Djeluj lokalno, misli antiglobalno

Djeluj lokalno, misli antiglobalno

Izvedbeno Gagarinov prečac nije ponudio ništa novo, riječ je o onoj vrsti kazališta gdje se predstava svodi na uredno igranje napisanoga teksta bez pretjerane invencije, ali i bez pada u nepotrebne ilustrativne ponore

Edinburški Traverse Theatre bio je tema na ovim istim stranicama prije samo nekoliko tjedana, kad je proslavljeno kazalište gostovalo u Hrvatskoj s komadom Susjedi, ili The People Next Door. Povlačeći repertoarne paralele, točnije koliko je tekstova nastalih u dramatičarskim radionicama kazališta prevedeno i preneseno na hrvatske daske, jedan od spominjanih bio je i Gregory Burke, također mladi autor, čiji je prvenac Gagarin Way osvojio publiku festivala Fringe 2001, ali i niz nagrada kao što su Fringe First, The Scotman Readers’ Favourite Award te nominaciju za Olivier Award godinu poslije. I sâm je autor od udruženja britanskih kazališnih kritičara dobio laskavu titulu dramatičara koji najviše obećava. I sve to samo jednim tekstom, o kojem kaže jednostavno da je želio napisati komad o dvadesetom stoljeću.

SUVREMENO BITI ILI NE BITI

Osnovno Burkeovo pitanje, dilema koja se prelama cijelim komadom i koja je, dakako veća od njega, starije je od moderne književnosti. Osim Biti ili ne biti, koje ipak označava kategoriju, konkretniji je primjer onaj babe zelenašice, koja doduše zaslužuje sjekiru, no ono što protagonista s pravom muči jest nejasan odgovor na dilemu da li je baš on prava osoba koja bi tu sjekiru trebala podići. Već prema psihološkom profilu lica dilema je razriješena dvojako. Kako Burke namjerno vlastiti komad smješta u sjedište lijevo orijentirane radničke škotske provincije, gdje slučajno zaista postoji ulica nazvana po sovjetskom prvom čovjeku u svemiru, dvojica nazovirevolucionara iz Gagarinova prečaca odlučuju se, dakako, za akciju.

Burke se međutim pokazuje kao bitno bolji dramatičar od na ovim prostorima proslavljena Mira Gavrana, čiji je Kako ubiti predsjednika tek u njegovim očima pandan suvremenoj britanskoj drami. Dok Gavranovi likovi kao da ponavljaju lekcije brošure Antiglobalizam za početnike, Burkeovi pokazuju da su barem jednom o tome nekome nešto i rekli, pa makar i u lokalnom pubu, te su rečenice barem preformulirali na svakodnevniji, i time scenski prihvatljiviji jezik. Upravo zbog jezika i zgusnute dramske situacije Burkea s pravom uspoređuju s Davidom Mametom. Onako kako njegovi sitni kriminalci umjesto o novčiću zapravo raspravljaju o prijateljstvu, ljubavi, dužnosti i ostalim velikim temama, tako Burkeovi bistre antiglobalizam i zakašnjelu šezdesetosmašku pobunu. Međutim, dok Fischer sjedi u kabinetu, Negri u zatvoru, a Dutschke na groblju, ni Burkeovim dramskim konstruktima nije ništa lakše. Osim Raskoljnikovljeva pitanja, onoga o moralnom opravdanju, ali bez religijske komponente, jer ipak je riječ o koliko-toliko uvjerenim ljevičarima, muči ih pitanje izravne svrhe. Tu se međutim postavlja pitanje koje je već apsolvirano čak i u filmskom mainstreamu, a to je medijska prezentacija mikropobune koja od takve čini globalnu metaforu. O tome pak Burkeova lica nisu mislila, pa stvar završava u istom skladištu gdje je i počela i iz koje se zapravo nije ni maknula. Kao što se ni situacija nije popravila, kako za radništvo, tako ni za globalizaciju, osim što su dvojica nevinih stradali.

PROMIŠLJEN REPERTOARNI IZBOR

Redatelj Damir Mađarić, čini se, nije izabrao ovaj tekst samo zbog toga što globalizacija i antiglobalizam, kako im i ime kaže, brišu razlike između članica osnivačica Unije i onih koji joj tek trebaju pristupiti. Problematiziranje svakodnevlja u kazalištu cilj je mnogih, no pitanje je kako onda to pokazati bez suzdržana smiješka i upute da je ipak riječ o eksperimentu u kazalištu, dakle in vitro. Ansamblu Kazališta Virovitica to je tek donekle uspjelo, jer je redatelj ostavio iskusnim glumcima slobodu izraza, koju su oni instinktivno iskoristili i napunili vlastitim izvedbenim sadržajem. Draško Zidar tumači svoj lik kao neurotična i nasilju sklona kolerika, dok je Igor Golub njegov racionalniji, ali time i bitno manje produktivan kontrapunkt. Kao zatvoren inicijatorski sustav akcije u komadu njih su dvojica zapravo jedan protagonist, razložen psihološkim zrcaljenjem dileme svedive na izbor između akcije i pasivnosti. S druge strane, Goran Koši i Antun Vrbenski, koliko god prvi bio mlada nada Kazališta Virovitica, a drugi časni veteran, sporedni su likovi, reprezentanti okolnosti, ali ni ništa više ili manje kolateralne žrtve univerzalnoga procesa od prve dvojice.

Izvedbeno dakle Gagarinov prečac nije ponudio ništa novo, riječ je o onoj vrsti kazališta gdje se predstava svodi na uredno igranje napisanoga teksta bez pretjerane invencije, ali i bez pada u nepotrebne ilustrativne ponore. Korektna izvedba tako je naglasila dobar repertoarni izbor lokalnoga kazališta koje, u okvirima mogućnosti, misli globalno.

Igor Ružić