Kraljeva ostavština

Kraljeva ostavština

Stjecajem okolnosti četiri velikana svjetske operne reprodukcije nakon Drugoga svjetskog rata, Maria Callas, Renata Tebaldi, Mario Del Monaco i Giuseppe di Stefano, počeli su karijeru u približno isto vrijeme, a i njihova je životna dob slična. Razlika je samo u tome da je dvoje živo, a dvoje već više od dva desetljeća mrtvo. Svima je milanska Scala bila pozornicom najvećih uspjeha i slave, i ona im se odužila izdanjima Il mio primo disco - Moja prva ploča.

ŠEST DESETLJEĆA KARIJERE

Rođen u Firenci 27. srpnja 1915, Mario Del Monaco u horoskopu je lav, i, ako se vjeruje u znakove zodijaka, bio je lav uistinu u svemu. Njegov je glas bio možda najveličanstveniji vokalni materijal druge polovice 20. stoljeća, pravi herojski tenor - tenore robusto - kakvih više nema, i koliko se god trudio, teško ga je obuzdavao. Znao bi reći: ne možete od lava očekivati da se ponaša umiljato poput mačke, pa ni od mene tražiti diminuenda i piana. Njegov snažan tenor baritonalne boje, čelične snage i brončanoga sjaja osvajao je ljepotom, a njegovo pjevanje strašću, onim neposrednim iskrenim izljevom emocija, što nije moglo ostaviti slušatelja hladnim, osobito ne na njegovim nastupima do sredine šezdesetih godina, kad je doživio tešku prometnu nesreću i do kraja života morao se podvrgavati dijalizi. Umro je 1982. godine. Javno je nastupao gotovo šezdeset godina (počeo je kao četrnaestogodišnjak, a posljednji je put nastupio na sceni 1974. kao Luigi u Puccinijevu Plaštu u Torre del Lago). Glazbeno obrazovan - učio je i violinu - s kiparskom i slikarskom diplomom, Del Monaco je prvu pjevačku poduku dobio od učiteljice, koja ga je smatrala tenorom lirico leggero prikladnim za Mozarta, Donizettija i Rossinija. Srećom je to kratko trajalo, i za studija na Konzervatoriju u Pesaru oblikovao se u prvoga dramskog tenora svojega doba, dakako u talijanskom i francuskom repertoaru. Debitirao je na samu kraju 1940. kao Pinkerton u Madame Butterfly. Rat ga je omeo i zaustavio u napredovanju, a po završetku rata karijera mu je tekla blistavom putanjom. Obdaren jedinstvenim glasom, kojim je vladao s lakoćom, a uz to stasit i naočit, godine 1946. osvojio je Arenu u Veroni svojim mladenačkim Radamesom u Aidi, čija je arija zabilježena 1951. za HMV. Već je 1948. za HMV snimio nekoliko arija uz Milanski simfonijski orkestar pod ravnanjem Argea Quadrija. Odlomci iz Giordanova Andréa Cheniera, koji će postati jedna od njegovih krunskih uloga, Puccinijeve Turandot, Meyerbeerove Afrikanke i, što je tada bilo dosta uobičajeno, Wagnerova Lohengrina na talijanskom jeziku, pokazuju njegov glas u punoj ljepoti i snazi. Iz 1950. potječu tri snimke koje je snimio u suradnji s orkestrom Opere u San Franciscu pod ravnanjem Gaetana Merole. Teško je naći više snage u izrazu i potpune suživljenosti s tekstom nego što je on dao u recitativu arije Rodolfa iz Verdijeve Luise Miller, ili herojske patnje u ariji Eleazara iz Halévyjeve Židovke. Duet iz Krabuljnoga plesa zanimljiv je kao raritet, ali uz prilično neizražajnu sopranisticu kao što je Herva Nelli ni on nije bitno bolji.

BISERNI OTELLO

Biser na ovome CD-u ulomci su iz Verdijeva Otella, Del Monacove zacijelo najveće uloge, koju je pjevao 427 puta. Premda ga anglosaksonsko govorno područje u njoj ne prihvaća, neosporiva je činjenica da je bio i ostao pojam Otella. Snimke za HMV nastale su, također uz Milanski simfonijski orkestar pod ravnanjem Argea Quadrija, u siječnju 1951, dakle četiri mjeseca nakon što je prvi put pjevao Otella na sceni. Bio je u svojim tridesetima, u punom naponu snage i glasovnom sjaju, sve mu je uspijevalo, i blistavi Esultate u kojemu ga nitko nije dosegnuo, a kamoli nadmašio, i očaj spoznaje u drugom činu, i razdiranost sumnjama u monologu koji nije meditativan nego impulzivan, ali i s mezza voce, i očajnički oproštaj od života na kraju. Del Monaco doživljava Otella kao mlad čovjek, i njegove su emocije primjerene toj dobi, spontane i neobuzdane, potresne u cijeloj paleti raznolikih osjećaja sadržanih u tom velikom liku svjetske umjetnosti. Iz 1951. je i Del Monacov glasoviti Canio u Pagliaccima, koji impresivnije zvuči kad ga interpretira rasni umjetnik u naponu od isto takva na zalazu karijere. Del Monacov veličanstven prirodni dar i danas osvaja svojom ljepotom i muževnom snagom. Uostalom, nepobitna je činjenica da je petnaestak godina - a iz tog su vremena snimke na CD-u - bio tenorski kralj dvaju možda najvećih opernih svetilišta, Scale i Metropolitana.

Marija Barbieri