ŽI(V)ČANA MASA

ŽI(V)ČANA MASA

Golema kiparska instalacija od sedamdeset i osam sferičnih žičanih oblika, umetnuta u prostori plan interijera Umjetničkog paviljona, oblikom i strukturom podsjeća na nametnika koji proždire prostor oko sebe, neprestano bujajući

Vrlo neobična izložba, no vjerojatno se bolji poznavatelji rada Siniše Majkusa ne bi složili sa mnom. Zapravo ono neobično jest prožimanje prostora i instalacije, osjećaj da će Vas velika žičana masa unutar Paviljona povući i zarobiti unutar svojih struktura. Golema kiparska instalacija od sedamdeset i osam sferičnih žičanih oblika, umetnuta u prostorni plan interijera Umjetničkog paviljona, oblikom i strukturom podsjeća na nametnika koji proždire prostor oko sebe, neprestano bujajući. Zvuči malo zastrašujuće, kao scena iz nekog SF-filma, no i duljim boravkom u Paviljonu i ne malo studioznije promatranje te divovske žičane mase, naša osjetila počinju zapažati i druge elemente te prostorne instalacije. Prvobitni šok iznenađenja nestaje te ostaje prostor i razgranata masa koja ispunjava prostor, spoj tradicionalnog i monumentalnog i novog, suvremenog i neobičnog. Umjetnički paviljon u svoj veliki, osvijetljeni, zahtjevni prostor udomio je instalaciju netipičnu za taj prostor, no Embrio se nastanio i srastao s ambijentom u koji je pohranjen, stvorio je uvjete za dalji rast i razvoj.

EMBRIONALNA METAFORIKA

Prozračna, razgranata žičana struktura, prvotno zamišljena kao jedinstvena prostorna instalacija, odnosno kao viseća metalna konstrukcija monumentalnih razmjera u embrionalnu obliku složenog organizma nametnika, zbog specifičnih tehničkih i arhitektonskih ograničenja Umjetničkog paviljona pretrpjela je stanovite prostorne modifikacije te je naposljetku prizemljena, metastazirajući cijelom dužinom izložbenoga prostora kao živi organizam. Slično kao i u nekim ranijim radovima Majkus se ovdje ne bavi ponajprije strukturom pojedinačne forme, nego jednom vrstom prostorne organizacije svedene na odnose boje i strukture, elemente koji nose primarna obilježja kiparskoga postupka i izražajnost slikarskoga, grafičkog rukopisa. Svojevrsnim fizičkim naporom, tj. kroćenjem i fizičkim svladavanjem krutog materijala stalnim ponavljanjem redovito istih radnji i postupaka: savijanja, rezanja, zavarivanja, Majkus je uspio dočarati i ukazati na ritmički razigrane spletove linija i mogućnost toga na očigled teška i neprivlačna materijala. Uz pomoć boja kojima se koristi na svojim žičanim strukturama autor nas uvodi u novi svijet igre i mašte i dopušta nam da od početnoga šoka izazvana prvim dojmom goleme žičane mase koja je uzurpirala prostor uživljavanjem dođemo do novih percepcija, te se odjednom ispred nas otvara nova dimenzija prostora, novi doživljaj Embrija. Sustavnim, planskim gomilanjem i uzajamnim prožimanjem arabesknih uzoraka elemenata stilizirane ornamentike u neobičnim kombinacijama i jakim kontrastima živih boja nastaju neobične i zanimljive tvorevine koje nas podsjećaju na jesenji pejzaž te sugeriraju dinamičan ritam kaotičnoga kretanja prostorom Umjetničkog paviljona, uvodeći nas u novu dimenziji druge perspektive. Embrio koji nas je na početku iznenadio, kao početak nečeg novog, još nedefiniranog u svojoj krajnjoj strukturi, razvio se putem Majkusova ludizma i optičke provokacije u iskonstrukturirani vizualni kaos, u novi doživljaj, u novi prostor, u novi likovni krajolik.

SAVRŠEN INSTINKT ZA IGRU U PROSTORU

Autor je dopustio materiji da govori vlastitim jezikom te je bez prethodnih skica i priprema stvarao likovni krajolik unutar zadanoga prostora, pokazujući savršen osjećaj za snalaženje u prostoru i savršen instinkt za igru i eksperiment. Autor nas je uspio uvesti u igru i dopustio nam da vlastitim osjetilima pokušamo odgonetnuti strukturu njegova Embrija, koji se ugnijezdio u osvijetljenu i impresivnu prostoru Umjetničkog paviljona, kao u utrobi unutar koje raste zajedno s našom percepcijom i osjetilima i spremnošću za igru. Optičkom varkom i iluzijom uveo nas je u likovni krajolik, pejzaž unutar zadanoga prostora, Embrio je dobio svoj oblik, izrodio se u našim očima iz nečega u nešto, postao je prepoznatljiv strukturom i jakim koloritom, koji našu igru čini veselijom. I upravo bojom i ornamentom motive i djelove koji čine strukturu Embrija Majkus je svojim maštovitim riješenjima uspio ostvariti stanovitu vitalnost i svježinu te je upozorio i pridonio novom drukčijem shvaćanju prostora suvremene skulpture, kako je i napomenuo u predgovoru kataloga izložbe Radovan Vuković. Zanimljivo i, da se vratim na početak teksta, neobično, jer je drukčije.

Martina Matić