Vijenac 279

Književnost, Kritika

NJEMAČKO-RUSKA PROZA

Veselo putovanje u papučama

Wladimir Kaminer, Putovanje u Trulalu, prev. Latica Bilopavlović, Fraktura, Zaprešić, 2004.

NJEMAČKO-RUSKA PROZA

Veselo putovanje u papučama

Wladimir Kaminer, Putovanje u Trulalu, prev. Latica Bilopavlović, Fraktura, Zaprešić, 2004.

Žanr putopisa od cijenjene je zanimacije za literate iz visoke klase s vremenom postao potrošni artikl čijega se pisanja prihvaćaju svi - od besposlenih školaraca do nadobudnih zaljubljenika u prirodu. Klasičan pristup: red lokalnih običaja, red kulturno-umjetničkih atrakcija i red informacija od hedonističkog interesa stoga je danas već pomalo ofucan i sve manje privlačan pa su autori i izdavači prisiljeni smišljati najrazličitije nove tehnike stjecanja čitateljstva. Pojedinca sklona putovanjima, ili barem maštarijama, sada se tako mami kombinacijama s ubačenim receptima, egzotičnim odredištima i raznim povijesno-društvenim pikanterijama. Velika konkurencija i nemilosrdna publika natjerali su potencijalne autore putopisnih bestselera i da se koriste isključivo dobro provjerenim informacijama, izvještavaju s mjesta događaja i budu sto posto autentični. Činjenica da nikada niste bili na mjestu koje opisujete bila bi prvoklasan skandal. No, Wladimir Kaminer u svojem se Putovanju u Trulalu uputio upravo na takvo fiktivno putovanje. U stvari na pet njih.

OSVAJANJE NOVIH TERITORIJA

Njemačko-ruski (ili obrnuto) književnik preselio se 1990. iz SSSR-a u Berlin i ubrzo proslavio svojim humoristički intoniranim djelima s temom stranaca u Berlinu i života u komunizmu. I baš kao i njegova prva dva u Hrvatskoj objavljena naslova, i najnovije se Putovanje u Trulalu nastavlja na spomenutu tradiciju. Dakle, čitatelja za početak očekuju komunizam, stranci i velike količine humora. No, za razliku od zemljopisno prilično ograničenih prethodnika, u kojima je u žarištu bio isključivo život u Rusiji i Berlinu, ovaj je put Kaminer odlučio prilično proširiti uobičajene geografske horizonte. U pet novih, relativno povezanih, putopisnih priča vodi nas tako u Pariz, Ameriku, na Krim, u Dansku te u nešto slabije književno posjećen Sibir. Uz uobičajeno ismijavanje stranih i domaćih običaja, znanaca i prijatelja, sama sebe, ljudske naivnosti, tekovina komunizma, ali i kapitalističkih postignuća, ta je zbirka Kaminerovu setu tema pridodala još jedno inspirativno područje - turizam. A kako se čini taj turizam po Kamineru vrlo dobro ilustrira i naslov njegove zbirke, koji pokriva lažno selo na Krimu podignuto isključivo za turiste na temelju legende iz Drugoga svjetskog rata.


slika

Kaminerovo prvo putovanje započinje neposredno nakon njegova dolaska u DR Njemačku, kada s prijateljem Andrejem kupuje dvije povratne karte do Pariza s otvorenim datumom polaska. Dakako, u Kaminerovim pričama mjesta zbivanja uglavnom su tek polazne točke oko kojih se zatim isprepleću različite dogodovštine često posve nevezane za sama ta mjesta. Tako i u ovom pariškom putopisu pravi Pariz u najboljem slučaju zauzima tek polovicu stranica. No, zato su tu osvrti na procedure odlaska u inozemstvo, obiteljske ekscentrike, lažne strane gradove usred ruske stepe, opsjednutost glazbenim zvijezdama, maštovite načine prelaska granice, mogućnosti zapošljavanja stranaca i različite karaktere. I preostala četiri naslova definitivno će više toga reći o Rusiji, Njemačkoj i ljudskom ponašanju nego o Americi, Krimu, Danskoj i Sibiru.

ISTRAŽIVANJE LJUDSKE NARAVI

Očito je da Kaminer sa svojim putopisno-turistički orijentiranim odlomcima ne namjerava pružiti neke čvrste činjenice ili u čitatelju pobuditi želju za istraživanjem novih krajeva. Kaminerova se proza, kao i dosad, orijentira uglavnom na istraživanje ljudske naravi. Njegovi pokušaji da toj zadaći pristupi s humoristične strane najčešće rezultiraju čitljivim i duhovitim pričama, no ponekad je očit nedostatak koncentracije i svježih ideja pa mu se malo češće omaknu neka opća mjesta i jeftine šale. Možda ne bi štetilo i kada bi se u humoru povremeno više opustio i ne ustrajavao toliko na društvenom angažiranju. U zbirci su spomenuti nedostaci možda najvidljiviji u posljednjoj i najkraćoj priči Pokvareni u Sibiru. No, od autora već šest humorističkih djela u protekle četiri godine i ne može se očekivati da trajno proizvodi šale vrhunske kvalitete. S druge strane, čitatelj se mora diviti Kaminerovoj sposobnosti da na dvadesetak stranica na relativno suvisao način izreda primjerice rusku propagandu, književni put do uspjeha Rusa u SAD, mafijaške obračune u postkomunističkoj pretvorbi i striptiz barove, a da se uz to ne približi ni na kilometar američkom tlu. Jednako tako, povremeno zabljesnu i neki njegovi vrlo ineligentni i ironični komentari društva i svakodnevice.

Kaminer nimalo ne skriva činjenicu da u Putovanju u Trulalu njegova putovanja često završavaju prije ijednoga prijeđena kilometra, kao i da radije gradove dovodi sebi, nego što sam putuje. Njegova fikcijsko-autobiografska mješavina stoga je prilično daleko od uobičajene verzije putopisa pa činjenica da ne donosi previše autentičnih turističkih informacija, savjeta ili uputa nije tako skandalozna. No, možda zaključci da Pariz, primjerice, ništa ne valja za muškarce te je neprikladan za ljude slabih živaca imaju i veće značenje za potencijalnoga putnika od konkretnih podataka. U svakom slučaju, Kaminerova najnovija zbirka nudi lako prohodnih 150 stranica, mnogo dobra humora, pokoji ironičan komentar i angažiranu misao, a, što je najvažnije, neće nikoga natjerati da se odveć udalji od udobna naslonjača.

Jelena Gluhak

Vijenac 279

279 - 11. studenoga 2004. | Arhiva

Klikni za povratak