Naslovna stranica

Veliki češki pisac Karel Čapek jednom je rekao kako bi najviše volio da njegove knjige toliko kruže po rukama da im na kraju otpadnu korice, te da se više ne zna ni tko je autor, ni kako glasi naslov knjige, nego da samo ostane tekst, kao ono što je jedino važno i što traje bez obzira na svojega tvorca.

No, lako je bilo Čapeku tada - tridesetih godina prošloga stoljeća - izražavati takve želje, jer u to su doba postojali i izgledi da mu se san ostvari. Ponajprije, knjige su, kao predmeti, tada bile slabije kvalitete nego danas, pa su se lakše habale. Onda, ljudi su u to doba više čitali, jer nisu imali televizije, a i vukli su knjige po svakakvim mjestima (po kuhinjama, po vrtovima), pa se opet moglo dogoditi da knjiga nastrada. Ali, najvažnije je u svemu tome ipak ovo: u Čapekovo doba nisu naslovne stranice bile ovakve kakve su danas, i nisu značile ono što danas znače. Kakve su bile, lako se mogu sjetiti oni koji su prve kontakte s knjigama ostvarili u tridesetima, četrdesetima ili pedesetima: najkraće rečeno, naslovne stranice bile su jednostavne. Bilo je na njima ime pisca, naslov knjige, i možda još - u samu dnu - znak nakladnika ili znak biblioteke u kojoj knjiga izlazi. To je vrijedilo i za romane namijenjene širokoj publici - kakvi su, recimo, bili oni u našoj legendarnoj Zabavnoj biblioteci - a i za knjige namijenjene malo probranijim čitateljima: osim imena autora i naslova teško ste na njima mogli naći išta drugo.

Dapače, taj je asketizam - dajući važnost tekstu - jamčio ozbiljnost onoga što se u tom svesku može naći. Zato su ukrašene naslovne stranice - obično s kakvim crtežom - imale samo dvije vrste knjiga: one koje su bile namijenjene djeci i one koje su pripadale u takozvanu šund-literaturu. One su, dakle, računale na publiku koja još ne zna uživati u pravoj lektiri, nego joj je tu lektiru potrebno dopuniti još i nekakvom vizualnom atrakcijom.

A onda su se stvari stale mijenjati. Nije se odmah pojavilo ono što imamo danas, a danas imamo stanje u kojem i nema nikakve razlike između dječje literature i literature za odrasle, kao što nema ni razlike između visoke književnosti i šunda. Ali, pomalo su su se na koricama knjiga počeli pojavljivati nekakvi likovni dodaci, najprije stidljivo, a onda sve odlučnije i sve napasnije. Kao da više nikomu nije bio dovoljan samo tekst. Kao da su svi podjetinjili i pošundili.

Dakako, nitko to nije želio sebi priznati, nego su se za to pronalazila kojekakva priručna objašnjenja, a i povijesni je razvoj govorio u prilog takvoj situaciji. Jer, sličice su se pojavljivale na ozbiljnim knjigama već i onda kad je Čapek dao onu svoju čuvenu izjavu, i on je to svakako znao. To se opravdavalo potrebom da knjiga kao predmet bude umjetničko djelo, da dakle dobije neke kvalitete koje će likovno dopuniti tekst. Zato su još oko 1900. pisci - a osobito pjesnici - stali surađivati sa slikarima; slikari su opremali knjige, smišljali za njih likovna rješenja, katkada crtali i ilustracije. Ispočetka je to, dakako, ostalo u usku krugu, i imalo aristokratski prizvuk. Ali, nije prošlo nezapaženo, pa su zato s vremenom - osobito nakon Drugoga svjetskog rata, kad je proizvodnja knjiga postala masovnija - likovnu opremu (tako se to i danas zove) stale dobivati i obične knjige, a ne samo ekskluzivna bibliofilska izdanja kao prije. I, krenuo je proces za koji će se brzo pokazati da je nezaustavljiv.

Dakako, osim umjetničkih opravdanja, imao je on i ekonomske razloge: bila je to prilika da i slikari nešto zarade, a da knjiga njihovim radom dobije na vrijednosti. Na kraju - negdje u šezdesetim i sedamdesetim godinama - dobili smo stanje koje imamo danas.

A to je stanje svakomu od nas poznato. Naslovna stranica knjige naprosto mora biti nečim ukrašena, i nitko i ne pomišlja da bi se bez tih likovnih kerefeka moglo. Dakako, to dolazi otuda što je knjiga danas i roba, pa mora, kao i svaka roba, imati dizajn, dakle sposobnost da već izgledom privuče kupca. Nevolja je samo u tome što su stvari otišle ukrivo, i to u dva smisla.

Prvo, po tome što čitatelje više privlači izgled naslovne stranice nego sadržaj knjige, jer im treba sve više vizualnih senzacija. Drugo, i likovnjaci koji knjige opremaju u toj su situaciji posve podivljali: oni više apsolutno nisu kadri staviti svoj rad u službu knjige - dakle teksta - nego na naslovnim stranicama kreiraju samostalna umjetnička djela, zbog čega te naslovnice postaju nečitljive, zbunjujuće, dakle nefunkcionalne.

Čitatelji su, prema tome, podjetinjili, pa ih privlači samo ono što je šareno, a taj se njihov senzibilitet prenosi s naslovnice i na sadržaj knjige: i tu ih zanima samo ono što je šareno, senzacionalno i neobavezno. Likovnjaci su se, s druge strane, stali natjecati u knjižnoj likovnosti, stali su se razbacivati dosjetkama, i zato danas više i ne čitaju knjige koje opremaju, pa ih čak pomalo i preziru.

A pisci su, dakako, pali pod utjecaj te situacije. Umjesto da traže da oprema bude primjerena sadržaju onoga što su napisali, oni unaprijed pokušavaju prilagoditi sadržaj šašavoj i šarenoj opremi, slici koju će neki likovnjak jednom napraviti. I, nije im ni nakraj pameti da kažu nešto slično onomu što je rekao Čapek. Jer, jasno im je: ako se danas i dogodi da se knjiga od velike uporabe istroši, prije će se izgubiti njezin tekst, nego likovna oprema na naslovnoj stranici.