Aura orla urla

Aura orla urla

Danijel Župančić, Manična mučnina, vlastita naklada, 2004.

Raspad svakoga smisla egzistencije, potpuno raskidanje veze bića s bitkom, pretvaranje negdašnjega ništavila u bijes zbog postojanja, moglo bi biti filozofsko objašnjenje niza destruktivnih umjetničkih tekstova, pogotovo mlađe generacije, koji se vidljivo obračunavaju sa svijetom.

Ne računamo tu na isprazno pomodno nasilje koje nema nikakvo filozofsko nego vulgarno materijalističko objašnjenje (dobra zarada na lakovjernu tržištu!), što pokazuju knjige Vedrane Rudan, niti računamo na agresivne pjesničke eksperimente koji nas šokiraju svjetonazorom, mješavinom animalizma i fantastike, što pokazuju zanosi mladoga Vanje Karkovića. Uvrštavamo tu prozu i poeziju koja u viziji apokalipse ipak nije žrtvovala umjetnost, koja je duboko introvertna, a ne ipak samo napadna, ekstrovertna. Roman Denisa Peričića Hrvatski psiho, koji prikazuje moralnu izopačenost svijeta skupnim scenama silovanja, razbijanja, više, na primjer, ostavlja dojam naslade svim tim amoralnim cirkusom negoli moralnog bunta. Pisac kao da ne proživljava više mrak u izopćeništvu, nego za inat svemu iživljava u svijetu isto ono što od njega dobiva. Umjetnost, dakako, može biti vulgarnost, ali nije svaka vulgarnost umjetnost. Današnji svijet svakom daje pravo na samoiskazivanje te nikakva poslovica nema više smisla.

VULKAN PROTESTA I BOLI

U mraku svijeta mladi pjesnik Danijel Župančić (1978) ipak sebi nije dopustio toliko autodestruktivnosti, pa da prepusti afektu i oblikovanje teksta. Njegova zbirka Manična mučnina zaslužila je u tom opusu apokaliptične umjetnosti više pozornosti no mnoga druga djela čiji autori svoju izopačenost žele posesivno pretvoriti u bolest cijele kulture. Župančić je, unatoč vulkanu protesta i boli, ostao ipak sklonjen u sebi kao pjesnik, pustivši plodne stilske klice iz kojih će polagano rasti pjesnički vrt, a ne da se izrode neka mesožderska bića koja će zagristi sve i onda se prejesti i umrijeti.

Danijel Župančić, samotnjački mladi pjesnik, zaslužio je da se u generaciji samodopadljivih i beskrupuloznih autora zaustavimo pored njega i daleko od svih zrcala, medija, odraza, pročitamo njegove pjesme pod povećalom. Ma koliko bile mračne, ma koliko snažno miješale psihologiju i patologiju suvremenog doba, one nisu žrtvovale pjesnički jezik, odnosno funkciju umjetnosti kao skrovita svijeta u svijetu. Neobične leksičke dosjetke, odnosno igre izgovora, koje podsjećaju katkada na Baloga (iako je njegova poezija posve drukčija), čine ga zaista specifičnim buntovnikom u našoj generaciji, buntovnikom koji se znade, osim sporiti sa svijetom, i razigrati s vlastitim stanjem. Aura orla urla / Krvava krletka... / Utvara otvara vrata rata / Strašna straža stratišta / Maska masakra / Makabričnomagično - samo su neki primjeri Župančićeve neobične interakcije riječi, kojima nastoji oduhoviti stanje nihilizma, pripitomiti unutarnji krik i učiniti ga čitatelju podnošljivim, dapače, zanimljivim. Župančić je ničeanski razapet između dva stanja - nihilizma koji navješćuje potpuno istrebljenje ljudskog i zanosa kojim kreira svoju pobunu, ističući tako još poziciju svjesna subjekta u desubjektiviziranu svijetu. Upravo zahvaljujući toj čudesnoj igri riječi, kojom otkriva jasno svoj umjetnički talent, Župančićev svijest strave i užasa, svijet nasilja, egoizma, sadomazohizma, dobit će mističnu snagu, neko opijeno vizionarstvo u kojem će duhovno biti mnogo snažnije nego nagonsko. On znade poetizirati zlo. Tako će novo stanje svijeta opisati: Zid sadizma / Nizina nihilizma / Mističnopesimistično. Župančić nas ne želi samo baciti u ralje mahnita svijeta, nego nas želi zanijeti, zbuniti, oviti nas riječima, kako bi taj vulgarni rasap dobio smisao, postao unutarnji vihor kojim se biće omotava u besmislu.

TEŠKA OSVETA I LIRSKA POSVETA

Župančić nam svjedoči i o jednoj novoj pojavi - dok su klasični egzistencijalisti bili zaokupljeni temama prolaznosti, praznine, današnji besmisao mnogo je žešći - esencijalna jezgra kao da je eksplodirala, biće kao da se pod pritiskom sve veće nehumanosti rasprslo, priznalo potpuni poraz. Iako sav taj užas zvuči kao futuristička budućnost, ta je poezija i kronika svakodnevice, gledamo li u njoj zaista procvat egoizma koji ispušta kao sipa sve više crnila i zamagljuje i autsajderu sliku svijeta. Svijet je u mnogih suvremenih pisaca tretiran kao kavez, u kojem čovjek nije više osuđen na postojanje, kako kažu egzistencijalisti, nego je zarobljen u postojanju, u svijetu bez ikakvih duhovnih i moralnih vrijednosti, osuđen još samo na afektiranje svoje nemoći. Ali, dok su mnogi odustali od umjetnosti te su, kad je već svijet silovao njih, oni silovali jezik, Danijel Župančić nije se prodao - umjesto uloge poludjela sudionika, izabrao je radije ulogu hipersenzibilna dezertera koji trpi svjetsko zlo na umjetnički način.

Danas, kada je u modi poezija bez zanosa, kada se i pjesnik pretvara u konzumenta sive stvarnosti te samo navodi, a ne opjevava svoja stanja, Župančić se vraća umjetnosti riječi, pokazujući da ona uvijek može ispuniti prostor praznine. Svjetonazorski mračna, a verbalno vitalna, poezija Danijela Župančića pokazuje zaista pjesničku snagu - snagu propadanja i propinjanja, tu dvostruku moć koju znade izraziti svaki pravi pjesnik, pišući istodobno i tešku osvetu i lirsku posvetu propalu svijetu.

Lada Žigo