Blistavo

Blistavo

Već dulji niz godina na našim glazbenoscenskim pozornicama nismo doživjeli predstavu koja bi nas u tolikoj mjeri oduševila i u gotovo svim aspektima zadovoljila i najstrože umjetničke kriterije

Svojevrsna obnova predstave od prije pet sezona nakon ljetnih je peristilskih uzbuđenja najavljena kao prva premijera Splitske opere. Bez obzira na tu formalnu netočnost, obnovljena je tragična opera u tri čina Lucia di Lammermoor Gaetana Donizettija u svojem novom ruhu, oplemenjenu mahom blistavom pjevačkom podjelom, dostojna da se nazove premijerom svih premijera. Doista već dulji niz godina na našim glazbenoscenskim pozornicama nismo doživjeli predstavu koja bi nas u tolikoj mjeri oduševila i u gotovo svim aspektima zadovoljila i najstrože umjetničke kriterije. Predstava u izvanrednom izdanju ponovno puštena u život u subotu, 21. studenoga, na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, znači ponovno rođenje izvrsne operne prakse u Hrvata, koja je posljednjih godina zamrla u sivilu osrednjosti, kompromisa i krivih poteza njezinih programskih kreatora. U njedrima mladoga naraštaja umjetnika ponovno je oživljen svijet legendarnih opernih izvedbi koje su bile pravilo u doba kada su našim podijima gospodarili primjerice Tomislav Neralić, Vladimir Ruždjak, Marijana Radev i Ljiljana Molnar-Talajić. Stvorena je predstava na temelju koje možemo pouzdano vjerovati da će naša zemlja ponovno biti upisana na opernu kartu svijeta.

IZVANSERIJSKA KVALITETA

Izvanserijska kvalitativna razina izvedbe u premijernoj večeri uz bijela jedra scenografa Andreja Rehaka, kojima su sanjarski naznačene zidine rawenswoodskog dvorca, odvela nas je na putovanje ozračjem najvećih svjetskih pozornica. Na trenutke smo se uistinu mogli zamisliti da smo na kojoj od najboljih predstava milanske Scale ili Bečke državne opere, a opet vrsnost vokalnih kvaliteta uz mnoštvo karakteristično dalmatinskih zborskih zapjeva i neprimjetno prelijevanje orkestralnih boja učinilo je neuhvatljivi trenutak glazbene izvedbe jedinstvenim i neponovljivim vrhuncem splitske operne umjetnosti. Prije svega treba pozdraviti uopće zamisao da se najbolji potencijali kuće iskažu u repertoarnom djelu rane faze talijanskog belkanta, najpoznatijom Donizettijevom tragičnom operom iz 1835, napisanu na libreto S. Cammarana prema romanu Lammermoorska zaručnica Sir Waltera Scotta. Polovica dobro obavljena posla ovisi o ispravnu izboru naslova koji je u slučaju splitske dobrodošle inicijative jedina prilika da se u našim opernim kućama čuje to djelo. Nažalost, to nije pravilo jer smo češće svjedoci neopravdano prečesta ponavljanja istih naslova željeznog opernog repertoara kojima se pojedine opere, svaka u svojem mikrokozmosu, uzaludno bore za prevlast na našem kulturnom polju.

Nakon velika splitskog uspjeha Donizettijeve operne komedije Ljubavni napitak prije dvije sezone bio je pravi trenutak da se ansamblu na iskušanu terenu pruži prilika za još jedan trijumf. Svjedoci smo da se on uistinu i dogodio. Naša sjećanja na božanstvenoga Nemorina u tumačenju Tomislava Mužeka mladi je tenor svjetske karijere u novoj predstavi zasjenio emotivno proživljenom kreacijom lika Edgarda Ravenswoodskog, Uspjesi na svjetskim pozornicama i iskustvo rada s vrhunskim umjetnicima oplemenili su njegovu profinjenu muzikalnost, koja se odražava u svakom pojedinačnom tonu, a njegovoj lirskoj naravi dodali nijansu potrebne dramatičnosti. Njegovu istančanu osjećaju za glumu pogodovala je diskretna redateljska ruka Krešimira Dolenčića s čijim se senzibilitetom već dobro složio i prije dvije godine na spomenutom Ljubavnom napitku.

ŽUBORAVI SOPRAN

Redateljev koncept militantno-sektaških prikaza škotskih plemićkih obitelji od kretnji i gesti iz mase izdvojio je kontrasno nježan i fragilan ženski lik Lucije, u koji se karakterom i glasom idealno uklopila gošća iz Ankare, inače Ruskinja baškirskih korijena, Elvira Fatihova. Bolji glas od njezina zvonka žuborava soprana, jednako gipka i rastezljiva u svim registrima i izražajima vratolomnih koloratura, za naslovnu ulogu ove opere nismo mogli ni zamisliti. Takvu bravuroznost i nepogrešivost vokalne interpretacije jedne od najzahtjevnijih dionica svekolikog repertoara na našim podijima još nismo uživo čuli, a kamoli uz tako nevjerojatno ležernu lakoću scenskoga nastupa. Možemo joj biti zahvalni da je sada već drugi put nastupima znatno obogatila našu glazbenu scenu (prvi put u prošloj sezoni nezaboravnom Violettom u Verdijevoj Traviati, također s Tomislavom Mužekom kao partnerom) i nadati se da će i u budućnosti zadržati dobre kontakte sa Splitom.

Osim dvoje spomenutih interpreta glavnih uloga, veliko otkriće za publiku bio je mladi splitski bas Ante Jerkunica kao Raimondo Bidebent, koji se iskazao velikim i voluminoznim glasom punokrvne teksture. Riječ je o pjevaču koji odsad svakako zaslužuje posebnu pozornost u našim budućim opernim podjelama. Lijepim se pjevom zanimljive boje tamna tenorskog karaktera predstavio također mladi Saša Jakelić kao Lord Arturo Bucklaw, dok su u dva epizodna lika, Alise i Normanna, svoje priloge odličnoj izvedbi dali Nera Gojanović i Vinko Maroević. Posebno je srčani i u detaljima iznijansiran pjev ostvario Zbor splitskog HNK, koji se ponovno pod vodstvom Ane Šabašov dokazao kao naše najbolje vokalno izvođačko tijelo. Veliko iznenađenje donijela je precizno dotjerana interpretacija orkestra koju je predvodio mladi i sve uspješniji stalni dirigent kuće Ivan Repušić, znajući kako će u svakom trenutku operne partiture pratiti dramatiku događaja na sceni. Jedina slaba točka te izvrsne splitske predstave bio je tumač Lucijina brata i inicijatora cijele tragedije u priči, Lorda Enrica Ashtona, bezizražajni i indisponirani Ratomir Kliškić, kojemu bi trebalo što prije naći dobru baritonsku alternaciju u skladu s odličnim ostalim interpretima u podjeli. No, s njime ili bez njega, splitska je Lucia svakako najbolja predstava na našem današnjem glazbenoscenskom obzorju.

Jana Haluza Lučić