Hladna slovenska elegancija

Hladna slovenska elegancija

Cankarjev dom nije samo puka lokacija na kojoj se priredba odvija, nego i brand iza kojega stoji naziv distributerske tvrtke koja otkupljuje za kinoprikazivačku mrežu sve one festivalske naslove koji nikad neće biti prožeti teškim zadahom automata za kokice u baršunastom predvorju lokalnoga multipleksa. Dakle, one s »nultim komercijalnim potencijalom«, kako bi to rekli uniformirani kritičari »Varietyja«

Nakon raspada Jugoslavije, svaka od njezinih bivših republika dobila je svoj filmski festival festivala, ne računajući na beogradski FEST, na koji smo »padali u nesvest« davno prije. No, FEST se tako duboko ukorijenio u njihovu svijest, da su njegov programski model reciklirali svi, od selektora Sarajevskoga festivala, pa sve do ljubljanskog LIFE-a, koji se od sličnih manifestacija razlikuje tek po nešto slabijoj zastupljenosti regionalnoga ključa, ali i nekoj hladnoj eleganciji, kilometrima udaljenoj od sarajevskoga nesputana filmskog teferiča. Osim toga, Cankarjev dom nije samo puka lokacija na kojoj se priredba odvija, nego i brand iza kojega stoji naziv distributerske tvrtke koja otkupljuje za kinoprikazivačku mrežu sve one festivalske naslove koji nikad neće biti prožeti teškim zadahom automata za kokice u baršunastom predvorju lokalnoga multipleksa. Dakle, one s »nultim komercijalnim potencijalom«, kako bi to rekli uniformirani kritičari »Varietyja«. Dobar dio naslova završit će nakon ograničene kinotečne distribucije na slovenskoj javnoj televiziji. Zato je TV Slovenija jedna od rijetkih javnih televizija čija filmska redakcija drži do sebe, ne vrijeđa inteligenciju gledatelja i nije joj stalo programski parirati komercijalnim postajama poput POP TV-a. Zato smo na TV Sloveniji tijekom posljednjih tridesetak dana u normalnom terminu prikazivanja mogli uživati u pravim nebrušenim draguljima istočnoazijskog filma, poput Millennium Mamba, Suza crnoga tigra i Proljeća u malom gradu, ali i kontroverznim klasicima poput Pasolinijeva Saloa, što je na HTV nezamislivo.

Svi ti filmovi imali su slovensko krštenje na velikim ekranima Cankarjeva doma. A takvu sudbinu doživjet će i dobar dio ovogodišnjih naslova. No, kako je među stotinjak filmova uvrštenih u različite selekcije 15. po redu LIFE-a bilo i onih koje smo već upoznali na relaciji Pula - Motovun - Zagreb, što je tek manji dio ovogodišnje ljubljanske berbe, ali i onih o kojima se već pisalo na stranicama »Vijenca« u postfestumima Cannesa i venecijanske Mostre, ograničit ćemo se na one koji po mom subjektivnom izboru čine ovogodišnji festivalski vrhunac.

NEONSKA DŽUNGLA

Tajlandski filmaš Apichatpong Weerasethakul nanovo se vraća u omiljeni ambijent džungle. No, dok je njegovo remek-djelo Blissfully Yours, prikazano u sklopu lanjskoga Zagrebačkog festivala, tretiralo njezin krajolik kao prostor na kojem se manifestiraju heteroseksualne čežnje, u filmu Tropical Malady džungla je homoseksualna. Oba filma funkcioniraju kao neka vrsta produžetka autorovih sjećanja. U Blissfully Yours odlazak u džunglu bio je motiviran piknikom. Ovdje je motiviran legendom o momku koji se pretvara u tigra, čiji duh prodire u san njegova ljubavnika u maskirnim hlačama. Mladićeva duša paralizirana je u tigrovu tijelu. Majmun kaže vojniku ljubavniku osamljena srca da je duh prelijep i jedino će ga smrt oživiti. Moto filma? Ako želiš dobru karmu, moraš ulagati. Isto vrijedi za ljubav. Od naslova Weerasethakulova prethodnoga filma, ostao je samo bliss (ushit). Bolest ushićenja. Ali bolest se u autorovoj naivnoj sentimentalnoj kronici ne promatra u moralnom kontekstu. Njezin je glavni simptom snaga inercije. A vojnik ne može egzistirati ni bez ljubavnika, ni bez plijena (»Pojedi me! Rastrgaj me«!).

Ne, to nije nikakav Čovjek tigar, kao niskobudžetna horor-reciklaža Tourneurova Čovjeka leoparda. Bliže je konceptualnom prosedeu Dana Grahama ili Green Light Corridoru Brucea Naumana. Jer, Tourneurova ekspresivna uporaba sjena ovdje se zamjenjuje neonom i halogenom svjetlošću. A količina klorofila kojom su ispunjeni autorovi fosforenscentni kadrovi tolika je, da bi oni mogli u svakom času eksplodirati.

U jednom od duhovitijih prizora Tropske bolesti Weerasethakulovi ljubavnici odlaze na koncert neke tajlandske estradne zvijezde, koja se doima kao da je na pozornicu zalutala iz filma The Adventure of Iron Pussy, kempovske parodije na tajlandski akcijski trash iz sedamdesetih s pjevanjem i pucanjem, koji je Weerasethakul snimio u suradnji sa svojim partnerom Michaelom Shaowanasaijem u pauzi između dva ozbiljna projekta. Shaowanasai se u filmu pojavljuje u glamuroznoj odjeći transvestitskoga tajnog agenta konspirativna imena Željezna Pica. Tu džungla više nije ni gay ni hetero, nego queer. Tada nam postaje jasno zašto nam je nakon ljubljanske projekcije filma dobro raspoloženi Shaowanasai u odsutnosti Weerasethakula predstavio njegovu Tropsku bolest kao very boring movie.

Da jabuka ne pada daleko od stabla, uvjerio nas je i debitant Lee Kang-sheng, poznatiji kao glumac-fetiš tajvanskoga sineasta Tsaija Ming-lianga. Kako je naturščik Lee glumio u svim Tsaijevim filmovima, tako Bu jian (Nestali) slijedi tragove njegova učitelja, premda Lee nema formalnu filmsku naobrazbu. Ono što je u Ming-liangovu Bu sanu alias Goodbye Dragon Inn bilo jedno kino, to je ovdje dvorana s videoigrama. Oba filma pričaju o duhovima. Oni na neki način združuju ’mačevalačke’ duhove iz kineskog wuxiapiana i zaljubljene duhove koji priželjkuju susret s otuđenom ljubavi. No, dok u Bu sanu duhovi obitavaju na velikom platnu i u parteru taipejskog kina, ovdje su oni zatočeni u labirintu. Središte je labirinta park u kojem je baka izgubila unuka dok se otišla olakšati u javni zahod. A senilni djed nestao je iz svoga doma, dok njegov unuk utapa tugu u internetu, dopisujući se s neznancem koji sjedi za susjednim računalom. Dvije osamljene duše koje su izgubile svoje najbliže, unuka i djeda, gluvare u svom zatvorenom mikrokozmosu. Baka kleči ispod prozora na stražnjoj fasadi jedne zgrade, promatrajući ritual smrti, a unuka od vanjskoga svijeta dijeli beskonačni cyber-prostor. Poput Ming-liangovih Buntovnika boga Neona u kojima je homoerotska čežnja razdvojena zidom motelske sobe, tako je ovdje intimna komunikacija moguća samo u odsutnosti pogleda, glasova i tijela.

AFRIČKA LEGENDA

Dvojica tragača naposljetku će se susresti u parku. A sablasti unuka i djeda pojavljuju se tek kao siluete. Kad bismo povjerovali Tsaijevim riječima da film umire poput ribe u akvariju, koju će senilni djed, neizostavni Miao Tien, nahraniti komadićima poderana novinskog papira, dakle, riječima (sjetimo se gotovo identične nadrealne sekvence iz Tsaijeva filma Koliko je tamo sati? u kojem sin u taj isti akvarij baca žohara), onda su Bu jian i Bu san sjetne elegije o umiranju kina i umiranju njegovih izgubljenih kreatura, koje se njihovim autorima stalno vraćaju.

Za razliku od Nestalih, koji su privukli samo najvjernije Tasaijeve obožavatelje, legenda supsaharskoga filma šezdesetih, neuništivi Ousmane Sembene (šifra: Moolade), dočekan je kod festivalske radical-chic-publike s najvećim ovacijama. Etnorukopis toga staromodnog marksista posve je naivan u brehtovskoj kombinaciji deklamatornoga govora, socijalno naglašene karakterizacije i glazbeno-plesnih numera. No, bez obira na svu tu naivnost, nijedan filmaš ne bi bio u stanju umotati tako ozbiljnu i mučnu temu (obrezivanje afričkih žena) u prokleto zabavni komad političkog agitpropa. Možemo samo zamisliti kako bi, recimo, izgledao prizor odstranjivanja klitorisa na daskama brodvejskog teatra, koreografiran u maniri mjuzikla Kralj lavova.

Jednako angažiran, ali ništa manje intrigantan, bio je i odličan film Nadira Moknechea Viva Laldjerie, čiji naslov ironično združuje frankofonski naziv države u kojoj je autorova priča ambijentirana (Algerie) i njezino izvorno arapsko ime (El Djazair). No, na dualitetima ne počiva samo naslov filma, nego i psihologija njegovih junakinja. Temperamentna Goucem portretirana je kao inkarnacija suvremenog Alžira i njegove urbane džungle. A njezina majka Papicha, bivša kabaretska vedeta, koja je zabavljala publiku zanosnim trbušnim plesom, personificira nostalgiju za alžirskom prošlošću. Oba lika združuju polet (promatrati kadar u kojem Goucem traži utjehu kod prostitutke Fifi), očaj (sekvenca njihova povratka s očeva groba) i ekstazu. Još od Bergmanove Jesenje sonate nijedan susret majke i kćeri na velikom platnu nije bio tako mikroskopski precizan. Samo što nordijsku hladnoću zamjenjuje afrička vrućina, u kojoj se psihološki velovi više ne odbacuju samo na sceni. Što drugo reći, nego, Viva Nadir!

No, kad je već riječ o sintaksi i hitistima iz Moknecheove Laldjerie, koji su na zidovima nogometnih stadiona uzvikivali svoje navijačke slogane (hit je arapska riječ za zid, plus francuski sufiks -iste), trebalo je vidjeti i bizarni dokumentarni film Spellbound Jeffreya Blitza, koji prati odllazak osmorice mladih natjecatelja na državno prvenstvo u etimologiji, pamćenju i izgovoru složenih riječi. Ako je Sundance generacija izmislila disfunkcionalne obitelji, ovdje se one proširuju na obitelj disfunkcionalnih sricatelja. Jer, koliko se god to natjecanje može promatrati kao demokratski simbol dječjega samodokazivanja, ono je u isti mah otužno i jako depresivno, poput kakva cirkuskog freak showa. Zato autor pokušava zadržati neutralnost, premda se u odjavnoj špici pristojno zahvaljuje organizatorima.

VIDLJIVE NITI

Danca Andersa Ronnowa Klarlunda očito je rastužila izjava Johna Cussacka u filmu Biti John Malkovich da u današnjoj vjetrovitoj klimi nitko ne mari za lutkare, dok je pokušavao zaintrigirati užurbane prolaznike rafiniranom lutkarskom izvedbom Abelarda i Heloise. Da je ljubav filma i marioneta vječna i postojana, dokazao nam je Klarlund u Nitima (Strings) u kojima je bilo teško pohvatati narativne niti. Evo nam opet malo sintakse. Kad njegove lutke plešu tango, one su tangled (isprepletene). Klarlund ne skriva niti svojih lutaka. One povezuju nebo sa zemljom. A njihovo rezanje znači sigurnu smrt. No, u tim starim drvenim lutkama, čiji je kreator u epohi preplavljenoj pikselima učinio pravi revolucionarni iskorak, ima više života nego u svim hiperrealističkim kreaturama iz holivudske CGI-radionice. One se smiju, plaču, rađaju se i umiru na vjetru i kiši. No, bez obzira na teatralne glasove pompoznoga Sir Dereka Jacobija i Catherine McCormack, koji se doimlju kao da dopiru iz dubine ugasla vulkana na požutjeloj Tolkienovoj mapi, Klarlund je pretvorio svoj lutkarski ep u raskošni spektakl začudne vizualne poetike.

U Čekaonici Turčina Zekija Demirkubuza koji slijedi kontemplativnu estetiku sunarodnjaka Ceylana (šifra: Uzak / Dalek), njezini otuđeni junaci nisu lutke, premda se tako ponašaju. On je sineast koji snima film prema Zločinu i kazni Dostojevskog i portretiran je kao klonirana varijanta umorna fotografa iz Uzaka. A ona je njegova djevojka koja misli da je on u mislima uzak jer se zaljubio u drugu. Ali on je uvjerava da u njegovu životu nema druge djevojke. A ni audicija za Raskoljnikova ne ide po planu. Demirkubuzov lik pomalo podsjeća i na sartrovskog protagonista njegova filma Sudbina. Dobili smo još jednu mračnu refleksiju o autorovu kreativnom procesu i njegovim unutarnjim nemirima. Kakav prekrasni nulti komercijalni potencijal!

Dragan Rubeša