Komercijalno šlepanje

Komercijalno šlepanje

Demonolatrijska crkva napučena inverzivnim Petrovim raspelima, arkanđelima bizantijskih lica sa znakovito usmjerenim oružjima, gargujski inspiriranim kipićima vražićaka. Demonopatski, manični domoroci u bolesnom strahu od tajanstvenih sila koji rađaju mrtvu djecu. I posvemašnje nepoznavanje demonologije; čime vizualno nesporno atraktivni kadrovi (šifra: Vittorio Storaro) i njihovo punjenje nesvrhovitim likovima nažalost ostaju puka neispisana ploha, a prequel znamenitom Egzorcistu čisti komercijalni šlepač na original. Film Egzorcist: Početak naime ne pruža religioznu katarzu (kojom bi ispunio i opravdao svrhu svoga postojanja); i radije se razbacuje apotropejskom uporabom božjeg imena baš kao i CG-likovima i efektima, kojima nastoji nadomjestiti već spomenuto nepoznavanje demonološke građe i posljedično mizeran neslojevit scenarij. To je ujedno i njegov primarni propust - umjesto inteligentnog psihološkog nadmudrivanja o ljudskim slabostima (kakvog je navodno kreirao otpušteni redatelj projekta Paul Schrader), dobivamo pompozni konfekcijski uradak (kralja plošnih uzbuđenja - Rennyja Harlina) prepun najopćenitijih mjesta (jeftino i ofucano evociranje jeze; većina likova egzistira kako bi uskoro umrla najstrašnijim smrtima; nemotivirana i proizvoljna preobrazba glavnoga junaka - oca Merrina, od čovjeka koji je izgubio vjeru do onog koji joj se nanovo potpuno predaje) sa Sotonom kao nestašnim, nasumičnim dušokradicom koji to, kao konkretna osoba, čini - iz dosade. Time nažalost bliži postaje jednom od ’najgorih filmova svih vremena’ - sequelu Egzorciste - Heretiku Johna Boormana, od kojeg preuzima razradu Merrinove nemeze - drevnog, u skakavcu prebivajućeg i Africi gniježđenog demona Pasuzua. Dakle, s gotovo nepostojećom suvislijom radnjom, temom ili likovima, Egzorcist: Početak u kinima i svijesti gledatelja mogao bi ostati zabilježen kao ’onaj kojeg nije bilo’. Najbolje je stoga pričekati obećanu DVD - Schaderovu verziju i onda donijeti konačan sud.

Katarina Marić