Kuće postaju lica

Kuće postaju lica

Gotovo polovicu Schieleova slikarskog opusa čine upravo krajolici - motivi iz prirode i gradske četvrti očišćene od ljudskih likova. Radovi nastali između 1911. i 1915. čine glavninu izložbe, iako je umjetnik već od 1907. sustavno proučavao svoje motive: snijegom pokrivene obronke vinograda, kuće na padinama, golo drveće, dvorišta obrasla vinovom lozom, kamenolome u Bečkoj šumi, suncokrete, zvonike

Želio bih van odavde, vrlo skoro. Kako je ovdje ružno. Svi su ljudi zavidni i podmukli; bivši me kolege gledaju poprijeko. U Beču je hlad, grad je crn, sve je recept. Želim biti sam. Želim u Češku šumu... moram vidjeti novo, istraživati ga, želim kušati tamne vode, šuštavo drveće... očarano promatrati trule plotove, želim ih čuti kako žive... hoću vidjeti svjetlo, sunce i uživati u vlažnim zelenoplavim dolinama uvečer... U godini 1910, kad je zabilježio ove misli, austrijski ekspresionist Egon Schiele (1890-1918) već je pronašao svoj specifični likovni izraz. Četrdesetak godina kasnije, u vrijeme dok je Schieleovo ime na tržištu umjetnina bilo nezapaženo, okulist Rudolf Leopold oduševljeno je kupovao njegova djela. Osobni afiniteti i dobro oko učinili su ga zaslužnim za stvaranje najznačajnije zbirke austrijske moderne smještene danas u Leopold Museumu čiji je doživotni direktor. Aktualnu tematsku izložbu Schiele Landschaften potpisuje glavom i (sijedom) bradom upravo šef. Iako mu suradnici iza leđa predbacuju svojeglavost, najnoviji je projekt vrijedan svake pohvale.

RANJENA PRIRODA I MLADE ČEHINJE

Gotovo polovicu Schieleova slikanog opusa čine upravo krajolici - motivi iz prirode i gradske četvrti očišćene od ljudskih likova. Radovi nastali između 1911. i 1915. čine glavninu izložbe, iako je umjetnik već od 1907. sustavno proučavao svoje motive: snijegom pokrivene obronke vinograda, kuće na padinama, golo drveće, dvorišta obrasla vinovom lozom, kamenolome u Bečkoj šumi, suncokrete, zvonike... Od najranijih je prikaza njegov pejzaž izobličen i na specifičan način sugestivan; opisani doživljaj hladnoće crnoga grada duboko je obilježio i percepciju prirodnih fenomena. Duboko deprimiran Schiele 1911. seli iz Beča u Česky Krumlov (njem. Krumau) zahvaljujući kojem nastaju njegovi možda najbolji prikazi krajolika, između ostalih Krumlov noću (Mrtvi grad II), Krumlovska vijećnica II, Grad na plavoj rijeci, Malo drvo u kasnu jesen, Mrtvi grad III, Krajolik s gavranima. Slike maloga grada na Vltavi jednako su upečatljive kao i ranjena, zgrčena priroda u ranijim ostvarenjima - ponekad upravo otrovnih boja, zastrašujuće i prilično morbidne atmosfere. No, Schielea iz Krumlova nije otjerala sklonost ka morbidnom. Bio je to animozitet male sredine prema njegovu divljem braku s modelom, kao i prema crtanju aktova (pre)mladih Čehinja. I sam tek odnedavna punoljetan, Schiele 1912. završava u zatvoru zbog navodnog zavođenja maloljetnice. Prikazi krhkih, zmijolikih vrba na brdima postaju mu još zlokobniji, štapovi za prostiranje rublja mutiraju u križeve na Golgoti.

VRATA - NIJEMI KRIK

U omrznuti Beč Schiele se vraćao samo nakratko. Naselio se u Neulengbachu gdje od 1913. do 1915. nastaju velike kompozicije inspirirane pogledima na grad Stein. U njima Schiele postiže sintezu vlastita ekspresionističkog stila s također posve osobnom inačicom kubizma. U Krumlov ponovo dolazi tek 1914/15. kad u prikazima grada prevladava topografsku reportažu: kuće postaju lica, prozori oči, a vrata nijemi krik. Iako motive još radikalnije razlaže u osnovne geometrijske oblike, Schiele reljefnije no ikada u svoje prikaze ugrađuje raspoloženja vlastite duše. Potreba za samoćom svijet na ovim slikama čini samotnim. Tek rublje koje se suši (Zid kuće na rijeci, 1915) govori da su negdje u njegovoj dubini, posve mali i skriveni, prisutni i ljudi. Neživoj tvari Schiele je dodijelio životniju ulogu no ljudima samim. Crteži iz 1916. svjedoče o idućoj promjeni stilskog izraza -karakteristike su im manirirana linija i formalno smirenje. Schielea nanovo zaokupljaju već interpretirani motivi (Kuće u luku; Kuća na rijeci), dok u iduće dvije godine prije smrti slika uglavnom portrete, a jedan od posljednjih pejzaža čine Četiri drveta (1917). U katalogu i na izložbi Schieleova su djela popraćena fotografijama gradskih četvrti koje je promatrao i dokumentirao u svojim djelima - u nekim je slučajevima moguće usporediti fotografiju, Schieleovu skicu za kompoziciju i slikani rezultat. U fragmentima je predstavljena i njegova ekspresionistička lirika, a dodatak čine slike nekolicine austrijskih umjetnika, Schieleovih suvremenika. Postav, odnosno arhitektura izložbe vrlo je bitan detalj koji se u ovome slučaju nikako ne smije prešutjeti. Angela Hareiter upravo je odlično obavila posao osmislivši kulisu koja se sastoji od visokih kubičnih blokova. Svaka Schieleova slika visi na jednom bloku (koji doživljavamo kao fragment zida pripadajuće dvorane), dok oni međusobno u tlocrtu zatvaraju različite kutove. Iza slika tako nastaje isprekidana površina nenametljivih boja i ona jasno priziva izlomljenost Schieleovih linija, oštrinu i grč njegova umjetničkog senzibiliteta. Schiele nije tek preslikavao motive iz neposredne okoline, već ih je analizirao, preslagivao i oživljavao stvarajući vlastiti vrli novi svijet. Postav izložbe vjerno slijedi njegove vizije.

Iz Beča Libuše Jirsak