bio sposoban sam izvesti (uz pomoć sintesajzera i računala) i vjerojatno producirati vlastitu glazbu.

FUNKCIONALNA GLAZBA

No za razliku od sličnih izbora, gdje je posve očito da skladatelj ne zna skladati, a kamoli filmski se ponašati, Obradović se u Slučajnoj suputnici povremeno uspijeva ponašati funkcionalno. Na primjer, isticanjem pojedinih solističkih instrumenata odlično stvara intimne ugođaje. Tu treba spomenuti trenutak u kojem Vanja zamišljeno gleda kroz prozor, a u prostoriji se osjeća nazočnost iznimno obrazovana dječaka kojega roditelji-intelektualci zanemaruju. Prizor kratko prate glasovir i sintetski akordi. Glazbeni je postupak jednostavan, ali topao i u ovom slučaju funkcionalan.

No, kako je dječakova priča (kao i mnoge druge) brzo prestala biti predmetom zanimanja njegovih tvoraca, tako skladatelj nije imao prilike razviti ni temu ni skladateljski odnos prema malom Adalbertu. Taj problem postaje temeljni problem i filma i filmske glazbe. Vanjino putovanje od bogata tajkuna do afere sa svećenikom toliko je rascjepkano i nevezano (ni jedna priča, ni jedan odnos, ni jedan filmski lik nije dovršen ni objašnjen nekim unutarnjim filmskim smislom - zato se Vanjino putovanje i cijela njezina priča doživljavaju kao potpuni besmisao), da ni skladatelj nije uspio razmišljati cjelovito i nije se u tom razmišljanju uspio maknuti dalje od cjeline pojedinih scena. U njegovoj se glazbi, doduše, nazire nekoliko tema, pa čak i nekoliko funkcionalnih postupaka, ali oni su funkcionalni samo u okvirima scene kojoj pripadaju. Na primjer, glazbeni prikaz dvorca kao neke fantastične građevine iz bajke nema previše uporišta u Vanjinoj priči, osim ako u obzir ne uzmemo njezino divljenje (vjerojatno takvo što nikada nije vidjela u životu). Ali Vanja je suvremena djevojka koja se bori za opstanak i pritom ne bira sredstva, pa »glazba iz bajke i fantastičnih priča« uopće ne odgovara ni njezinu karakteru ni načinu na koji bi se ona trebala diviti građevini.

KRŠENJE KODEKSA

Nastavak scene s dvorcem još je zanimljiviji. Greta i Vanja ulaze u pustu unutrašnjost velebne građevine, a glazba smirivanjem sugerira pritajenu napetost. Glazbeni skok (tipa malog udara) pretvara vlasnika dvorca u najmanju ruku u budućeg ubojicu, pa gledatelju treba neko vrijeme da se otrese dojma kako bi shvatio da je pridošlica samo bogati seljak koji preuređuje dvorac.

Od toga je funkcionalnija intimna tema oboe, koja se javlja nakon kontroverzna poljupca (zašto se naznačeno lezbijstvo čini tako isforsiranim, kao da je zadato od ranijih hrvatskih filmova poput Finih mrtvih djevojaka?) i koja prati Vanjin nagli odlazak iz Gretina stana. Glazba sugerira da Vanja stvarno voli Gretu i da je napušta teška srca, ali glazba sugerira i da Vanja to mora učiniti jer je poljupcem prekršila kodeks društvenoga ponašanja. Međutim, djevojka stalno krši kodekse, pa ponavljanje iste teme (ponovno u izvedbi oboe) u sceni na livadi pred Vanjino ispovijedanje svećeniku ima smisla. No ovdje je tema odveć jasna, nije intimno mutna kao u ranijoj sceni, pa se najava buduće veze doima kao nešto oštro neugodno. Glazba nije dovoljno duboka da naglasi posebnost odnosa svećenika i Vanje - taj se odnos doživljava kao nešto loše, kao rušenje svakoga morala, premda ni film ni glazba nisu imali namjeru sugerirati tako nešto.

Uz tu je epizodu vezana i epizoda s crkvenom glazbom. Za vrijeme mise ljudi pjevaju - kako tko zna i umije. Neki uopće nemaju sluha i pjevaju posve nezainteresirano, a drugi se toliko uživljavaju u crkveno pjevanje da izmišljaju drugi glas nad postojeću melodiju. Skladatelj Obradović nadovezuje se na scenu vrlo inventivno: imitira crkvenu glazbu sintetskom podlogom koja je neutralna i neprimjetna - odlična najava zakulisnih zbivanja, gdje će Vanja u župnom dvoru pozvati svećenika na seks (na što će se ponovno pojaviti tema oboe).

TREĆI NAČIN

Također je izvrsno riješena scena dogovora za ispit, gdje kvazistudentica Vanja vrbuje Adalbertova oca, profesora Feđu, da se javi sinu. To čini pristajući na polaganje ispita na treći način, odlaskom na važno savjetovanje u Budimpeštu. Kada scena krene u budimpeštanskom smjeru, glazba se iz neutralno-intimne (glasovir uz pratnju sintetskih akorada) pretvara u veselu imitaciju mađarskoga folklora. Zaokret djeluje izvrsno, a njime je naglašena lakoća situacije, gdje se Vanja pretvara u ženskoga Jamesa Bonda, koji svaku krizu rješava smijući se.

Petru Obradoviću valja također priznati vrsnost obrađivanja akcijskih scena - Vanjina bježanja pred policijom. Ovdje se njegova glazba posve stapa sa slikom, stvara napetost, daje tempo i atmosferu te postaje filmska glazba koja je čvrsti sastavni dio toga dijela priče. No to - kao i pojedine skladateljske uspješnice - nije uspjelo spasiti film. Boreći se s necjelovitošću scenarija i ispraznim likovima, pokušavajući se, čak i unutar inspiracijski nezahvalna sadržaja, poigrati tematskim radom i mogućnostima glazbene sugestije, Obradović je davao sve od sebe. Ali nije mogao nadići nedostatak vlastitoga kao ni redateljeva iskustva s filmskom glazbom.

Irena Paulus