Festival na aparatima

Festival na aparatima

Najstarijiji glazbeni festival u ovom dijelu svijeta, neposredno po prošlogodišnjoj proslavi pedesete godine postojanja, čini se, doživljava svoje najteže trenutke. Zagrebački festival, nakon San Rema drugi te vrste u Europi, gotovo je puna tri desetljeća bio jedna od najvažnijih institucija u razvoju hrvatske popularne glazbe i mjesto gdje se ona uspoređivala sa svijetom. Kritično stanje u kojem se festival našao potkraj devedesetih čini se da se ponavlja. U prosincu 1999. novine su zabilježile da je »ovogodišnji Zagrebfest... bio pitanje života i smrti, jer da se ove godine nije održao, naš bi najstariji zabavnoglazbeni festival - umro«. Tračak nade ponudila su dva sljedeća izdanja, kada se tvrdilo da je »nekadašnjem spektaklu vraćen stari zagrebački štih« i da će se »ovogodišnji Zagrebfest pamtiti po kvalitetnim pjesmama i izvedbama«. Optimizam je trajao kratko, jer je »bolest uznapredovala«, pa se produljavanje života više nije moglo osigurati standardnim terapijama.

Razlog je, dakako, bio banalan i počivao je na neizbježnosti kulturoloških promjena. Nekad prestižna priredba jednostavno je postala preživjela forma za koju nitko osim muzealaca nije više bio zainteresiran. Mjesto gdje se publika upoznavala s novim glazbenim trendovima, gdje su se mogli afirmirati skladatelji, tekstopisci i izvođači, odakle su lansirani hitovi i koje je vrijedno stvaralo estradne zvijezde, nakon tri desetljeća, počelo se polako urušavati. Ulogu festivala ubrzano su, u skladu s novovjekim marketinškim zakonitostima, počeli preuzimati neki novi sustavi, pa je Zagrebfest, baš poput mnogih drugih sličnih priredbi, izgubio svoj pravi smisao.

ŠIBANJE MRTVA KONJA

Nastojeći sačuvati tradiciju Zagrebfesta, Hrvatsko društvo skladatelja odlučilo je ove godine održati festival u životu u obliku Večeri instrumentalnih i vokalnih skladbi popularne glazbe hrvatskih skladatelja. Nakon, čini se, prekratka predaha osigurana prošlogodišnjom retrospektivnom proslavom polustoljetne obljetnice, nastavlja se beznatjecateljsko razdoblje. Ovogodišnje kupovanje vremena izvedeno je još jednom verzijom best of plus - koncepta koju diskografija obično primjenjuje na autorima u stvaralačkoj krizi. U prvome dijelu, Simfonijski orkestar HRT izveo je skladbe autora od kojih su nekolicina, poput Dedića, Kabilja, Kalogjere i Mihaljinca, znatno utjecali na povijest festivala. Nastavak je pripao mlađoj gardi vokalnih solista koncertne i operne scene koji su izvodili popularne skladbe s ranijih festivala (konkretno, šezdesetih), što je sve zajedno imalo učinak šibanja mrtva konja.

Dakle, festival bez kategorija, polufinalnih i finalnih večeri, bez zabavnih melodija, bez šansone i orkestralnih djela lake glazbe. Nije bilo stotina prispjelih skladbi, nije se tražila karta više, a nije bilo, što je vrlo znakovit pokazatelj, čak ni notorne nekrofilske državne televizije. Ipak, pacijent još živi - na aparatima.

Velimir Cindrić