Magična Leica i kineske provokacije

Magična Leica i kineske provokacije

Prikladan uvod u ovogodišnju Galeriju činila je instalacija najveće njemačke udruge slobodnih fotografa-dizajnera: BFF. Projekt u kojem je dvadesetak fotografa portretiralo tisuću i petsto prolaznika rezultirao je nepreglednim nizom fotografija različitih tehnika i senzibiliteta (naknadno digitalno spojenih u široku traku)

U vrijeme Photokine, najvećega sajma fotoindustrije u svijetu, svake dvije godine još od 1951. Köln se pretvara u meku koja privlači i okuplja stotine tisuća posjetitelja, izlagača, profesionalaca, umjetnika. Rujan i listopad su, kao mjeseci na čijem se prelasku tradicionalno održava Photokina, proglašeni mjesecima fotografije i cijeli grad tada postaje jedna manifestacija: Međunarodna fotoscena Köln, ove godine sedamnaesta po redu. Za to vrijeme u gradu su se održavale 82 izložbe fotografija, a sve zajedno s promotivnim izložbama brendova na štandovima i nezavisnim izložbama fotografskih udruga, agencija, fotografskih i dizajnerskih škola, također izloženih na Photokini, dobivamo zbroj koji je više nego impresivna brojka.

RECENTNO I SVEOBUHVATNO

Vrhunac događanja i pročišćen uvid u cijelu situaciju može se steći u Visual Gallery koja je službeni, izlagački dio sajma, na kojem se u zasebnoj dvorani površine četiri tisuće četvornih metara izlaže ono najbolje i najreprezentativnije u fotografiji, podjednako djela vrhunskih profesionalnih fotografa, onih u usponu ili tek nadolazećih talenata. Njih ukupno 153 predstavilo se ove godine na šesnaest izložbi okupljenih prema kriteriju i namjeri koja je bila napraviti kvalitetan prikaz kojim bi publika dobila uvid u sve pojavnosti recentne fotografske prakse, od one umjetničkog predznaka, preko čisto dokumentarne, sve do visoko dizajniranih uradaka. Prikladan uvod u ovogodišnju Galeriju činila je instalacija najveće njemačke udruge slobodnih fotografa-dizajnera: BFF. Projekt u kojem je dvadesetak fotografa portretiralo tisuću i petsto prolaznika rezultirao je nepreglednim nizom fotografija različitih tehnika i senzibiliteta, naknadno digitalno spojenih u traku široku 1,5, a dugu 180 metara. Ta beskrajna traka protezala se cijelom dužinom izložbene dvorane, visoko iznad glava posjetilaca, uvodila je, usmjeravala i objedinjavala prostor razdijeljen na ostalih petnaest postava. Četiri od njih bile su velike, skupne izložbe, mahom mladih fotografa, postavljene u maniri pokazivanja postnatječajnih rezultata i očekivano su prštale svježinom ideja, inovativnošću, istodobno na zavidnoj razini profesionalnosti i tehničke dorađenosti. No, slabost njihova koncepcijski rastresenijeg postava, nametnula je kvalitativno izdvajanje samostalnih izložaba pojedinih autora ili onih nastalih u manjim skupinama.

INVENTIVNA RJEŠENJA I DOKUMENTARIZAM

Impresivne i u izložbenom prostoru dominirajuće bile su crno-bijele fotografije njemačkoga fotografa Waltera Schelsa. Pod naslovom Lifetime on je izložio i spario portrete novorođenčadi s portretima starih ljudi na samrti. Isprintane na gornjoj polovici nekoliko metara dugih platnenih traka, koje su vertikalno sezale do poda, te su fotografije plijenile pozornost ne samo veličinom nego i snažnom ekspresivnošću te emocionalnim nabojem. Usporedba lica dvije krajnosti ljudske egzistencije i suočenje posjetilaca istim u najvećem close-upu, nikoga nije ostavila ravnodušnim. Podjednako uznemirujuća bila je serija fotografija Alberta Venzaga. On je u Africi više od deset godina dokumentirao život i obrede vudu-svećenika. Nesvakidašnji, ekskluzivni, pomalo zazorni prizori snažno su naglašeni izborom crno-bijele tehnike, u kojoj tama i crnilo prevladavaju i pojačavaju dojam zabilježenoga transa, pokreta i ogoljelih emocija na licima obrednika. Realizam je naglašen dubinom fotografija, koja je postprodukcijski dodatno pojačana izvedbom fotografija kao ispisa pod debelim pleksiglasom.

Na osnovama reportažne fotografije, ali one više anegdotalne, nastao je ciklus fotografija Jonathana Torgovnika nazvan Bollywood Dreams, u kojem je taj slobodni fotograf godinama dokumentirao nama egzotičan, šarolik svijet indijske filmske industrije. Njegova pozornost nije usredotočena na snimanje glamuroznih fotografija filmskih zvijezda, on snima rad na filmu, iza scene, publiku i reakcije običnih ljudi, obožavatelja, pojedinostima i životnim scenama upoznaje nas s tim posebnim mentalitetom, u kojem se film strastveno isprepleće sa svakodnevicom. Fokusiranje na male stvari unutar velikih scena života mogla se vidjeti i na izložbi Magnumova fotografa starije generacije Eliota Erwitha. Njegov je impresivan opus predstavljen na zanimljiv način, izdvajanjem fotografija gdje ruke govore više od pogleda i izražaja lica. Ruka i njezina gesta glavni je nosilac kompozicije, na tim crno-bijelim klasicima napravljenim magičnom Leicom. Posve drugi svijet pokazivala je izložba Antona Corbijna. Taj se slavan samouki fotograf specijalizirao za svijet rock- i pop-glazbe, gdje je neopterećen školovanjem i tradicijom, u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća, postavio nove parametre žanra. Njegovi su portreti slavnih osoba lažno dokumentarni i koketiraju s paparazzi-fotografijom. Protok vremena zaustavljen je na slikama Venecije Guntera Derletha u tehnici camera obscura. Zamagljenja, duge ekspozicije, objekti u pokretu koji postaju prozirni, uhvatili su auru Venecije, koja možda nikad nije bila ljepša, tajanstvenija i više bezvremenska nego na tim crno-bijelim slikama.

KINESKA FOTOGRAFIJA

Na kraju, kulminacija i odmak od svega ponuđenog bila je izložba Suvremena kineska fotografija, kojom je predstavljeno nekoliko suvremenih kineskih umjetnika. U dvadesetak izloženih fotografija u boji, mahom većeg, ambicioznijeg formata, glavna je tema individualac i njegovo tijelo. No, tu temu oni ne interpretiraju u tradicionalnoj zapadnjačkoj maniri, kao na primjer portret, akt ili figuru unutar pejzaža, ovdje je tijelo osnova na kojoj umjetnik projicira fizičke i mentalne promjene u okolini. Poze namještene posebno za fotografiju ili kreirane digitalnom montažom, tijelo koje miruje unutar idiličnoga krajolika, tijelo kao činjenica u nizu gotovo istovjetnih portreta, tijelo kao uljez u tradicionalnoj nošnji unutar urbane scene ili golo tijelo maloga dječaka na trgu punom proturječnih konotacija, Trgu nebeskog mira. To nisu toliko slike određenih mjesta i situacija, nego različiti tipovi metafora koje istovremeno provociraju, jer pristupom koji se može opisati kao nadrealan kineski umjetnici namjerno transformiraju svoja iskustva u vizualno evokativne fotografske slike koje otvaraju nove razine značenja za različite aspekte njihova fizičkog okruženja. Dokumentiranjem ili pristupom koji se može opisati kao nadrealan, umjetnici transformiraju svoja iskustva u fotografske slike koje otvaraju nove slojeve značenja za različite aspekte njihove fizičke okoline. Rijetko na ovim prostorima viđena, kineska je suvremena fotografija u Visual Gallery bila svojevrsno otkriće i vrhunac užitka, u odmaku od svega ponuđenog.

Snježana Leskovar