Udubljivanje u zamrznute kadrove

Udubljivanje u zamrznute kadrove

Nakon bestselera, Smojine biografije, Ivici Ivaniševiću ovih je dana objavljena i, po mnogočemu u nas pionirska, knjiga eseja o stripu Sto mu jelenskih rogova

Nakon svojevrsna bestselera, Smojine biografije, naslov tvoje druge knjige Sto mu jelenskih rogova!, kojoj mogu zamisliti i alternativni naslov - Hiljadu mi bubnjeva! - prosječnu čitatelju pokazuje da si i nadalje u žanru biografije. Ovaj put biografije Laibacha. Je li to u Piranski zaljev uplivala još jedna pirana, ovaj put iz Splita?

- Zares! A dok mala pirana pliva, u offu odjekuje dobri, stari, borbeni napjev: »Hej, mašinca, zagodi! Naj odmeva povsodi naš pozdrav iz svobodnih gozdov!«

O. K., mislimo ozbiljno, predizborno je vrijeme. Tvoja je knjiga o stripu nasušna, pionirska i - odlična, barem po mom skromnom sudu, a ja sam, kao i dobar dio generacije, znao barem dvjestotinjak rednih brojeva izdanja Zlatne serije i Lunova Magnus stripa - o Alanu Fordu da ne pričamo - spojiti s naslovima. Što se to slučilo da je generaciji, koju približno lociraš pod rođene u drugoj polovici šezdesetih, strip toliko značio, e da bi one prije, i poslije, taj formativnogeneracijski efekt, uglavnom, zaobišao?

- Nisam siguran koliko si u pravu. Lepa Smoje jučer mi je kazala kako ju je moja knjiga vratila u dane kada je bila strastvena čitateljica Mike Miša, kada je neutješno uzdisala za Flashom Gordonom i bila ljubomorna na onu besramnu koketu Dale Arden s kojom je rečeni astronaut održavao nježnu vezu. Strast prema stripu razgorena je na našim prostorima još sredinom tridesetih godina prošloga stoljeća. Drugi svjetski rat i Prva petoljetka - koja je protekla u znaku administrativne zabrane štiva u sličicama, tobože sramne imperijalističke izmišljotine za zavođenje nevinih pionira - tek su privremeno ohladili interes za tu izražajnu formu. Pedesetih i šezdesetih godina, s procvatom zabavnoga tiska, virus stripofilije raširio se do neslućenih razmjera.

Čeljad rođena u tim desetljećima imala je, međutim, još jedan razmjerno opipljiv razlog za zadovoljstvo. U njihovim formativnim godinama strip je konačno uspio iskoračiti iz geta trivijale i postati prvorazrednom kulturnom činjenicom o kojoj se pišu ozbiljni znanstveni radovi. Zagrijanost masovne publike za strip trajala je zapravo sve do trenutka kada je u naše domove provalila zabavna elektronika. Mojoj je kćeri sedam godina, raste uz računalne igrice, DVD i mali milijun kabelskih programa, ona čak i videokasete drži prapovijesnim reliktom i, naravno, nikako ne može razumjeti moju strast udubljivanja u zamrznute kadrove.

Koliko god tvoji Jelenski rogovi oduševe stripoljupce, toliko će i tugu probuditi. Recimo, meni u tvojoj knjizi užasno nedostaje neka, ne sumnjam lijepa, riječ o Reiseru i Asteru Blistoku. Gdje su se oni izgubili?

- Oni su nestali zajedno s desecima i stotinama drugih stripovnih teškaša koje sam, skrušeno priznajem, glatko prešutio. Da sam htio napisati pregled stripovne povijesti, ignoriranje tako važnih autora kao što je Reiser bilo bi neoprostiv grijeh. No moja knjiga nema takvih pretenzija. Jedna nostalgijom natopljena zbirka eseja ne može obaviti posao koji u kulturama većima od naše odrađuju enciklopedije, leksikoni, svesci teorijske literature...

Budući da bi u osobnom kontaktu svi članovi Grupe TNT bili nepodnošljivi, tvrdiš da je jedan od ključeva uspjeha legendarnog i jedinog nadgeneracijskog stripa, Alana Forda, u tome što je eksplicirana mogućnost mizantropije. Ali, svi su ti likovi teški luzeri, što im daje globalnu simpatiju, suosjećanje i socijalnu empatiju. U tom kontekstu, njihove su slabosti nebitne. U programatskom tekstu knjige, Rani radovi, pokazao si baš senzibilitet za luzere i pučanstvo, a ovdje, čini mi se, zanemario ga. lli griješim?

- Ništa luzersko nije mi strano, utoliko su i moje simpatije prema Grupi TNT apsolutno neupitne. Doista sam napisao kako se taj genijalni serijal može čitati i kao neka vrsta manifesta mizantropije, no tome sam dodao i ocjenu kako je riječ o iznimno ljekovitom stripu. Alan Ford, Bob Rock, Sir Oliver i ostali iz družine među rijetkim su stripovnim junacima koju su vlastitu publiku uspjeli podučiti kako se ne moraju - barem ne odveć - stidjeti svojih slabosti i nedostataka.

Jedan od doista mitskih stripova klinaca sedamdesetih bio je i nogometaš Nipper. Hajdemo pogađati: kako bi Nipper danas prošao na tržištu, s obzirom na sve ono što se u međuvremenu dogodilo u društvu, a posebice u nogometu?

- Talentirani klinac koji malu porciju fish and chipsa drži gozbom i živi u zastrašujućoj bijedi bio bi danas, pretpostavljam, smiješan. Nipper novoga doba jedva bi se mogao obraniti od menedžera. Navalili bi na nj već u sedmoj godini, do petnaeste bi slupao prvoga bemvejca i povalio prvu manekenku. Ranih sedamdesetih nogometni je milje mogao biti pozornicom melodrame. U tome ambijentu danas se, međutim, mogu igrati samo groteske.

Mogu li tehnološke moći interneta revitalizirati stripovsku scenu?

- Može li metak ozdraviti čovjeka?

Kakva je budućnost stripa u Hrvatskoj i hrvatskih autora u stripu?

- Za nas koji pamtimo dane ponosa i slave, kada su stripove čitali milijuni, budućnost će biti deprimirajuća. No to nije ekskluzivno hrvatski problem. Na svim geografskim širinama strip gubi utrku s drugim medijima masovne zabave. Pripovijedanje u sličicama neće, dakako, nikada nestati, ali nikada više neće biti ni strast širokih narodnih masa. Što se naših autora tiče, na malome tržištu kakvo je hrvatsko oni već dulje vrijeme nemaju što tražiti. Go west, young man!

S obzirom na tvoju stilističku maestralnost, neosporiv književni talent, lakoću pisanja i preciznost uvida, reci kojem bi domaćem crtaču napisao dobro honoriran scenarij za strip-serijal i o čemu bi tu bila riječ?

- Do sada sam imao prilike pisati libreta za kazalište, film i televiziju. Premda mi je strip i bliži i draži od svih nabrojenih kulturnih sektora, nikada nisam, barem ne ozbiljno, razmišljao o servisiranju nekoga crtača. Razlog? Većinu svojih hobija uspio sam pretvoriti u posao. Bio bi grijeh upropastiti jedinu preostalu bezinteresnu zanimaciju. No kako je pitanje posve hipotetičko, evo i odgovora. Volio bih napisati noarovski krimić i vidjeti što iz takva predloška može napraviti Žarko Beker. Ako se sjećaš, taj je vremešni gospodin u zlatnim danima Plavca crtao Zavišu.

Danas se (Svi sveti, 2004) u emisiji Spojite me jedan kandidat predstavio rečenicom: »Ne čitam knjige, samo romane, recimo Alana Forda i ostale...« Molim te, komentiraj!

- Mašala, majstore! Čovjek vrlo dobro zna da se svekolika romaneskna produkcija odvajkada dijeli na crtanu i pisanu.

Razgovarao Kruno Lokotar