Božanska ljepota

Božanska ljepota

Svakako se treba pohvaliti izvanredni likovni postav Biserke Rauter Plančić. Zidovi galerije obojeni su u tamnozeleno ili zagasitozlatno. Osmišljenim osvjetljavanjem i preglednim rasporedom (primjerice samo jedan izložak na zidu, ili čak u cijeloj prostoriji) istaknuto je svako pojedino djelo te biva odvojeno od okolnoga prostora. U pozadini sve vrijeme tiho se čuju gregorijanski korali. Time djela dobivaju na autentičnosti, stvara se dojam zatamnjenih srednjovjekovnih crkava u kojima su osim svijeća svjetlucale i slike

Promatrajući ponudu zagrebačkih muzeja tijekom posljednjih nekoliko mjeseci, mogli bismo uistinu ustvrditi da smo svjedoci jedne prave muzejsko-galerijske renesanse, kojoj je veliki prinos dala upravo Galerija Klovićevi dvori. Nakon Hrvatske renesanse, te Dora Maar i Picasso, dodir pogledima, u Klovićevim dvorima otvorena je i treća, iznimno značajna izložba - Stoljeće gotike na Jadranu - slikarstvo u ozračju Paola Veneziana (19. listopada - 28. studenog). Autori izložbe, mr. Joško Belamarić, dr. Zoraida Demori Staničić i Biserka Rauter Plančić, pokrenuli su dvogodišnje istraživanje trečentističke slikarske baštine istočnog Jadrana, koja je, kao što u katalogu ističe akademik Igor Fisković, bila slabije predočavana u pregledima hrvatske umjetnosti, posve nezasluženo, i to u korist moćne romanike 13. stoljeća i blistave renesanse 15. stoljeća. Također, sam se projekt referira na dvije izložbe - Paolo Veneziano i njegov krug, koju je 1967. priredio Vinko Zlamalik u Strossmayerovoj galeriji starih majstora te na Il Trecento adriatico Paolo Veneziano e la pittura tra Oriente e Occidente, održane u Riminiju 2002. godine.

U Klovićevim dvorima izložene su šezdeset i dvije umjetnine (nekoliko je prikazano samo na fotografijama, jer bi skidanje, transport i premještenje bili odveć riskantni za njihov integritet), djela Paola Veneziana, njegovih sljedbenika i radionice te venecijanskih i domaćih autora poput slikara Benedikta, Marca Paolova Veneziana, Jacobella del Fiorea, Michelea Giambona, Menegela Ivanova de Canalija, Catarina, Mateja Junčića, Blaža Jurjeva Trogiranina, Lorenza Veneziana, Ercola del Fiorea, Zanina di Pietra, Ivana Ugrinovića, Dujma Vuškovića. Radovi, od kojih neki tek trebaju biti restaurirani, okupljeni su iz župa, crkava, samostana, privatnih zbirki te hrvatskih, slovenskih i talijanskih galerija i muzeja. Obuhvaćeno je razdoblje od početka 14. stoljeća do druge trećine 15. stoljeća.

KOLORISTIČKI SENZIBILITET

Zlamalikova izložba u Strossmayerovoj galeriji nastala je baš u desetljeću u kojem se počinje posvećivati sve veća pozornost talijanskom slikaru koji je bio nepoznat sve do 18. stoljeća i tek u 19. počinje kritička rekonstrukcija njegove ličnosti i djela (dvije godine nakon Zlamalikove izložbe Michelangelo Murara piše prvu monografiju o Paolu Venezianu, dok je drugu, zasad posljednju, napisao Filippo Pedrocca 2003). Uslijedile su brojne rasprave i polemike oko datacija i valorizacija njegovih djela te napose atribucija. Uz brojne svjetske znanstvenike, svoj prilog razjašnjavanju njegove uloge unutar venecijanskoga, odnosno jadranskog trečenta, i uopće problematike njegova kruga, dali su tada i hrvatski povjesničari umjetnosti - Grgo Gamulin, Kruno Prijatelj i Cvito Fisković.

I do danas zbog nedostatna broja dokumenata ostaju otvorena mnoga pitanja u vezi sa životom i radom prvoga venecijanskog slikara s imenom i prezimenom koji se potpisivao Paulus de Veneciis. Ne zna se kada je točno rođen, vjerojatno oko 1300. godine. Njegov otac Martin i brat Marco bili su također slikari, a malobrojni arhivski podaci svjedoče o njegovoj aktivnosti u Trevisu, Vicenzi i, dakako, Veneciji. Prvi autograf otkriven je na poliptihu iz 1333. u Vicenzi. Godine 1362. Polo Veneziano spominje se mrtav.

U Klovićevim dvorima izloženo je jedno od njegovih ranijih radova, poliptih blaženoga Leona Bemba iz crkve svetog Blaža u Vodnjanu, datiran u 1321. godinu. Na tom djelu Paolo Veneziano udaljava se od stroge bizantske tradicije, još zadržavajući zlatnu pozadinu, on pokazuje fini koloristički senzibilitet i interes za ornament. Blaženikova čuda daju mu izvanrednu priliku za razvijanje žive naracije s pomoću ekspresivnih likova smještenih unutar prostora definirana razvijenom arhitekturom, što jasno svjedoči o Paolovu prihvaćanju Giottovih invencija. Na izložbi se može vidjeti i jedno kasnije djelo, također poliptih, složenije mletačke kompozicije - poliptih sv. Lucije, izrađen oko polovice 14. stoljeća za svetište svete Lucije u Jurandvoru kraj Baške na Krku. Tim djelom novine njegova stila vrlo rano izravno stižu u našu sredinu.

PRIHVAĆANJE VENECIJANSKE GOTIKE TREČENTA

Osim tih, izloženo je još desetak djela pripisanih samu Paolu ili njegovoj radionici, odnosno suradnicima, koja se nalaze u Hrvatskoj. Naime pretpostavlja se da je Paolo Veneziano od 1348 (te godine napušta rodni grad zbog velike epidemije kuge) do 1358. boravio u Dalmaciji. Njegov boravak i djelovanje u Dubrovniku potvrđeni su dvama dokumentima iz 1348. (oporuka Šimuna Restića Paskova s narudžbom za raspelo u dubrovačkoj dominikanskoj crkvi) i 1352. godine (oporuka Nikole Lukarića s narudžbom Paolu Venezianu za izradu oltarne pale u istoj dubrovačkoj crkvi) te je velika vjerojatnost da je majstor u Gradu oformio i vlastitu radionicu. U svjetlu tih činjenica otvara se pitanje uloge Paola Veneziana unutar trečentističkoga slikarstva hrvatskog Jadrana. Taj je problem bio slabije zahvaćen na izložbi u Riminiju, što je djelomično i razumljivo jer je ona ipak obrađivala širi kontekst.

Hrvatski (uz Igora Fiskovića, Joška Belamarića, Zoraidu Demori Staničić, Biserku Rauter Plančić i Miljenko Domijan, Emil Hilje, Nina Kudiš Burić, Ivana Prijatelj Pavičić, Helena Zoričić) i strani stručnjaci (Hans Belting, Andrea De Marchi, Daniele Ferrara, Andrea Nante, Catarina Schmidt Arcangeli), od kojih je većina surađivala i na talijanskom projektu, izložbom su pak dokazali da je u našoj sredini Paolova organska sinteza bizantskih simbola i stilizacije s jedne strane i gotičkoga realizma s druge naišla na dobro razumijevanje. Uostalom, jedini izrijekom spomenuti učenik velikoga majstora jest Zadranin Nikola Ciprijanov de Blondis, koji je pet godina boravio kod njega u Veneciji. Uz desetak Paolovih djela u Hrvatskoj je sačuvano još toliko pripisanih radionici i sljedbenicima. Slike, raspela i poliptisi nalaze se u Krku, Rabu, Zadru, Šibeniku, Trogiru, Dubrovniku te Boki kotorskoj. Sve to svjedoči o prihvaćanju venecijanske gotike trečenta i visokoj naručiteljskoj svijesti crkava, bratovština i privatnih donatora, koja je rezultirala izrazitijim širenjem Paolova slikarstva na istočnom Jadranu negoli u unutrašnjosti venecijanskoga teritorija.

DALMACIJA KAO KOZMOPOLITSKA SREDINA

Cijelu situaciju moramo sagledavati unutar mnogo šire kulturno-povijesne slike koju je odlično rekonstruirao Joško Belamarić u kataloškom tekstu Gotička kultura u Dalmaciji - Razvoj slikarstva između XIII. i XV. stoljeća. Nemirna i nesigurna vremena, obilježena ratovima, epidemijama kuge (od kojih je svakako najdramatičnija ona iz 1348), stalnim promjenama političke vlasti, burnim vezama s Ugarskom, i poglavito Venecijom, učinile su od Dalmacije dinamičnu kozmoplitsku sredinu. Tu se susreću različiti kulturni utjecaji (mletački, apulski, bizantski, francuski...) koji u dodiru sa samosvojnim domaćim elementima koherentnim razvitkom pridonose stvaranju novih, iznenađujućih rješenja. Od Buvininih vratnica, Radovanova portala, preko dosad neobjavljena oštećenog poliptiha dalmatinskog slikara iz trogirske katedrale, nastala oko 1270. godine, zatim splitskih i trogirskih slika, raspela i popliptiha, djela Blaža Jurjeva Trogiranina... pa sve do šibenske katedrale, ta i mnoga druga djela vrhunskih dosega tvore čvrste temelje hrvatske romanike, odnosno gotike, ili pak renesanse, te ih čine ravnopravnima ostalim stilskim tokovima europskog stvaralaštva.

Paolo Veneziano najpoznatiji je po ljupkim Bogorodicama koje pronose duh humanizma i osjećaja jedne drukčije religioznosti, sazrele u ozračju pouke svetaca poput sv. Franje Asiškog, sv. Klare, sv. Katarine Sijenske. Paolove su Djevice nebeske kraljice (koliko je dosad poznato, on nije slikao ni jednu Bogorodicu Dojiteljicu, ni Gospu Poniznu), sjede na prijestolju, u naručju drže Dijete, koje se nježno primiče, držeći u ruci cvijeće (ili češljugara). U Klovićevim dvorima izložene su dvije takve slike - Bogorodica s Djetetom, datirana oko 1340. iz padovanskog Dijecezanskog muzeja, i zadarska Gospa maslinska, iz sredine 14. stoljeća. Slikar vješto usklađuje toplinu majčinstva sa strogom ceremonijalnosti koju duguje venecijanskom bizantizmu. Novi se pak stil očituje primjerice intimnom igrom ruku Majke i Djeteta, suptilnim naginjanjem Gospine glave te bogatim koloritom i ornamentom draperija koji dodatno pojačavaju odmak od hijeratične zlatne pozadine.

Kolorit koji je zaživio na djelima Paola Veneziana u kasnijem dalmatinskom slikarstvu posebno će doći do izražaja u zlatnoj krleci za boje, odnosno na ugljanskom poliptihu Dujma Vuškovića nastalu oko sredine 15. stoljeća.

EMOCIONALNA VRIJEDNOST

Izložba daje priliku usporediti ta djela s radovima nepoznatih majstora, na kojima su također prikazani Bogorodica i Dijete - primjerice na središnjem dijelu Ugljanskoga triptiha (u ikonografskoj shemi Umiljenja) iz trećeg desetljeća 14. stoljeća. Iznimno je važna Bogorodica benediktinki s početka četrnaestog stoljeća iz Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru, prva monumentalna slika s cijelom figurom na jadranskom području. Nadalje, zanimljivo je promatrati kako će anonimni Paolovi sljedbenici postupno modificirati majstorove modele i stvoriti od njih nove ideale pučke pobožnosti (npr. Bogorodica s Djetetom, Dojiteljica, nepoznatoga venecijanskog slikara, iz crikveničke župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, posljednja četvrtina 14. stoljeća). Mnoge od tih slika ponekad, gotovo proporcionalno, onoliko koliko izgube na stilskoj i formalnoj kvaliteti, dobivaju na emocionalnoj vrijednosti (triptih Gospe trsatske, slikara venecijanskog kruga, 1310-1330).

Spomenimo i Paolova raspela - trogirsko, iz Zbirke benediktinskog samostana svetog Nikole, 1324-1330, raspelo iz slatinske crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, nastalo oko 1325. godine, te ono iz dubrovačkog dominikanskog samostana, 1350-1355. Posljednje, najveće umjetnikovo raspelo (izloženi su samo pobočni likovi Bogorodice i svetog Ivana), raskošno uokvireno i jedno od najskupljih iz kasnog srednjeg vijeka u Hrvatskoj, vezujemo uz Paolov boravak u Dubrovniku i mogućnost postojanja njegove radionice u Gradu - osim izrade dva ili tri (raspeće koje je do potresa 1667. stajalo ispod trijumfalnog luka franjevačke crkve) djela monumentalnih dimenzija, indikativno je ponavljanje trečentističkih paolesknih oblika unutar dubrovačkoga slikarstva 15. stoljeća - na poliptisima s Koločepa (Ivan Ugrinović, Bogorodica sa svecima, poliptih iz 1434) i Lopuda (poliptih Gospe od Šunja Mateja Junčića iz 1452).

Osim slikanih djela predstavljeni su i drugi predmeti koji dodatno pojašnjavaju svu širinu Paolova utjecaja: relikvijar u obliku Svetog Groba s minijaturama, biskupska mitra, vezeni antependiji po kartonu Paola Veneziana, svi venecijanske proizvodnje, te Vatikanski hrvatski molitvenik nepoznatoga dubrovačkog slikara, iz druge trećine 15. stoljeća.

Svakako se treba pohvaliti izvanredni likovni postav Biserke Rauter Plančić. Zidovi galerije obojeni su u tamnozeleno ili zagasitozlatno. Osmišljenim osvjetljavanjem i preglednim rasporedom (primjerice samo jedan izložak na zidu, ili čak u cijeloj prostoriji) istaknuto je svako pojedino djelo te biva odvojeno od okolnoga prostora. U pozadini sve vrijeme tiho se čuju gregorijanski korali. Time djela dobivaju na autentičnosti, stvara se dojam zatamnjenih srednjovjekovnih crkava u kojima su osim svijeća svjetlucale i slike, ti magični predmeti kojima su vjernici upućivali svakodnevne molitve.

Izložba Stoljeće gotike na Jadranu - slikarstvo u ozračju Paola Veneziana, uspješno je odgovorila na nedorečenosti rimineške izložbe te je sumirala saznanja o problematici trečentističkoga slikarstva, nastala od posljednje izložbe 1967. godine. Dakako, mnoga pitanja i dalje ostaju otvorena, primjerice i unutar kataloga izložbe nalazimo na različita mišljenja stručnjaka oko atribucija i datacija pojedinih djela. Uostalom, akademik Igor Fisković u predgovoru najavljuje simpozij koji će se održati u sklopu idućih Dana Cvita Fiskovića, kao dopunu susreta u Klovićevim dvorima.

Barbara Vujanović