BAŠ DOBRA PREDSTAVA

BAŠ DOBRA PREDSTAVA

Predstava za djecu iz koje se čita redateljev osobni potpis, i koja baš zato i nije samo za djecu

Na repertoaru Gradskoga kazališta Trešnja najavljivana je Alisa Lewisa Carrolla kao neizostavna stavka svakog dječjeg kazališta, ali i veliki ispit na kojem ono, zajedno sa svim kreativnim potencijalom ansambla i mogućih gostiju u autorskoj ekipi, pokazuje koliko se može, zna i hoće. Ne samo zbog težine nasljeđa jedne od najboljih dječjih priča ikad napisanih, nego i zbog fantastična svijeta koji na pozornici treba predočiti, Alisa u zemlji čudesa, a tek nešto manje i njezin nastavak - iza ogledala, pravi su ispit i za produkcijsku moć kazališta. I imaginacije, i glumačke snage, i tehničke predispozicije za takav ispit, međutim, Trešnja ima, što je pokazala osebujnom predstavom. Naslov Alisa - prema onoj u zemlji čudesa Lewisa Carrolla i pokazuje da je riječ o autorskoj inačici popularnoga predloška, što je vjerojatno i najbolji put da se domaćoj publici prezentira svjetski klasik toga žanra.

Dramatizator i redatelj zaslužan za novu Alisu u Trešnji je Saša Anočić. Iako zaposlen kao glumac, on je sve češće u programskim knjižicama navođen kao redatelj, pa, iako ga uloge kao što je ona Kapetana Kuke u prošlosezonskom Petru Panu matičnoga kazališta naizgled jednako vesele, publika već pomalo zaboravlja njegov originalni poziv. Anočićev redateljski rad, kako se može naslutiti iz njegovih prethodnih režijskih uspješnica, samozatajno je skriven iza nerijetko improviziranih pa fiksiranih glumačkih bravura, začuđujućih scenografskih rješenja ili nesvakidašnjega teksta. Kako ni za Alisu nije mijenjao postupak, rezultat je predstava za djecu iz koje se čita redateljev osobni potpis, i koja baš zato nije i predstava samo za djecu.

SCENSKA MAGIJA

Alisa - prema onoj u zemlji čudesa Lewisa Carrolla nastavak je Anočićeve suradnje sa scenografom Željkom Zoricom, kojem je prilika za scensko ilustriranje takve bajke dala mogućnost za istraživanje unutar kazališnoga mehanizma. Zato, iako predstavi ne nedostaje klasičnoga scenografskog aparata i uobičajenih zadaća koje se rješavaju s malo dobre volje i požrtvovnih scenskih radnika, neka rješenja postavljaju nove standarde. Najveći je problem pritom bio čudesni nagli rast naslovne protagonistice, ili njeno smanjivanje, i oba su riješena primjereno, uporabom lutaka različitih veličina od ginjola umjesto Alise same do goleme glave psa. Nažalost, za većinu sličnih kazališnih čarolija nužno je bilo gašenje svjetla, no u konačnici time samo dobiva scena fizičke promjene Alise u času prolaska kroz magična vrata, kad se u alternaciji s izvrsnom Sanjom Hrenar pojavljuje, zbog haljine nešto slabije prepoznatljiv, Đuro Rogina.

Pored i u ideji i u izvedbi iznimne vizualnosti predstave, njezin je ništa manje važan dio tekst ispunjen dopisanim duhovitostima, ponekim čak i konceptualno prezahtjevnima za uzrast publike kojoj je ova Alisa namijenjena. Iako ne treba otkriti baš sve, nužno je ipak napomenuti da Saša Anočić kao dramatizator uživa u razobličavanju jezika i svakodnevnih sintagmi, što onda koristi kao materijal pridodan onomu zadanom originalom. Sve to, međutim, ne bi vrijedilo bez kvalitetne podjele, kojom se ta predstava može pohvaliti. Sanja Hrenar izvrstan je izbor za Alisu, no ništa manje važni nisu ni Rakan Rushaidat, Vinko Štefanac, Hrvoje Barišić, Senka Bulić i Radovan Ruždjak. Ovaj posljednji je, pored simpatične uloge Kralja, predstavi dodao i koreografiju, zbog koje su scene na dvoru, i sama velika završnica, otplesane kvalitetno izvedenim stepom. Unatoč ipak predugu dvosatnom trajanju, Alisa je predstava koja napokon može zadovoljiti i ciljanu publiku i slučajno ili namjerno zalutale iskusnije gledatelje. Možda najveću zaslugu u tome ima Lewis Carroll, no dobar dio odlazi i na autorski tim predstave, kao i na ansambl najvećega hrvatskog kazališta za djecu.

Igor Ružić