Vijenac 279

Fotografija

SANJA BACHRACH, MARIO KRIŠTOFIĆ, NEOPISIVO I NEISKAZIVO, GALERIJA KRIŽIĆROBAN, Zagreb, 27. LISTOPADA-6. STUDENOGA 2004.

Vermeerove pločice

Motiv na jednoj noćnoj fotografiji na kojoj svjetlost otkriva detalj poda s crno-bijelim pločicama sažima ideju cjelokupne izložbe. U crno-bijelim pločicama poda sadržana je ideja dana i noći, negacije i potvrđivanja, suprotstavljana i prihvaćanja

SANJA BACHRACH, MARIO KRIŠTOFIĆ, NEOPISIVO I NEISKAZIVO, GALERIJA KRIŽIĆROBAN, Zagreb, 27. LISTOPADA-6. STUDENOGA 2004.

Vermeerove pločice

Motiv na jednoj noćnoj fotografiji na kojoj svjetlost otkriva detalj poda s crno-bijelim pločicama sažima ideju cjelokupne izložbe. U crno-bijelim pločicama poda sadržana je ideja dana i noći, negacije i potvrđivanja, suprotstavljana i prihvaćanja

Izložba Sanje Bachrach i Marija Krištofića Neopisivo i neiskazivo pokušaj je autora da predstave svoja nedavna bolna iskustva, kao i njihov način nošenja s tim iskustvima. Riječima samih autora, pri suočavanju s bolnim teškoćama koje su zadesile njihovu obitelj, u prenošenju tih iskustava u komunikaciji s drugima, kao i u pokušaju njihova objašnjavanja samima sebi, riječi i fraze koje su najčešće upotrebljavali bile su: Neopisivo, Neiskazivo, Kao dan i noć, Više se ne prepoznajem, Kao da me nema, Izvan sebe.


slika

Te verbalne iskaze autori predstavljaju izdvojene u pojedinačnim okvirima, u jednakom formatu kao i izložene fotografije, na zidu galerije, koji time predstavlja središnje mjesto izložbe. Na bočnim zidovima u nizu su poredane fotografije s dnevnim i noćnim motivima pravilno raspoređenim tako da se dnevni motivi nalaze na lijevoj, a noćni na desnoj strani u odnosu na središnji zid na kojem su predstavljeni verbalni iskazi. Svi navedeni iskazi koje autori spominju da ih rabe na neki način kao obranu, ali i kao način razumijevanja sebe samih, sadrže negaciju, neprihvaćanje, neprepoznavanje, nerazumijevanje bolnih događaja i neizrecivost osjećaja koje izazivaju. Jedina je iznimka u nizu iskaz Kao dan i noću kojem negacija izostaje, ali je sadržana u suprotstavljanju pojmova dana i noći. No, dan i noć nisu samo suprotstavljeni pojmovi, oni su krajnosti koje se međusobno nadopunjuju i potvrđuju, koje ne postoje jedne bez drugih. Na dan i noć dijele se i izložene fotografije.

CRNO-BIJELO U BOJI

Dnevne fotografije predstavljaju fragmente svakodnevice, trenutke koji najjasnije odražavaju osjećaje, o kojima govore autori u pratećem tekstu. To su motivi iz vrta i kuće, različite vrtne biljke, njihovo lišće i cvjetovi, uglovi kuće i zidovi, uzorci na pločicama, zastorima, tapetama. Na motivima iz vrta pojedinosti su koje upućuju na vanjske utjecaje, kapi vode na cvijeću i lišću ili lom zrake svjetlosti koja posebno ističe neki detalj. Na motivima iz kuće vide se razne sitne nesavršenosti, oguljena boja na stolcu, okrhnute pločice na zidu, zapletena traka od rolete. Svi ti motivi i detalji pripadaju svakodnevici i pokazuju svakodnevicu kao utočište pred bolnim iskustvima, ali i kao zbilju koju suočeni s bolnim iskustvima trebamo ponovno prepoznavati. Na noćnim fotografijama prisutni su slični motivi iz domaćeg okoliša, ali ovdje utonuli u tamu, dok samo mali snop svjetla jasnije pokazuje neki detalj na fotografiji. Svjetlost na noćnim fotografijama preuzima ulogu nesavršenosti i vanjskih utjecaja koje zapažamo na dnevnim fotografijama, suprotnosti koje potvrđuju cjelinu. Svjetlost kao detalj dana u noći upućuje na nadopunjavanje i međusobno prožimanje suprotnosti. U podjeli dnevnih i noćnih fotografija na dva suprotna zida galerije sadržana je i njihova suprotstavljenost i njihovo nadopunjavanje.

Motiv na jednoj noćnoj fotografiji na kojoj svjetlost otkriva detalj poda s crno-bijelim pločicama sažima ideju cjelokupne izložbe. U crno-bijelim pločicama poda sadržana je ideja dana i noći, negacije i potvrđivanja, suprotstavljana i prihvaćanja, koja je u osnovi izložbe. Istodobno, pod popločen crno-bijelim pločicama motiv je koji poznajemo iz nizozemskog slikarstva 17. stoljeća, kao zaštitni znak Jana Vermeera, Pietera de Hoocha i mnogih drugih majstora slikarske škole koja je svakodnevicu učinila svojim najvažnijim motivom, što nas vraća na otkrivanje svakodnevice kao utočišta i mjesta prepoznavanja i ponovnoga pronalažanja samih sebe kada smo suočeni s neopisivim i neiskazivim bolima.

Rosana Ratkovčić

Vijenac 279

279 - 11. studenoga 2004. | Arhiva

Klikni za povratak