Čeljad je bijesna gdje je kuća tijesna

Oduvijek su ljudi putovali, bilo kao trgovci, kao osvajači, hodočasnici..., imajući uvijek cilj kojem su težili i za koji su podnosili nemale žrtve. Jer putovanje je bilo nešto tegobno, oplemenjivala ga je jedino kakva viša svrha. Spomenuti likovi ulazili bi kao takvi i u književnost, koja bi s njima nastavljala putovati, onako kao i oni bez nje u životu. Na obje te strane postojala su putovanja i bez svrhe - jednako opasna - a izvodili su ih pustolovi, isposnici, pustinjaci - sve zakleti osamljenici duše, s većom ili manjom sviješću o vlastitoj kobi, zloj sudbini, propasti zaključenoj izvan njih i protiv njih.

No nikad u povijesti, s iznimkom nešto više od stoljeća i pol, nije bilo da je putovanje samo sebi svrhom, da nije opasno, i štoviše da je ugodno, čak i kad se obavlja skupno, što je takvom putovanju postao i jedini izvedbeni način. Taj način je, dakako, turistički, što ima značiti da način nije baš ekskluzivan, jer je masovan pojava, ne više pojedinačna. Pojedini je turist po svojoj pojavnosti svakako jedna od zagonetnih figura našeg doba. Jer po iskonu svoje čežnje on bi trebao biti samovan - onako kao primjerice što je svaki Hesseov junak. Incijalno ga je obilježavala pojedinčeva potreba da utekne, kako bi bio sam, što znači prostorno izvan ljudskoga mnoštva, u kakvom krajoliku prirodne ljepote, gdje bi on od svoje vrste podnosio samo ono, što je stvoreno vremenski ranije, dakle starinu. Ljepota i sloboda učinile bi ga sretnim već i po načinu utopijske slutnje, dok ga krizna stvarnost čini nesretnim. Ovakva se sloboda kao naum može na kolektivni, turistički način samo pervertirati, tj. ostvarivati industrijski. Turizam i jest masovna pojava, serijski način ispunjavanja opisane pojedinačne čežnje. Ispada da je on kolektivna parodija individualnog stremljenja za pustim mjestom i prošlim vremenom - puki surogat prvotne želje. - Rečeni se iskon izjalovio onoliko stotina milijuna puta, koliko se turista multipliciralo u onom pustolovu, koji je jedini i kao prvi imao dosegnuti nešto novo kao cilj, o čemu sad jedva da čuva i predodžbu. Štoviše, nesuđeni pustolov kao turist čak više i ne poznaje iskona svoje težnje za nepoznatim. S druge strane, on sam hini da ne poznaje ono, što mu je medijski odavno znano, bilo u geografskom ili u historijskom pogledu. Ukratko, ovakav turist laik je muzealnog i prirodopisnog usmjerenja u slobodno vrijeme, poklonik šire nekulture zaborava, kojem kao razbibriga još jedino preostaje godišnje kupanje ili godišnje skijanje, poželjno na uvijek drugome mjestu. To vrijedi za nešto sretniju Europu.

Pa ipak, ni vani skoro da ne postoji ni teorijski ni povijesni osvrt (književni samo ponegdje) o ovom naraslom vidu dokolice kao derivatu slobodnog vremena. Jer riječ je o jednoj koliko bjelodanoj toliko i zagonetnoj pojavi našeg doba. Kao što ne postoji protagonist masovke, tako turista ne možete i vokativno osloviti, kao što možete putnika. Tko je on? Nije to onaj naslovni Defoeov prosvjetiteljski junak, po kojem ove inače bez imalo pokrića nazivaju novovjekim robinzonima. Jer sudbina ih kao zla kob ne tjera u napast, nego vješt turoperator liječi njihovu dokolicu. Onaj je prvi svoj moreplovni naum sam smatrao usudnim i zabludnim, uzrokom neizbježne propasti. Današnji mu križari općih mjesta ni po čemu nisu sljednici, ponajmanje u brojnosti. Jedina kob današnjega nesuđenog samotnjaka zacijelo je, naime, u tome što je dotle uronio u masu, da više ne baca individualne sjene. Sudjelujući u manevrima poćudnoga zbjega, on doduše ne luta poput drevnog Ahasfera, taj neslavni junak u postmoderno doba, ali zato bar ne pluta nasumce, nego ga isporučuju od mila do draga. Kao bjelosvjetski turist on svoje mile i drage nalazi doista stotinama i tisućama kilometara daleko od svoga doma, udomljen po hotelima, kućama i inom smještaju, kampovima. Zbog njega otvaraju vrata Prada, Ufizzija, Pinakoteke, Albertine, dok za druge zatvaraju kapije javnih plaža, zbog njega vježbaju srdačnu nestručnost, organiziraju karnevale ljeti, zapošljavaju propale studente, zapuštaju ino gospodarstvo, šire ogledno smeće, demokratiziraju ukus, zapostavljaju izvorno gostoprimstvo, gaze individualni i nacionalni ponos, ostvaruju profano svjetsko jedinstvo, gdje su svi kao jedan, ali taj jedan, kao pojedini turist više ne postoji.

Posljednji singularni turist možda je na ovim stranama još bio Tin Ujević, po srednjodalmatinskim otocima i primorju, oko tridesete godine prošlog stoljeća, za svjetskog ekonomskog i svog osobnog kriznog vremena, taj Odisej siromaštva, poklonik posebnog, a ne općeg mjesta. Zazivajući u svojim dnevničkim putopisima na upravo futurističko-turistički način više prometne infrastrukture i bolji vozni park na njoj, on se i nehotice zauzima za ovakvu današnju vitalističku turistiku (njegov naziv) - sve na dobrobit opustjele Dalmacije. Poput hotelskog gosta koji hoće veći komfor zato što kod kuće nema nikakav, jasan nam biva na preneseni način neimarski Tin, beskućnik koji promiče strateški turizam, po stazama na kojima će se bolje prometati oni, koji će ga najbolje dokrajčiti.

Što je onda turizam? Skrovita pojava pjesnika na otoku - ili dobro organizirana, patentirana manifestacija transfera zadana prostornog smjera i vremenskog roka? Ladanjska gesta puna svježine i prvobitnosti - ili europsko vrijeme godišnjeg odmora, produljeno za skraćeno prometno vrijeme? - Ili je turizam kad prijatelj zove moga junaka u posjet sebi, u španjolsku Andaluziju...? - Ali kako ne bi bilo stresno s kupačima, unajmit ćemo vam kuću kilometar od mora. Tamo lovci naganjaju zečeve, tek koji pucanj, ništa strašno. - Moj junak je svoju kuću prepustio znancima iz unutrašnjosti, da također besplatno ljetuju u njoj. Ovi su naknadno pozvali sebi kćerku s dečkom; bilo je prostora, čak isuviše. Zato je dečko pozvao u goste prijatelje unproforce: podstanari potpodstanare. Lom je počeo sa stvarima, bilo da su razbijene ili iznošene na prodaju pokućarcima s podalje magistrale; zatim se nastavilo nemilim događanjima među ljudima. A u Mojacaru su ih s autobusa pred gostionicom preuzeli prijatelji. Unutra je na televiziji prenošena borba s bikovima. Oboje aficionades, odmahnuli su: - Ništa stresna, ovdje je to svakodnevno. Ali je stresno i pomisliti, da biste se morali odmoriti baš u mjesec dana. Ostanite dva!

Nakon desetak dana uslužna je policijska ophodnja u domovini, na prekomorski poziv iz tuđine, zavela reda. Pod geslom da svatko ima svoju kuću, pa i unproforci (koji to još uče o nama) nije došlo do sudskog epiloga. Jedino se nije došlo do par stvari. Ali odmor na španjolskoj strani nije prekinut ni stresno, ni nikako. Karte za koridu u Almeriji iskorištene su.