Djevojke, ne budite očajne

Djevojke, ne budite očajne

Film nagrađen nagradom publike i specijalnom nagradom žirija (priznanja glumicama - debitantici Americi Ferreri i veteranki Lupe Ontiveros) na Sundanceu, instantno je izazvao pozornost diljem svijeta. Kao ’mali film iznenađenja’, kroz dobrohotnu obiteljsku humornu melodramu progovara o periodu u odrastanju; tinejdžerskom prijelazu iz djetinjstva u preuzimanje odgovornosti za vlastite postupke; i to sa ženskog aspekta (no nikad sladunjavog ili ultra-feminističkog).

U centar promatranja on naime suptilno postavlja pretilost, ali istu ne tretira kao problem već kao integralni dio ličnosti - pretvarajući je u mogućnost učenja prihvaćanja samoga sebe, zahtijevajući i od publike da učini isto - da ne promatra žene kao tijela koja manje ili više odgovaraju (trenutnim) standardima ljepote (a koji se, nije li nas to u upravo lijepo poučio i Umberto Eco, itekako mijenjaju) nego radije prema kvalitetama njezina uma i(li) duha. Takvim porukama Prave žene imaju obline postaje bliži prototipu Shrekove nevjeste - lijepe ne samo iznutra nego i izvana, unatoč višku kilograma, negoli Paltrowinu liku Rosemary iz Ljubav je slijepa, koja ljepotu striktno dijeli na onu vanjsku - i isključivo mršavu, odnosno unutarnju kao takvu. Njegova osamnaestogodišnja junakinja Ana sebe prihvaća baš onako kako to u borbi s unutarnjim demonom uči činiti i Murphyjev profesor Klump no njene adolescentske turbulencije ipak prolaze bezbolnije.

Počesto uspoređivan s Mojim grčkim vjenčanjem, sličnost s kojim doduše dijeli na relaciji odnosa u obitelji nacionalne manjine u Sjedinjenim Državama, nikako i u klasičnome hepiendu, Prave žene imaju obline svakako evocira i čuvenu striptiz scenu iz Skidajte se do kraja, koja će, u njegovoj reinterpretaciji, zasigurno uliti zrnce samopouzdanja u djevojke očajne zbog svoga izgleda koji ne odgovara onome nametnutom im iz medija.

Katarina Marić