Molitva za očeve

Pogled s druge strane

Molitva za očeve

Sjećanje na Miroslava Krležu

Nikako ne mogu zapamtiti godinu tvog odlaska. Kao da se moja memorija protivi usvajanju tog podatka. Inače dobro pamtim. U stogodišnjem hrvatskom ratu s Turcima, recimo, u dramatičnim zbivanjima koja traju u razdoblju od Krbave 1493. do Siska 1593. pamtim, mislim, sve relevantne podatke. Problem je samo tvoj odlazak, meni najbolniji od svih u najužem obiteljskom krugu. Tvoju partu čuvam u Mesaroševoj Grafičkoj enciklopediji. Često je uzimam, otvaram i čitam šturu obavijest o tvojoj smrti. Pamtim svoj užas dok sam je pisao. Htio sam izbjeći sve klišeje kojih su puni takvi tekstovi. Želio sam biti kratak, jednostavan i istinit. Počelo je sve u četvrtak, 7. prosinca. Došao sam k tebi ranije u jutro. Prvi put otkako te pamtim nisi bio budan, odjeven i savršeno obrijan. Spavao si s licem umornog anđela. Odvojio si se od nas i krenuo na svoj put. Trebao sam tiho sjesti i čitati poruke na tvom licu. Pogriješio sam i probudio te. Bio si silno iznenađen i blag kao uvijek. Tko zna odakle sam te vratio. Poznao si me, znao si sve moje nadimke koje si mi ti dao. Nisi se sjećao, međutim, moje žene ni unuka koje si toliko volio. Od mnoštva podataka koji tvore tvoj život, ostala je samo najveća ljubav koju nisi zaboravio ni tamo gdje si otišao. Bio sam tvoja jedina veza sa svijetom iz kojega si odlazio. Tvoj sin postao je tvoja pupkovina s vremenom i ravninama koje viši nisi trebao. Tih nekoliko sati prije potonuća u komu postalo je vrijeme tvojih stalnih čuđenja. Bio si ushićen posve običnim, svakodnevnim stvarima. Niskim oblacima, krošnjom breze pred tvojom kućom, kupolama mirogojskih arkada kraj kojih smo te vozili u bolnicu. Gledao si ih očima malog djeteta, a to su bili prostori tvojih dugih očinskih očaja. Držao si me za ruku poput dječaka na svojoj posljednjoj vožnji kroz grad (kao što sam ja tebe na našim mnogobrojnim fotografijama dok smo gradili svijet naše ljubavi).

Moj prvi susret s Miroslavom Krležom zbio se u ranu jesen sedamdeset i prve. Jesen pastelnoplavu, gotovo srebrnu, s prvim znakovima brončane korozije. Bila je noć, ali nije padala kiša kao u svim Krležinim novelama. Kad na početku tridesetih susrećete svoju najveću srednjoškolsku književnu ljubav (većina pravih, velikih, to znači nesretnih ljubavi počinje u gimnaziji) koja je istodobno takozvana nacionalna veličina prvog reda u njezinoj kući, u najintimnijem okružju, razloga za uzbuđenje ima na pretek. U to doba za divot-izdanje Kervave kronike glas, koje je trebalo obilježiti četiri stoljeća seljačke bune Matije Gupca, pisao sam rječnik i komentar Balada Petrice Kerempuha. Imao sam mnoštvo pitanja i dilema koje sam mogao riješiti jedno s Krležom. Zato je izdavač Slavko Goldstein ugovorio ovaj susret. Budući da sam Miroslava Krležu posjećivao u njegovoj kući, bio je red da njegovoj supruzi donesem cvijeće. Od tada najpoznatije zagrebačke cvjećarice doznao sam da Bela Krleža voli sanremske žute ruže na dugim stapkama, bez ikakvih zelenih dodataka i aranžmana. Ona je, dakako, upravo dobila svježu pošiljku tih skupih, voštano lijepih ruža. Učili su me da previše predstavlja jedinu pravu mjeru kad se kupuje cvijeće za damu. Pojavio sam se tako kod Miroslava Krleže s ogromnim naramkom žutih ruža. Uspjeh je bio potpun, proporcionalan ljepoti i količini cvijeća. Za razliku od Bele, Krleža je bio rezerviran i podrugljiv, ali protiv raskoši žutih latica nije imao nikakve šanse.

Stanovi uvijek svjedoče mnogo više od života svojih vlasnika. Kako se u obliku naših prstiju, u boji očiju, u glasu i kretnji kriju neki naši davni, nama nepoznati preci, kojih smo baštinici, tako stanove dijelimo s kolonom obiteljskih sjena kojima zahvaljujemo vlastite sklonosti i talente. Ne samo da krhotine njihova svijeta tvore kultne detalje naših prebivališta, nego smo, štoviše, njihovim ugaslim očima prosuđivali vlastito vrijeme i ljepotu. Obitelj i njezin prostor ubrajaju se u agramerske svetinje. Oni su naime ulomci na kojima počiva tradicija našega grada.

Stan obitelji Krleža na Gvozdu pokazivao je visoki građanski status svojih stanara. Bio je to prostor osobite ljepote, topline i ugođaja. Njihove knjige i slike, pomno odabrani i uklopljeni dijelovi namještaja, njihovi tepisi, svjetiljke, abažuri i zastori, ništa nametljivo, sve prigušeno, s naglašenom mjerom, ilustrirali su više dobar ukus i posve izuzetan život ovog para nego njihove stvarne financijske mogućnosti. Velika ulja na zidovima (Petar Dobrović, ili, recimo, Hegedušićev Zeleni kader) vrijedila su sigurno vrtoglave svote. Krleži su ona bila mnogo više od toga: dnevnici prijateljstva, sjećanja na godine ushita i otkrića, na vrijeme bolnih gubitaka, dugotrajnih osama i očaja. Ona su pričala poglavlja o čudesnom prijateljstvu umjetnika i najvećeg pisca, prijateljstvu koje je prkosilo nevremenu i nisu bila roba čija bi se cijena mogla iskazati u bilo kojoj valuti. Treba pročitati Krležine zapise iz godine 1942, osobito tekst Na grobu Petra Dobrovića, da bi se identificirali mogući tokovi svijesti, zasljepljujuće svjetlosti i slijepi ponori koje je poticala Dobrovićeva slika. Mnoge vrhunske ljepote koje su ga okruživale za njega su istodobno značile i neizmjerno more crnila. U Krležinu okolišu ništa nije bilo jednoznačno. Slike su bile ljudi koje je volio, za kojima je tugovao. One su bile i vrijeme koje ga je progonilo i u snovima. U sjeni velikih ljepota uvijek ima suza i mračnih sjećanja. Ne treba stoga zavidjeti onima koji ih posjeduju, ako su dio njihova identiteta.

Mudri i iskusni naglašavaju da nije dobro upoznati pisca kojeg nam djelo mnogo znači. Razlike između književnika i čovjeka mogu biti neshvatljive i bolne. Gospodare sjena ne bi trebalo, kažu, mjeriti u svakodnevlju. Ubrajam se u one koji svoje susrete s Miroslavom Krležom smatraju osobitom srećom. Oni su mi otkrili svjetove i trajno me obilježili. Bio je težak sugovornik. U razgovoru s njim nije bilo ćaskanja i opuštanja. Neugodno me iznenadio njegov glas. Taj meki tenor, usprkos mnoštvu cigareta i kava, meni nikako nije pristajao uz njegovu moćnu, razvedenu rečenicu koja je osvajala prostor poput anakonde. Njegove tekstove trebao je kazivati duboki, pomalo hrapavi, senzualni bariton. Samo je, međutim, on znao boju onog odlučnog, unutarnjeg glasa koji mu je šaptao građu dok je u bolnim tišinama tragao za svojim rečenicama.

Čovjek koji se narugao svim građanskim navikama i običajima bio je naglašeno konvencionalan i u intimnim relacijama. Kad bi njegova supruga ušla u sobu, on je uvijek ustajao, usprkos bolnoj artrozi koljena, kao savršeno drilani kadet. Ona ga je zvala jednostavno Krleža. Nikad nisam čuo da je spomenula njegovo ime. Bilo je u tom obraćanju i ljubavi, i intime, i nadasve uvažavanja. Ono je, vjerujem, trebalo pokazati ostalima gdje je njihovo mjesto.

Ne volim njegove fotografije. S njih nas gleda zadovoljni trgovački putnik ili prokurist, a ne pisac Glembajevih, Filipa, Balada i Barbarusa. Krleža kojeg sam sreo, nasuprot kojem sam sjedio, bio je mnogo stariji, mršaviji, umorniji, zapravo lomniji. Pred njim se prostiralo nešto više od deset godina. Sve kulise vlasti još djeluju solidno, a negdje u dubini već je počelo urušavanje. Mislim da je to bilo vrijeme njegova čestog osvrtanja unatrag. Nije imao mnogo lijepih sjećanja. Naposljetku, ostao je posljednja svjetiljka u noći. Malo je spavao. Kad bi uspio zaspati, mučili su ga snovi. Prošlost nije umirala i čekala je svaku večer uz krevet. Ispratio je na drugu obalu sve koji su mu mnogo značili: Tita Strozzija 1970, Krstu Hegedušića 1975, Broza 1980. Bela je 1981. najavila njegovo finale. Više ništa nije imalo smisla. Da u njegovu stanu nisu neprestano hodali svi njegovi književni likovi, od Leonea i Križovca do Barutanskog i Terezije, bio bi vjerojatno najusamljeniji čovjek u Zagrebu. Zaslužio je svoju samoću. Nije bio uvijek dobar prijatelj. Ona je bila proporcionalna njegovoj veličini. Umornom starcu nasuprot meni s čudesno mladim očima, koji je vidio i pamtio nevjerojatne stvari, vjerovao sam svaku riječ. Usprkos svemu što je prošao, funkcionirao je savršeno. Poigravao se sa mnom i ispitivao koliko mogu i znam.

Sjedio sam pored Matijina kreveta. Sve je bilo bijelo i mrtvački tiho. Čula se voda u radijatoru. Disao je posve nečujno. Imao sam dojam da sudjelujem u filmu kojeg sam već gledao. Sve sam to već negdje vidio. I miris dezinficijensa u sobi bio je poznat. Promatram Matijine ruke na plahti. Leže na bijeloj podlozi kao ostavljeni alat, posve nepotrebne i zaboravljene. Takve će biti i moje, ako dosegnem njegove godine. Svi muškarci u obitelji imamo iste šake. U njegovim sam prstima pohranio sve svoje dječje strahove i nesigurnosti. Ove su me ruke vodile, hrabrile, nosile, na njima sam spavao. Njegova velika šaka na mojem malom ramenu, sunce je, mirišu lipe, odlazimo tako spojeni prema sutonu. Uzimam Matijin dlan i stavljam ga na lice. Suha, topla koža, poznati miris. Tiho mu govorim sve što mu nisam nikada rekao. Na dugim šetnjama po Mirogoju odbolovali smo pogibiju mojeg starijeg brata. Tada me je učio svemu što otac mora predati sinu. Nikada nije povisio glas, ni opsovao. Nije bio od velikih riječi, ali zato pouzdan kao zemlja.

Krleža nam je pokazao, ponudio sveznanje. Fascinirao nas enciklopedizmom koji nema tajne. Mogu zamisliti njegovo uzbuđenje u prvoj polovici burnih tridesetih dok je uz secesijske prozore trezora Sveučilišne knjižnice čitao prašnjave stranice Gazophylaciuma, i otkrivao renesansne razmjere znanja svog davnog kajkavskog prethodnika Ivana Belostenca. U njegovim urednim rječničkim kolonama nalazio je vjerodostojnu leksičku građu koja je rekonstruirala ratnu panoramu hrvatskog sjeverozapada potkraj 17. stoljeća. U ovom latinsko-hrvatskom i hrvatsko-latinskom rječniku bilo je više gole povijesne istine, više umorstava, okrutnosti, krvi i pameti, više građe za dramu i poeziju nego u svim knjigama koje je prethodno vidio. O kakvom je okružju i vremenu riječ, u kakvom vojnom logoru nastaje ovo velebno djelo, najbolje govore podaci da u njemu leksikograf koji je svećenik, pavlin, intelektualac i znanstvenik, razlikuje čak 12 mogućih vojski i 30 vrsti vojnika, poznaje 10 različitih umiranja među kojima i ono »u boju«. Natuknica Vuže bilježi tako 13 inačica među kojima i »vuže za mučenje«. Pozna Belostenec inventar od 39 konja i 15 vrsti zastava, a pravi je ekspert za subordinaciju u zapovjednom lancu (zapoved Božja > zapoved Cesarska > zapoved gospodska > zapoved dana puku). Na tim stranicama očarani Krleža nalazi i posve čudesne natuknice kao Bol, Bog, Kruh, Vino ili Znanost, znanje, umstvo koje plijene širinom znanja i preciznošću formulacije.

Krležina izgovorena rečenica bila je bolja od pisane. Nisam to vjerovao dok ga nisam čuo. Bio je istinski jezični zavodnik. Znao je sve putove i stranputice. Prave svečanosti naših susreta počele bi s Krležinim varijacijama na temu djetinjstva u Agramu. Pamtim ga kako stoji pred prozorom u zlatnoj jesenskoj rasvjeti i priča. Ne vidim mu lice u kontralihtu, ali osjećam narkozu njegove rečenice. Danas priča o zagrebačkim poplavama. Možda će, kad jednom otvore Krležinu zaostavštinu, pronaći među njegovim spisima mnoštvo bilježaka o toj temi. To bi trebalo značiti da ono što je meni tada pričao nije bila spontana improvizacija nego replika iskusna rutinera. Nije važno. Tamo vjerojatno nema ni rečenice o poplavama. Želim tako vjerovati dok se sjećam kako u jutru pravog jesenskog sfumata voda puzi polako Savskom cestom prepuna lišća, nečujna i prijeteća, i dopire do gimnazije na Wilsonovu trgu, nadomak kazalištu. U njezinu licu zrcale se krošnje drvoreda i slike gradskih palača...

Mladen Kuzmanović

* Objavljeno u »Vijencu« 137, 3. lipnja 1999.