Učitelji i učenici

I ako je glazba ta koja jedino i samo ona mora govoriti, svaka čast Berislavu Klobučaru, šteta je samo što ga na raskrižju Straussovih kasnoživotnih Metamorfoza i umjetničkoprezrela Junakova života nije uvijek i na svakom mjestu pratio i jednako produhovljen zvukolik naših filharmoničara

Biti skladateljem ili dirigentom dvojba je stara upravo koliko i glazba sama, a iz koncerta u koncert potvrdu dobiva i na zagrebačkim podijima. Tako je bilo i za novoga susreta s uglednim poljskim nekad više avangardistom u skladanju, a manje dirigentom Pendereckim, a u ponešto okrenutoj slici s naglaskom na dirigentskom štapiću sličnu je situaciju doživio i posljednji raspored Simfonijskog orkestra HRT na čelu s maestrom Pavlom Dešpaljem.

VEČER ŠULEKOVIH DJELA

U cijelosti ispunjen djelima Stjepana Šuleka kao hrvatskoga velemajstora u slaganju i preslagivanju zanata od većih i velikih simfonijskih oblika, koncert radijskog ansambla (21. listopada) spomenuo se i autorove devedesete obljetnice rođenja, a u svojoj pitko profiliranoj dramaturgiji tipa: gudački uvod-koncert-simfonija, i staro-novog pogleda učenika Dešpalja na posebno mu osjetljivo područje učitelja s nacionalno obvezujućom stvaralačkom baštinom. I sigurno je da Pavle Dešaplj i kao dirigent i rjeđe kao skladatelj pripada u najbolje poznavatelje i promicatelje Šulekova opusa. Očekivalo se stoga da će u obljetničkoj sezoni sa Šulekovom glazbom gotovo na svakom koraku (od Koriolana u HNK do izdvojenih dijelova za nastupe Zagrebačke filharmonije u Puli te Hrvatskoga komornog orkestra i još jednom sastava HRT u Zagrebu), baš stopostotni »hrvatski Wagner, Čajkovski, Musorgski i toliki drugi motivički rukopisi s autorskim potpisom Stjepana Šuleka«, baš u velikom Lisinskome doživjeti veliku posvetu s lukom znalački artikulirane riječi od instrumentalne reprodukcije. Zašto se to ipak nije dogodilo, teško je reći. Ili možda nije, poznavajući i površnost u domaćih izvođača pri izboru svoje glazbe, o koju se sada već u uvodu s 2. klasičnim koncertom nadovezala teška i nelaka doba s intonativno sumnjivo ugođenim concertinom za središnji Koral te gotovo prljavo vođenim okvirnim stavcima s netransparentnom i zamućenom Fugom u zaključku.

A na takvu putu tehnički traljavo odrađena posla izgubila se i Šulekova umjetnost posuđivanja i jedne klasične Gavotte na uzorak Prokofjeva, ali i onih drugih, i svjesno i nesvjesno »odabranih«, što će se redom kupati u autorovu simfonizmu kao legitimnu stilu slaganja kompozicijski autentične građevine. Jer, iako okružena ponešto sabranijim tonskim sokovima, ni majstorova posljednja 8. simfonija u F-duru nije dobila puninu svoga posebno puhačkoga/kornističkog zamaha na najrazličitije većma kasnoromantične i kijevski realistične obrasce, što je dodatno ogolilo kadšto i do banalnosti dovedenu neobičnost u Šulekovu postupku variranja umijeća od instrumentacije i orkestracije. U posljednji je trenutak zato i Šulekovu, ali i Dešpaljevu inače dirigentski poštenu čast spasila članica ansambla i solistica u Koncertu za violu i komorni orkestar Natalija Anikejeva. Baštinivši toplo vibrantni i za violiste rijetko čist ton, manekenski krhka zagrebačka Ruskinja zasluženo je pobrala najglasnije odobravanje publike, prikazavši odličnu školu muziciranja bez zvjezdane afektacije i s istančanim osjećajem za sadržaj glazbe koju interpretira.

MISTERIJ KLOBUČAR

Tek drugim nastupom u posljednjih pedesetak godina pred publikom rodnoga grada, pak, zagonetka zvana dirigent Berislav Klobučar još se više obojila misterijem što traje i traje. Zašto je od 1953. i početka dugovječne suradnje s Bečkom državnom operom, a zatim i osvajanja svih važnih svjetskih pozornica od Meta i Scale do Wagnerova svetišta u Bayreuthu, Klobučareva ruka doslovno zanijemila u možebitnom povratku zagrebačkim i hrvatskim korijenima, skrovita je, dakle, tajna koliko i sam maestro kao čovjek o čijem se zavjetu šutnje pred novinarima jednostavno ne raspravlja! Od kalkulacija nikakve koristi, dakako, tek osamdesetogodišnji je dirigent u svitanje 2004. u Zagrebačkoj prvostolnici kontemplativno dodirnuo sjenu svog učitelja i velikoga maga Lovre Matačića, da bi osam mjeseci poslije (29. listopada), u posebnom ozračju očekivanja, sjeo - da, iz razloga visoke životne dobi ne stao, za pult Zagrebačke filharmonije i po velikome Lisinskom raskrilio platno širokih boja i promjena u glazbi Richarda Straussa. I ako je glazba ta koja jedino i samo ona mora govoriti, pjevati, svaka čast Maestro, šteta je samo što Vas na raskrižju Straussovih kasnoživotnih Metamorfoza i umjetničkoprezrela Junakova života, nije uvijek i na svakom mjestu pratio i jednako produhovljen (o zanatsko-tehničkoj pučkoškolici da i ne govorimo) zvukolik naših filharmoničara.

Profesionalno premalo uobičajene pripremljenosti za repertoar i mastodontskih dimenzija čulo se u sviranju orkestra, čija je provedba samo u tragovima dodirivala rubove introvertirane epike i lirike starine Straussa od metamorfoznih retrospekcija. U beskonačnu nizu vagnerovski neprekinute melodije za 23 gudača filharmoničari su, nesvikli na sola unutar tuttija, jedva naslućivali Klobučarevu ekonomičnu gestu i raskošnu misao plana unutar planova. A šesterodijelni plan (i) narcisoidna autora Straussa u liku junaka nad junacima, u nastavku je rasporeda s visećim grozdovima od simfonijske pjesme, u nazovimuziciranju Zagrebačke filharmonije otkrio i rasklimano posložene baš sve akordne (poglavito puhačke!) naglaske kao pretpostavke dobre i pametno osmišljene izvedbene cjeline. Ni jednoga se trenutaka, međutim, maestro Klobučar nije dao zbuniti i promišljaj svijeta od vlastitih slika s orkestralnoga brijega na kraju se ipak i uz pomoć bojažljiva, ali uredna istupa koncertne majstorice Sidonije Lebar otputio do mjesta gdje doživljaj ostaje ispisan mudrošću života i umjetnosti u njemu kao povlastice rijetkih, a izabranih s tajnovita Parnasa glazbe.

VISOKA OČEKIVANJA I VISOKA RAZOČARANJA

Treća - (ne)sreća u trolistu dirigentsko-skladateljske fuzije dogodila se za nastupa vrlo dobra sastava Sinfonietta Cracovia i mnogo manje uspješna dirigenta Krzysztofa Pendereckoga. Kao ipak priučen vladar štapića od bjelokosti, u čijem se kompozicijskom opusu zrcale ponajbolje vrline poljske škole novoga zvuka, Penderecki dirigent gubi bitku u društvu klasičnoga štiva, a Mendelssohnova i posebno Beethovenova djela s programa zagrebačkoga gostovanja (3. studenoga) tek djelići su nesporazuma što su pratili taj koncert visoka očekivanja i jednako visoka razočaranja. Jer, ondje gdje Penderecki koordinator s logičnim znanjem slijedi Pendereckoga skladatelja u neobaroknom zvrku od vlastite, a stilski pomirljive Sinfoniette iz 1990, odnosno kakav postmalerovski pjev uvijek poetično-adađozno raspoložena Berislava Šipuša iz naslova In the Morning You Always Come Back, reprodukcija poprima stanja nadahnute izvedbe.

U prostorima gdje glazbeno platno pak buja od reda drukčije, zanatski i interpretativno jasno utemeljene dirigentske discipline, Krzysztof Penderecki bez autoriteta i s plošnim, jednodimenzionalnim potezom, prolazi svjetlom talijanski svijetle Mendelssohnove 4. simfonije. I dosada je na taj način zajamčena, a pokušaj intervencije unutar ingenioznoga koraka ispred svog vremena od Beethovenova 4. glasovirskog koncerta i u orkestralnoj je slici i u tonu solista s britanskog otoka Barryja Douglasa izvedbu doveo i do akcentuacijski nakaradnih rješenja s vojnički odrješitom, non-legato artikulacijom. Sve samo ne Beethoven čak i u antologijskom izumu od unisona Andantea, brundao je pod rukom Penedereckoga i lakoprstnoga Douglasa, a težak, ružan ton fortea okvirnih stavaka dodatno je urešen nepredvidljivom agogikom i iskrivljenom staccato-ritmikom za jedan od najljepših koncerata u svekolikoj klavirskoj literaturi.

Branko Magdić