Deformirana Trnoružica

Deformirana Trnoružica

Kada nastavak megapopularnoga filma svoje likove baci na isto ono mjesto odakle su u tom istom prethodniku i počeli, nejasni su motivi njegova oživotvorenja - osim financijskoga, dakako. A Bridget Jones 2 čini upravo to. I ne trudeći se zabašuriti posvemašnji nedostatak svježih ideja, bahato uvjeren u bezuvjetnu prijemčivost gutateljica ’ženskih tema’, film jednostavno preuzima težišta Dnevnika i ponovno ih predstavlja na ponešto izmijenjenim lokacijama i okolnostima. Naime, prethodnikov ultimativni živjeli su sretno sve do smrti nema potrebe za preispitivanjem; Charles Perrault doduše svoju je udanu Trnoružicu (na najosnovnijoj razini barem) gurnuo u kanibalsku obitelj i dočarao njezine muke sa svekrvom (baš kao što je uostalom i Shrek 2 svoga junaka postavio u sukob sa odabraničinom obitelji), no Bridget nudi isključivu i čistu reciklažu. Tako i poput slika iznesenih u filmu, nalik deformiranim ambigvitetnim Cranachovim djevama, i sama junakinja pati od groteskne karikaturalnosti. Isforsirana ’slatkica’ Renee Zelweger, naime, takva nije ni pojavom ni psihologijom; i zapravo je začudno da bi se s njom više itko mogao poistovjetiti. Stvar donekle može spasiti vrlo sporadičan britanski humor odnosno glumci poput - karakternoga, Jima Broadbenta (koji, ako je u prvom filmu bio premalo zastupljen, ovdje njegovo prekratko pojavljivanje na ekranu postaje bolno i nosi težinu rastanka) i ’šarmantnoga gada’ - Hugha Granta, no ni on više nije neodoljiv kao u Dnevniku, budući je i njegov karakter sveden na već viđen, neuvjerljiv skeč, prilagođen potrebama scenarija. Stoga je prava šteta da ovaj potencijalno božićni film nije barem na pola puta susreo dražesnost i lakoću lanjskoga prazničnog Zapravo ljubav - redateljskog uspjeha Bridgetina koscenarista Richarda Curtisa.

Katarina Marić