Sve boje spektra

Sve boje spektra

Film je idealno mjesto za isprepletanje umjetnosti. To se pokazalo napose u filmu redatelja Petera Webbera, koji znakovito nosi ime slike Johannesa Vermeera Djevojka s bisernom naušnicom a koja je također naslov romana Tracy Chevalier. Suptilno vizualno (nadahnuto slikom i književnim djelom) dobilo je profinjenu zvučnu nadopunu - glazbu skladatelja Alexandrea Desplata. Premda je skladatelj u širokim krugovima nepoznat, glazba je nominirana za Zlatni globus.

A kako i ne bi kada krhko-nježna tema s jedne strane odaje perspektivu mlade Griet (Chevalier se u romanu poistovjećuje s njom, a djevojčina je perspektiva zadržana i u filmu, premda Griet nema ulogu pripovjedača), a s druge strane pokazuje veliku složenost odnosa između Griet i Vermeera. Taj odnos nije niknuo iz međusobne privlačnosti, nego iz zajedničke ljubavi prema linijama, bojama, svjetlosti i sjeni. Tema Griet, koja je ujedno glavna tema filma (partitura zvuči monotematski, premda neki analitičari spominju još neke teme), započinje raskošnim skokom za malu sekstu (zbog čega podsjeća na Williamsovu Across the Star iz heksalogije Ratovi zvijezda).

GUSTA KROMATIKA

No put je teme drukčiji od očekivanoga. Desplat stvara melodiju iz guste kromatike, čineći krhki zvuk flaute višeslojnim, a put kojim je Griet krenula iznimno zamršenim. Tako tema, umjesto rakošno-raspjevane, postaje mirno-asketska i kontemplativna. Ali iza askeze krije se veliko unutarnje bogatstvo - suzdržanost i fascinacija odnose se ponajprije na umjetnost. Griet se divi Vermeerovim slikama, a divi se toliko da pristaje u njima sudjelovati kao pomoćnica, učenica, asistentica i - model. Ono drugo, ono što bismo mogli nazvati ljubavlju između muškarca i žene, skriveno je duboko ispod beskrajne provalije staleških (i drugih) razlika te se, zahvaljujući suzdržanosti, izvana zapaža samo kao posebnost i naznačena unutarnja napetost.

Zanimljivo je da Desplat nije posegnuo za vremensko-prostornim glazbenim asocijacijama, nego je dao maha romantično-asketskoj fikciji koja s jedne strane podsjeća na Glassov minimalizam i Yaredovu eteričnost, a s druge strane na bajkovitost Williamsovih partitura (ali, dakako, na posve drukčiji i daleko noviji način). To nije slučajno, jer priča o Griet i Vermeeru izmišljena je. Sudar realnog i nerealnog u filmu jednak je sudaru povijesnog i fiktivnog u priči. Takva je i glazba: jedna tema ponavlja se mijenjajući se isključivo zahvaljujući orkestralnim bojama. Naizgled - ali samo naizgled - to se čini riskantnim, jer skladatelj rabi vrlo mali instrumentalni sastav. Partituru izvodi komorni orkestar iz kojega se povremeno solistički predstavljaju flauta, truba, glasovir i čelesta. No kreativnima ne trebaju veliki orkestri za emotivno zavođenje publike. Zato Grietina tema ponekad zvuči sramežljivo i tiho, poput nevinih i mudrih koji su potpuno ispunjeni unutarnjim svijetom, a ponekad zvoni poput vile iz najljepših bajki. Uostalom, oblaci nisu samo bijeli - oni su žuti, bijeli, sivi, ispunjeni svim bojama sunčeva spektra. I to ih, kao i glazbu Alexandrea Desplata, čini posebnim i metafizički krasnim.

Irena Paulus