Loš početak u novoj zgradi

Loš početak u novoj zgradi

Ansamblu kazališta koje sad napokon ima gdje raditi treba poželjeti bolje repertoarne izbore te kvalitetnije i maštovitije suradnike

Nakon gotovo šest godina prognaništva, tijekom kojih je Zagrebačko kazalište lutaka funkcioniralo kao putujući ansambl, konačno je završena rekonstrukcija zgrade ZKL u samom središtu grada, pa se tako može reći da se kazalište vratilo kući. Nova zgrada funkcionalan je spoj lokacije triju starijih građevina, točnije onoga što je na njihovu mjestu ostalo. To ipak nije mnogo, jer u dvorištu omeđenu Tomislavovim trgom i Ulicom baruna Trenka sad stoji potpuno suvremena kuća, koja oblikom i razvedenošću unutrašnjosti sugerira i vrijeme u kojem je nastala i potrebe koje će pokušati zadovoljiti. Zadatća nije lagana, jer treba opravdati investiciju i vrijeme potrošeno na rekonstrukciju i vratiti zagrebačkoj publici jedino profesionalno lutkarsko kazalište na vlastitoj pozornici.

MATIČNO LUTKARSTVO ZA DJECU I ODRASLE?

Arhitektu zgrade Nenadu Kondži u projektiranju pozornice pomogao je češki arhitekt, scenograf i redatelj Miroslav Melena, kojemu je pripala i čast režirati prvu predstavu u novoj dvorani, onu kojom je novi ZKL i svečano otvoren. Produkcija je zamišljena ne samo kao grandiozan projekt koji će pokazati snagu i brojnost ansambla nego i kao neka vrsta pokazne vježbe za mogućnosti nove dvorane i, što je još važnije, nove suvremeno opremljene pozornice. Osim toga, predstava je trebala utrti i put profiliranijem repertoaru, koji bi, prema trijumviratu na čelu ZKL u sastavu Mladen Ćubela, Igor Mrduljaš i Zoran Mužić, trebao odražavati i matičnost tog kazališta u smislu reprezentativne, mainstream produkcije lutkarskih predstava za djecu i ponovno uspostavljanje pomalo zanemarena lutkarskog repertoara namijenjena odraslijoj publici. Izbor češkoga gosta bila je Odiseja, u vlastitoj obradi prema motivima Homerova epa.

Promatrajući dvoranu novoga ZKL zajedno s predstavom koja ju je otvorila, ne može se tvrditi da je Melenin Gesamtkunstwerk uspio. Ne samo zato što bočne galerije nekako neugodno strše iz zidova i ako već ne zaprečuju pogled na pozornicu onda ga zaista neprirodno ometaju, čineći tako i nezgodni vizualni dojam klaustrofobije same scene. Umjesto da upravo pozornica bude stranica trokuta, a posljednji red u gledalištu njegov vrh, u novom je ZKL obrnuto, ako ne po dimenzijama, onda po subjektivnom dojmu onih s kraja gledališta, pri čemu ni inače pohvalni nagib ne pomaže.

Bilo kako bilo, kazalište ipak, kako se tih dana svečanog otvaranja ZKL moglo čuti, ne čine zgrada i dvorana nego ansambl i - predstava. Taj se pak projekt Miroslava Melene pokazao kao potpuni promašaj i mnoštvom dobrih namjera popločen put do gotovo savršena primjera pretenciozne kazališne nepodnošljivosti. Ukoliko i postoje dvije verzije Odiseje, kraća za mlađu publiku i dulja za stariju, treba se samo nadati da je ona odigrana u nedjelju 21. studenog bila ona dulja, jer ako naime postoji još dulja, trebalo bi je, ostanemo li pristojni, igrati u epizodama i u mjesečnom ritmu.

PROSJEČNO I ISPODPROSJEČNO

Homerov kolosalni ep nije laka meta za kazalištarce, pa Meleni valja priznati određenu hrabrost u suočavanju s epopejom, ali mu tu istu hrabrost treba prozvati pravim imenom nakon što, već u prvih pola sata inače dvoipolsatne predstave postane jasno da mu je lutkarska mašta prosječna, a dramaturška ispodprosječna, te da ne zna ako bi sabio Odiseju u komad pristojna trajanja, konkretnih problema i manjega broja jasnijih lica. Pridoda li se tomu i diletantska koreografija s temom navodnih pjesama i plesova antičke Grčke, koji osim što zaista jesu precrtani s vaza u Meleninoj predstavi i djeluju jednako statično, ostaje malo toga čega se uopće treba sjećati.

U bolje redateljeve zamisli, od onih koje su stigle do pozornice, valja ubrojiti jezičnu diferenciranost planova prikazivanja i slojeva protagonista u grčkoj mitologiji. Tako bogovi na inače scenografski kvalitetno i simpatično riješenu Olimpu govore urbanim slengom, no upisanu humornost takve intervencije nepovratno troše usiljene duhovitosti. Prizor je s Polifemom pak lutkarski ispravno postavljen, čak s ukomponiranom videoslikom, ali ga ruši nevješti izvođač u kostimu koji prije nalikuje degeneriranoj spodobi iz, i inače ne odveć pametne, reklame za jedan domaći voćni napitak, nego mitološkom biću.

Ukratko, preduga predstava puna režijskih, dramaturških i izvođačkih nesuvislosti dobila je čast otvoriti novu zgradu Zagrebačkoga kazališta lutaka. Umjesto bacanja drvlja i kamenja na ono što je već prošlost, ansamblu kazališta koje sad napokon ima gdje raditi treba poželjeti bolje repertoarne izbore te kvalitetnije i maštovitije suradnike u autorskoj ekipi. Odiseju možemo zaboraviti i otpisati kao, najjednostavnije i najblaže rečeno, loš početak.

Igor Ružić