Žvrljotine

Zagrebački knjižničari objavili su zbirku črčkarija što su ih našli po knjigama koje su se vratile s posudbe. Uzeli su u obzir samo one škrabotine koje su uobličene u riječi; izostavili su, dakle, takve intervencije kao što su crteži ili štihovi od preferansa. Moglo se očekivati da će tu biti zanimljivih stvari: kad se čovjek odlučuje da nešto zapiše (i to još na tuđoj knjizi), onda valjda ima nešto i reći. Zato sam ja s velikim uzbuđenjem uzeo tu stvar u ruke, očekujući da ću se, ako ništa drugo, barem dobro nasmijati.

No, to se nije dogodilo. Moram reći da sam se prilično razočarao. Ne kažem da tu nije bila i poneka iskrica duhovitosti, ne kažem da nije bilo i pogođenih opaski o stilu i sadržaju nekih knjiga, ali sve je to ipak bilo mnogo manje nego što sam se nadao. Zato sam svojega prijatelja bibliotekara upitao da li je sve to skupa i bilo vrijedno objavljivanja: zanimalo me zašto su uopće odlučili skupljati te zapise, kad oni nisu bogznašto. On mi je odgovorio otprilike ovako: zato što svaka takva žvrljotina - bez obzira na duhovitost ili dubinu - svjedoči o poštovanju čitatelja prema knjizi. I, još se pritom zagonetno smiješio.

Upravo me taj smiješak i bacio u misli: slutio sam da se iza njega krije nekakvo osobito knjižničarsko iskustvo. Stao sam zato mozgati što je moj znanac htio reći time da šaranje po knjigama svjedoči o poštovanju prema njima. I, zaključio sam - nakon duga gruntanja - da ta maksima ima više nego jedan smisao.

Ponajprije, riječ je ne samo o poštovanju nego i o udivljenju. Onaj tko črčka po knjigama - tko u njih upisuje svoje komentare, misli i asocijacije - doživljava knjigu kao nešto što je nedvojbeno, stameno poput egipatske piramide i što se nikakvim šaranjem ne može uništiti. Ne spominjem uzalud piramidu: tako ljudi šaraju i po spomenicima kulture, jer vjeruju da su ti spomenici jači od svakoga škrabanja i da im ništa ne može naškoditi. Knjiga je za takva šaratelja kao nekakav antički hram.

A ako je tako, onda to pokazuje i njegovu vjeru u vrijednost knjige. Jer, najčešće takvi zapisivači bilježe u knjizi svoje ime, ili barem kakav datum iz svojega života. A to znači da im se čini kako je knjiga vječna, kako će trajati mnogo dulje nego oni sami, pa da se uz njezinu pomoć mogu ovjekovječiti, sačuvati svoje ime - ili tek svoje misli - za buduće generacije. Te će misli jednom netko čitati, i neće moći, a da se ne sjeti onoga tko ih je napisao.

A po tome se vidi da takvi šaratelji doživljavaju knjigu i kao nešto važno, i to u društvenom smislu riječi. Jer, knjiga je javnost, zapisati nešto u njoj isto je kao da si to objavio u novinama. A, osim toga, knjiga je važna i po onome što govori, pa ju je zato potrebno u javnosti - i za javnost - i komentirati. Potrebno je kazati što se misli o njezinu sadržaju ili njezinoj poruci. I to ti zapisivači zdušno i čine.

Njihove se bilješke zapravo mogu podijeliti na nekoliko skupina. Najprimitivniji je svakako onaj zapis koji komentira likove: podcrta se, recimo, ime Grge Čokolina u Zlatarovu zlatu, a na margini se napiše: Svinja. Ali, može se komentirati i radnja; kad, recimo, Othello zadavi Dezdemonu, napiše se: To, majstore! Isto je tako moguće komentirati pisca i njegov način rada, pa pokraj kakva duga i nadahnuta opisa zalaska sunca na moru, napisati: Skrati (a druga ruka doda: Nemoj srati). Može takav zapis biti i uputa kolegi-čitatelju: ne jednom sam vidio u knjizi označen ulomak i pokraj njega natpis Ovo je važno ili ovo Preskoči.

Ali, knjige, kao što je poznato, potiču ljude na razmišljanje o svijetu i životu, sugeriraju im zaključke koji daleko nadmašuju i sadržaj i likove i pisca te knjige. Zato čitatelji često osjećaju potrebu da i to zabilježe, i da zabilježe baš uz tekst koji ih je na te misli i potakao. Zato se u knjigama iz javne knjižnice mogu naći i ovakvi zaključci: Muškarci su svinje; Žene su kokoši; Život je put bez cilja; San je jedina realnost i različiti drugi aforizmi u sličnom stilu. Nije sad važno kolika je filozofska vrijednost tih misli; važno je što one nastaju na poticaj iz knjiga, pa, se, dakle, mogu izjednačiti s nekim književnim vrstama: s glosom, komentarom, postilom. Ni pravi kritičari ne čine ništa drugo nego bilježe misli koje im se javljaju u vezi s knjigama, samo što ih ne pišu po marginama, nego na posebne papire.

Ukratko, u svakom od tih bilješkara što črčkaju po knjigama zapravo spava po jedan pisac. Zato bi bilo dobro držati ih na oku, dobro bi bilo i upoznati ih, pa im reći kako im do toga da postanu pravi književnici - da postanu ravnopravni onom autoru po čijoj knjizi šaraju - treba samo mali korak. Što bi njima, kao ljudima koji - vidjeli smo - više od drugih poštuju knjigu, zacijelo bilo drago. Trebalo bi im samo kazati da tu svoju naviku malo razviju, da joj dopuste neka se razmaše.

Ukratko, trebalo bi im otkriti da živimo u postmodernizmu, u doba kad ni jedna literatura, pa čak ni ona najambicioznija, nije ništa drugo nego komentar uz neku drugu, stariju literaturu. Dapače, tvrdi se danas da književnost samo to i može biti. A to znači da su se svi suvremeni pisci zapravo razvili iz šarača po knjigama, da je njima šaranje s vremenom postalo zanimanje. I još više: da su i njihova djela samo škrabotine po marginama. Škrabanje je, ukratko, književnost, a književnost škrabanje.

A ako je tako, onda je i logično što su bibliotekari objavili one zapise. Ta je publikacija poput književnoga zbornika u kojem izlaze pjesme mladih pjesnika. Jednoga dana u tim ćemo črčkarijama prepoznavati početke budućih velikih pisaca.