Neprekidno kretanje

Neprekidno kretanje

Predstava pruža sat i pol ležerna i ne odveć pretenciozna teatra - zabave, mogli bismo reći, u kojoj će pitanje prepoznati samo neki

Mladi irski dramatičar Martin McDonagh (1971) u nas je ponajprije poznat svojom dramom Ljepotica iz Leenanea (The Beauty Quenn of Leenane), koju je prije nekoliko godina uspješno izvela Mala scena. Isti ruralni svijet zabačenih dijelova Irske nalazimo i u Usamljenom Zapadu (The Lonesome West), kojim je McDonagh zaključio svoju trilogiju Connemara. Ma koliko bio mlad, gnjevan i netradicionalan, u McDonaghovu djelu ipak nalazimo tragove utjecaja dvojice irskih ’klasika’: O’Caseyja i Becketta - možda na onaj način koji Pirandella čini neizbježnim u opusu tolikih talijanskih dramatičara. Ništa loše u tome, dapače: no, dugove valja priznati.

SELO USRED PUSTOPOLJINE

Dvojica očajnika, braća Valene i Coleman, djevojka i mladi katolički svećenik, župnik Welsh, smješteni u siromašno i zaostalo selo negdje usred vjetrovite i hladne irske pustopoljine, tvore krug likova koji prilično podsjeća na one suvišne ljude koji napučuju Beckettove drame apsurda. Besciljan i beznadan, njihov je život osuđen na kolaps, odnosno svojevrsnu imploziju: braća se neprekidno međusobno sukobljavaju, najčešće oko trivijalnosti, djevojka (koja im prodaje krijumčareni alkohol) stalni je činitelj debalansa u njihovim odnosima, odnosno razumljivi remetilački faktor, dok je svećenik Welsh, podrijetlom jedan od njih, stalno deprimiran svojom nemogućom misijom, naime, poraznim ishodom pokušaja konstruktivnoga djelovanja na svoju pastvu. Konačno, i djevojka se zaljubljuje u oca Welsha (vjerojatno samo zato što je drukčiji i nedostupan), a on se - ostavivši pismo za nasilnu braću - utopi u jezeru. Pismo uvjetuje tradicionalni ritual očišćenja i pomirenja, kojemu se braća podvrgavaju: jedan drugom ispovijedaju svoje krivice, koje su gradirane od infantilne psine do ubojstva...

Usamljeni zapad ne doseže ekspresivnu snagu, emocionalni naboj, a ni teatarsku zanimljivost Ljepotice iz Leenanea: riječ je o djelu koje vidljivo djeluje kao intelektualna konstrukcija na zadane teme, kao preludiranje i variranje već poznata motiva. Usprkos tim nedostatcima, McDonagh i ovdje dokazuje kako svoje poznavanje jednoga mentaliteta (dotjerana do tragikomičnog apsurda, ili, možda, satire), tako i scenskih zakonitosti poštovanje i uporaba kojih od njega čini kvalitetna i publici prijemčiva autora. Može li taj osebujni mentalitet biti promatran kao univerzalni sindrom (poput, recimo, balkanskoga, koji, metaforički, moguće postoji i negdje drugdje), ili je pak strogo lokaliziran, pitanje je koje ostaje za raspravu. Drugim riječima, O’Casey i (osobito) Beckett nisu samo irski, nego internacionalni, svjetski autori, čija djela svjedoče o skrivenoj biti ljudskih egzistencija (što je univerzalno); hoće li takav slučaj biti i s McDonaghom, vrijeme će pokazati.

DINAMIČNA REŽIJA

Predstavu Teatra Exit režiralo je dvoje Britanaca: Fern Smith i Paul Davies (inače umjetnički voditelji velškog Volcano Theatrea): njihova je režija nedvojbeno dramu učinila dinamičnom, pa mjestimice i nepredvidivom, te se dobro koristila skoro cijelom razmjerno velikom pozornicom Exita, zahtijevajući od glumaca gotovo neprekidno kretanje i stalnu tjelesnu aktivnost. No, ona kao da je pretpostavila da publika unaprijed poznaje i (karikirani) irski mentalitet, pa čak i sam McDonaghov tekst (?), te je na sam kontinuitet dramske radnje djelovala poprilično - ako ne destruktivno, onda barem dekonstrukcijski. Kad se tomu doda i povremeno nejasna artikulacija, možda je ideja bila u tome da je važnije uhvatiti atmosferu, nego dramsku radnju dosljedno provesti do kraja.

Četveročlani, mješoviti glumački ansambl (naime, sastavljen od profesionalaca i neprofesionalnih glumaca), uglavnom je solidno obavio svoje zadatke, unijevši u izvedbu čak i zamjetnu dozu entuzijazma i energije (što u mnogim kazalištima baš i nije odveć čest slučaj). Mladen Vasary (stariji brat) i Edvin Liverić Bassani (otac Welsh) za nijansu su nadmašili Anu Takač i Damira Klemenića, što valja pripisati i njihovu iskustvu u tradicionalnom teatru - no bez obzira na to svi su funkcionirali kao kompaktna cjelina.

Najnovija premijera Teatra Exit, Usamljeni zapad Martina McDonagha, nedvojbeno, uklapa se u trend globalne popularnosti irskih motiva, kao i u umjetnički profil toga specifičnog kazališta. Sama predstava pruža sat i pol ležerna i ne odveć pretenciozna teatra - zabave, mogli bismo reći, u kojoj će pitanje prepoznati samo neki. Ali, ako autor, redatelj ili kazalište to sami ne proklamiraju, zašto od njih tražiti više?

Boris B. Hrovat