Slikanje je kritičko traganje

Slikanje je kritičko traganje

Apsolutno, moje je slikarstvo slikarstvo koje pokušava komunicirati s publikom, ne samo putem novonastalih termina i vrijednosti koje izmišljam nego i prijašnjih umjetničkih datosti i vrednota, gdje ih ponekad i ironiziram. No ne mogu reći da ironiziram samo umjetnost, tu su i dnevnopolitičke pojave

Kako steći potrebnu dozu samopouzdanja za bavljenje umjetničkim poslom, koliko smatrate da je slikarstvo uopće danas moguće u kontekstu prevlasti medijske slike?

- Ovo je pitanje čiji bi odgovor bio podugački slijed moga obrazovanja od Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn, gdje sam počeo stvarati sliku o sebi kao umjetniku, do upisa na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, preko rada na izradi replike svečanoga zastora Vlahe Bukovca u HNK Zagreb, do iskustva predavača crtanja i crtanja akta na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu. No, možda bih ukazao samo na najvažnije pojedinosti toga puta da bih mogao donekle opisati put stvaranja samopouzdanja kao slikara. U jednom trenutku pojavila se mogućnost odlaska na studijsko putovanje u Pariz. Tamo sam uspio postaviti sebe. Ja sam sebe u Hrvatskoj pokušavao smjestiti, radio sam mnogo i intenzivno na svojoj karijeri i nisam uspio napraviti mnogo toga, ali što je najbitnije, nisam uspio odrediti sebe nasuprot drugih. Jer u Hrvatskoj te relacije nisu jasne, ne postoje parametri određivanja. I upravo mi je stoga trebao odlazak u Pariz, na način da mi je omogućio da budem sam. Tu je bio Louvre, Boubourg to je naprosto sredina koja ti pruža mogućnost preispitivanja i samopropitivanja.

Što se tiče moje odluke za prevlašću slikarstva nad medijskom slikom, može se reći da je Pariz također zaslužan. Moji radovi prije Pariza bili su čisti konceptualni radovi u ambijentlnom smislu. U Galeriji Otok u Dubrovniku napravio sam rad s kojim sam bio zadovoljan, a zvao se Mljetska bolest. To je bio vrlo zahtjevan projekt, gotovo istraživački i u medicinskom i u likovnom smislu. Bio je tu i rad Nijemi promatrač u Stonu te izložba Četvrt stoljeća Hrvoja Mitrova u očima njegovih suvremenika. Izložba je bila koncipirana tako da su moji kolege napravili radove s temom Hrvoja Mitrova. Znači, radio sam i takvu umjetnost i s njom sam se jako dobro osjećao. To su bili dobri i dobro prihvaćeni projekti, no naprosto mislim da zaista nismo sredina koja je zrela za to. Tako da sam doživio i brojna razočaranja. Na kraju toga razdoblja došao je Pariz i tamo sam ponovno počeo slikati. I na osnovi toga što sam tamo naslikao nekoliko malih formata koje sam nazvao Book of dreams, sve ostalo nastavlja se u slikarskom smislu.

U tekstovima provlači se tvrdnja da u svom slikarskom djelovanju, koje se prije svega događa unutar tradicionalnih okvira, eksperimentirate, kopirate, kombinirate, ironizirate, da ste inventivni, duhoviti, lucidni, kritični. Navodim to da bih vas navela da kažete kako gledate na vlastiti umjetnički rad.

- To je apsolutno točno i bez toga moje slike ne bi bile ono što jesu. Točno je i da se na neki način referiram, a cinizam i duhovitost nezaobilazni su dijelovi moga rada.

A ironizirate li svojim slikarstvom pomalo dio onoga što čini trenutne suvremene umjetničke pojave?

- Suvremene umjetničke pojave... to u nas ne postoji. Mi smo zemlja trendova. No, što se tiče pitanja, ponekad da i na neki način da. Apsolutno, moje je slikarstvo slikarstvo koje pokušava komunicirati s publikom, ne samo putem novonastalih termina i vrijednosti koje izmišljam, nego i prijašnjih umjetničkih datosti i vrednota, gdje ponekad ih i ironiziram. No ne mogu reći da ironiziram samo umjetnost, tu su i dnevnopolitičke pojave. Imali ste moju sliku Ponoćni slalom, koju sam napravio u ternutku kada je Ivica Kostelić dao izjavu da se pred nastup osjeća kao njemački vojnik ispred Staljingrada. To je moj komentar na tu njegovu izjavu. Ja nemam ništa protiv njega...

Mislite li da svojim radom možete djelovati na promatrače i kupce svojih slika, da im možete jasno izreći svoju kritiku?

- Poruka u mojim slikama dovoljno je jasna, no mislim da najčešće oni koji primaju poruku, receptori, nisu uvijek dovoljno zreli za to, ili si ne daju dovoljno truda, no vjerojatnije to drugo.

U predgovoru izložbe u Vladimiru Nazoru Iva R. Janković napisala je da ste svjesno usavršili bad painting. Mislim da to donekle dovodite do krajnosti i ovom posljednjom izložbom slika u Galeriji Stančić, gdje na platna lijepite zidne šablone koje me podsjećaju na zidne tapete iz pedesetih i šezdesetih, lijepite dekorativne salvete, florealne modularne motive.

- Svrha moga slikarstva svakako nije da bude nice painting. I to je vidljivo i na ovoj posljednjoj izložbi u Galeriji Stančić. U građenju slika imao sam nekoliko načela koja sam slijedio. Dakle to su četiri načina likovnog izražavanja koja međusobno komuniciraju, princip soboslikara, princip slikara, majstora tetovaže i grafiti crtača. Na neki način ove su slike poput ulične ograde, podloga, pa netko prođe, napiše, nešto nacrta, pa onda to uključuje i grafite. To ja držim dodatnim estetskim elementom, smatram da to nije nešto što kvari sliku. Što većina ljudi misli. Pokušavam usuglasiti i taj element koji je naknadni, dodan od nekoga tko nije bio prisutan sve vrijeme nastanka slike... Kao da to usporedimo s majstorom koji je došao naknadno, nacrtao nešto i onda to dovedemo u suodnos s onim majstorom koji je bio i svjesno radio. Ove su slike u biti sukus modernog življenja, baštine i teorije kaosa.

Može li se reći da je vaše slikarstvo blisko bad paintingu?

- Moje slikarstvo ne mogu nazvati bad painting, jer je ono to bilo samo u jednom trenutku, kada je željelo biti, na izložbi Padeži u Galeriji Vladimir Nazor 2000. godine. To je slikarstvo ono koje je zauzelo dio prostora u mome stvaranju, no ipak nije definicija moje slikarske potrage. Ja vrludam. Događa se često da dolaze ljudi koji nisu likovno nepismeni i koji moje slike ne mogu usporediti ni sa čim njima poznatim, a to je problem jer ljudi vole uspoređivati i vole kada mogu reći da je nešto nečem slično, a kada to ne mogu, osjećaju se pomalo ugroženima, i onda su često spremni za napad, jer im je to najjednostavnije.

Držite li da u vašem slikarstvu ima estetike i kako biste je vi definirali?

- Estetike ima i to je stvar protiv koje se ja uspješno borim, zapravo često polazim od nečega lijepog, kao background. I sve više i više mijenjam taj estetski element nekim novim intervencijskim elementima, koji su životni, realni, što znači da vrlo često moje slike u procesu stvaranja izgledaju mnogo ljepše nego na kraju procesa slikanja. Za neke posjetitelje moga atelijera, koji nisu iz naše struke, slika je primamljiva kada za mene ne znači još ništa, oni bi je kupili na razini tapeta.

Znači, slika za vas nije estetska činjenica, ona postaje slikom tek nakon što intervenirate...

- Slika jest estetska činjenica, ali danas joj samo to više nije dovoljno da bi mogla živjeti. Sve što mene ne zanima jesu kompozicija, ritmičnost, harmonija odnosa ... Vrijednost slike koja mene zanima jest: gdje se u njoj, na razini vizualnog, jer ona je ipak dvodimenzionalna forma, sukobljava nekoliko principa, nekoliko suprotnih silnica koje ja pokušavam dovesti u suodnos. S time da klasična estetska vrednota slike, koja bi zadovoljila prosječnoga potrošača, mene ne zanima.

Smatrate li da su kontakti s drugim umjetnicima na našoj sceni bitni, i koliko su oni važni i poticajni za vaš rad? Uopće, kako opisujete trenutnu situaciju u slikarstvu u nas, u kakvu se društvenom kontekstu razvija vaše slikarstvo?

- Naravno u kontaktu sam s umjetnicima, no nedostatak novca koji se javlja na tržištu umjetnina čini da su odnosi među umjetnicima često zaoštreni i puni nepotrebne zavisti, prijezira... Situacija u hrvatskom slikarstvu nedefinirana je i nediferencirana. Jako bih volio da se zna gdje je tko i koje su stube koje netko mora proći da bi došao na kat iznad ili još zanimljivije ispod. No u nas je sve fluidno. Nažalost, nema kategorija koje bi označile to da li je netko kvalitetan u umjetničkom smislu ili da li je netko kvalitetan u tržišnom smislu. No vratit ću se na ono što sam već spomenuo. Važno je mladu čovjeku da se odredi u odnosu na druge, da vidi u kakvu je odnosu s drugim umjetnicima, kako se to popularno kaže u zemlji i svijetu, u tom kontekstu važni su kontakti.

Nužni su za uspješan uzgoj i rast nove umjetnosti.

Razgovarala Rašeljka Boras