Scenska buka

Scenska buka

Predstava počinje snažno, glazbeno i vizualno atraktivno. No, nakon toga svojevrsna klimaksa komad se raspada, njegove se sastavnice mrve, a mrvice se ne uspijevaju slijepiti u cjelinu, ostaju razasute i nakon spuštanja zastora

Osječki je HNK 98. kazališnu sezonu odlučio otvoriti potkraj listopada klasičnim komadom jednog od velikana drame uopće, tragedijom Macbeth Williama Shakespearea. Redateljske se zadaće prihvatio Leo Katunarić, koji se zapravo kazalištu nakon višegodišnje stanke vratio prošle godine, također u radu s Osječanima, te je suradnju s njima i nastavio, radeći na sve ambicioznijim projektima. Već je prošlogodišnjim postavljanjem Idiota F. M. Dostojevskog Katunarić pokazao sklonost otklonu od izvornoga predloška, i to u dva smjera: u smjeru sažimanju komada s jedne te uvođenju elemenata nadrealnog s druge strane, a navedene osobine još više dolaze do izražaja u Macbethu.

Sam Katunarić u intervjuu je nedavno danu »Glasu Slavonije« izjavio da on ne radi ni modernizaciju ni aktualizaciju pojedinih djela, nego »kazalište Lea Katunarića«, pa tako i u ovoj režiji pokušava feeling Shakespearea konkretno prenijeti današnjoj publici, i to na svoj način. Ambiciozna zadataća prikaza novog, osuvremenjenog čitanja tog iznimno složenog dramskog štiva ipak ne ispunjava očekivanja. Predstava počinje snažno, glazbeno i vizualno atraktivno: proslavom pobjede, plesom u čast ratu. No, nakon toga svojevrsna klimaksa, komad se raspada, njegove se sastavnice mrve, a mrvice se ne uspijevaju slijepiti u cjelinu, ostaju razasute i nakon spuštanja zastora.

ŠUMA SIMBOLA

Gledatelj se doslovno gubi u šumi simbola, u gotovo trenutačnim izmjenama referencija sa šekspirovskih motiva na, primjerice, aktualnu političku, - predizbornu - situaciju. U toj scenskoj buci, neprestanu balansiranju na rubu nadrealnog i tradicionalnog, iz vida se gubi i središnja dramska linija, ona koja tematizira lukavstvo, častohleplje, zlo. Tek povremeno bljesne pokoja dopadljiva slika, uglavnom parodijska, kojom se istodobno uvodi prikaz, ali i raskrinkava beskrupuloznost pojedinca, grotesknost ljudske naravi, želja za moći... pa kroz dubliran proces prikaza navedenog, ali i njegova ironiziranja, Katunarićev Macbeth postavlja univerzalna etička pitanja u suvremenom ključu, problematizira vrijednosti, istodobno je i kreativan i kritičan. Tih je momenata ipak premalo, tim više, prijenos njihove poruke bitno oslabljuje već spomenuta galama i šarenilo raznovrsnih kodova. Sveopće šarenilo pojačavaju i kostimografija Željka Nosića i scenska rješenja koja uz Katunarića potpisuje Vladimir Androić. Jedno od zanimljivijih i uspjelih rješenja jest ono glazbeno: iako oscilirajući između nekoliko, čak bitno, različitih glazbenih stilova, skladatelj Igor Valeri uspijeva glazbu nametnuti kao snažan element tragedije.

Problem što se ansambl osječkog HNK, pogotovo što se muških glumaca mlađe generacije tiče, rasuo odlaskom uglavnom u zagrebačka kazališta i sveo na mali broj, ovdje je rezultirao dobrim: doveden je glumac u gostima, Nikša Krušelj. Krušelj je u tumačenju naslovne uloge iskren i srčan te unosi dašak svježine na osječke kazališne daske. Ostali se likovi pak uglavnom vrzmaju u međuprostoru parodijski nadrealnog i tradicionalnog: Anita Scmidt (groteskna Lady Macbeth), Đorđe Bosanac (Banquo), Davor Panić (Macduff), Augustin Halas (Duncan)... Iako u sporednim ulogama, korištenjem svim potencijalima lika, pozornost su na sebe uspjeli privući Tatjana Bertok-Zupković (vještica, Hekata) i Mario Rade (Malcolm).

Kristina Peternai