Sve je znak

Sve je znak

Winfried Nöth, Priručnik semiotike, drugo, posve novoprerađeno i prošireno izdanje, prev. Ante Stamać, Ceres, Zagreb, 2004.

Nöthov Priručnik semiotike u popularnoj bi se varijanti, kad to ne bi konotiralo stripoizirane priručnike za neznalice, mogao nazvati i Sve što ste ikad htjeli znati o znakovima, a takav jedan iskaz pogodio bi i u srž istraživanja kojima se ovaj ugledni njemački semiolog, inače redovni profesor lingvistike i semiotike na Sveučilištu u Kasselu, gostujući profesor semiotike na Sveučilištu u Sao Paolu i predsjednik Njemačkoga semiotičkog društva, trenutno bavi. Naime, samoreferencijalnošću znakova, o čemu je Nöth u Društvu sveučilišnih nastavnika u Zagrebu, u organizaciji Hrvatskog semiotičkog društva, nedavno održao i predavanje.

NEIZMJERNA ERUDICIJA

Priručnik ima gotovo sedamsto stranica, veličina fonta, kao i sama knjiga, neodoljivo podsjeća na stručne knjige medicine i srodnih znanosti, a većsama činjenica da se bibliografija nalazi na stotinjak stranica govori o neizmjernoj erudiciji autora. Nöthov priručnik koncipiran je tako da može poslužiti za referencije stručnjaka, ali i za one koji su zainteresirani naučiti virtualno sve o semiotici, čemu pridonosi enciklopedijski karakter knjige, ali i lako snalaženje u knjizi omogućeno je doista opsežnim kazalom imena i predmetnim kazalom. Priručnik se sastoji od deset poglavlja, a počinje od povijesti semiotike u kojoj se znak razmatra počevši s antikom, preko skolastike, racionalizma, empirizma i prosvjetiteljstva, do semiotike u 19. i 20. stoljeću, te strukturalizma i poststrukturalizma.

Takav prikaz, osim što omogućuje obuhvatan i cjelokupan pogled na semiotiku, pridonosi i tomu da se semiotika, koja se u kontinentalnoj tradiciji jošnajčešće veže ponajprije uz lingvistiku, kontekstualizira s obzirom na filozofiju. Štoviše, iz Nöthovih uvida saznajemo da je teorija o znakovima proizašla upravo iz antičke filozofije (Platon, Aristotel, stoici), te da bez skolastičkog određenja znaka formulom aliquid stat pro aliquo, škole Port-Royala, te, napokon, Lockeova utemeljenja nauke o znakovima pod nazivom semiotika, današnja semiotika zasigurno ne bi izgledala tako kako izgleda. U drugom poglavlju prezentirani su klasici semiotike, smjerovi i škole u 20. stoljeću: Ch. S. Peirce, F. De Saussure, Hjelmslev, Ch. Morris, ruski formalizam, praški formalizam, R. Jakobson, R. Barthes, ali i autori poput Greimasa, Julije Kristeve i Umberta Eca, o kojima se, izuzev nekoliko iznimaka, na našim prostorima dosad nije mnogo raspravljalo. Naslov je trećega poglavlja Znak i sustav, a u njemu se koncizno, ali opširno i s mnogim referencijama (što je slučaj i s drugim poglavljima, a ujedno i jedna od najvećih vrlina knjige) raspravlja o znaku, modelima znakova, tipologiji znakova, značenju, teorijama značenja, odnosu semantike i semiotike, reprezentaciji, informaciji, kodu.

Četvrto poglavlje zaokupljeno je semiozom, prema Peirceovu shvaćanju temeljnim pojmom semiotike, što nas dovodi i do gnoseologije, odnosno kognicije, ali i komunikacije, komunikacijskih modela (Shannon & Weaver, Jakobson, W. A. Koch). Semioza se promišlja i u odnosu na tvarni svijet (fizikosemiotika), prirodu (ekosemiotika), biologiju (biosemiotika), životinje (zoosemiotika), a također je, na intrigantan i veoma zanimljiv način, tematizirana evolucija semioze, prostor, vrijeme. Nadovezujući se na ta poglavlja, premda se kao i sva ostala poglavlja može čitati sasvim samostalno, slijedi prikaz Nerječite komunikacije, u kojem su obuhvaćene gestika, kinezika, mimika, komuniciranje pogledom, opipom, proksemika i kronemika. Jezik i jezični kodovi, što, dakako, povlači promišljanje odnosa jezika, lingvistike i semiotike, kao i nekih osnovnih pojmova poput arbitrarnosti, konvencije, metafore, pisma, parajezika i univerzalnoga jezika, prezentirani su u šestom poglavlju, a sedmo se poglavlje bavi semiotikom teksta, koja obuhvaća kako retoriku i stilistiku, pripovijedanje, tako i mit, ideologiju, hermeneutiku, pa čak i teologiju. Nakon toga, u sedmom poglavlju, dakako, dolazi estetika i semiotika književnosti, što je obuhvaćeno promišljanjem znakova u glazbi, slikarstvu, arhitekturi, poeziji, književnosti i kazalištu. Deveto poglavlje sadrži izlaganje semiotike medija, danas sve popularnijeg, a zbog tehnološkog razvitka i sve šireg područja. Teme su sami mediji, slike, stripovi, fotografija, film, reklama, ali i veoma zanimljivo područje kartosemiotike. Završno poglavlje, koje je završno ponajprije u smislu položaja u knjizi, osim nekih interdisciplinarnih očekivanja, tematizira semiotiku kulture i sociosemiotiku, a uz to se nalaze i zanimljivi ulomci o magiji te svakodnevnom životu, robi i novcu (Marx. Baudrillard), ali i o odnosu didaktike i pedagogije prema semiotici.

autor u osijeku

Premda bi se ukratko skiciran nacrt sadržaja Nöthova priručnika mogao pročitati i u kazalu knjige, on je nužan, ali istodobno, zbog karaktera knjige, jedina mogućnost da se ona koliko toliko obuhvati. Da ulaženje u dubinu semiotičkih pitanja i problema u jednoj recenziji nema mnogo smisla, upućuju upravo ovdje nabrojena poglavlja - semiotika danas, u skladu s Morrisovom težnjom za njezinim epistemološkim i ujedinjavajućim karakterom, sve više obavija sva područja našega života, a i ono što se uobičajeno, budući da nije plod ljudske djelatnosti, nije smatralo vrijednim istraživanja. To nas podsjeća na Peirceovo učenje i misli da je zapravo nemoguće živjeti odvojeno od znakova, a onaj tko barem nešto pročita iz tog doista izvrsna priručnika vjerojatno će i u svom svakidašnjem ophođenju (možda malo psihotično, ali barem svjesnije nego prije) sve promatrati kao znakovlje.

Priručnik semiotike jošje od prvog izdanja 1985. prepoznat kao iznimno djelo, a njegovo je značenje u svjetskim okvirima, o čemu govori i činjenica da služi kao standardni priručnik na mnogim svjetskim sveučilištima, neupitan. Nažalost, umjesto barem nekakva medijskog odjeka Nöthova posjeta Hrvatskoj, jer Nöth je u Zagrebu održao čak dva predavanja i prisustvovao predstavljanju knjige, hrvatska javnost (što uopće nije čudno i neočekivano) i hrvatski intelektualci (što također nije nimalo čudno, a u posljednje vrijeme je i očekivano) semiotiku jošsmatraju nekom vrstom egzotične znanosti. Čak ni smrt Derridae nije bila medijski popraćena. Kako bilo, nadajmo se da će znakovitost Nöthova predavanja (jer znakovima je nemoguće uteći), koja se sastoji u tome da je predavanje održao na istom mjestu kao i Roman Jakobson prije mnogo godina, u vrijeme kada lingvistka, a kamoli semiotika, jošnije bila poznata, pridonijeti promjeni, semiotičkoj promjeni. Osobno me veoma veseli najava da će, inače veoma srdačan i susretljiv, prof. Nöth u skorašnje vrijeme, na poziv tamošnjega gradonačelnika i sveučilišnog profesora, posjetiti Osijek, kao i to da se, prema Nöthovim riječima, nastavlja očigledno dobra i plodna suradnja njega i Ante Stamaća.

Srećko Horvat