Razmeđe svjetova

Razmeđe svjetova

Iako je primarni okvir retrospektivno pripovijedanje, uz uporabu pripovjedača trubača, središnji je naglasak na ugođajnom spoju slikovnog i neverbalnog, s nužnom uporabom glazbenog

Glasoviti talijanski filmski redatelj i scenarist Giuseppe Tornatore upravo je u filmu Legenda o pijanistu nastalu 1998, pozornost posvetio i temama anglosaksonskoga područja, doslovno temama razmeđe američkog i britanskog tla. Zbivanja su prikazana s dviju vremenskih razina, koje se često međusobno preklapaju. Temeljna je radnja vremenski smještena u prvim desetljećima dvadesetoga stoljeća, a prostorno uglavnom u okružje prekooceanskog broda kojim su europski iseljenici pristizali u SAD. Tornatore priču oblikuje oko dvaju središnjih likova, pijanista (Tim Roth) rođena na brodu, koji se nikada nije odvažio stupiti na čvrsto tlo, te trubača (Pruitt Taylor Vince) čije svjedočenje pridodaje dah legendarnoga postojanju glazbeno nadahnute osobnosti što je neprestance obitavala između dvaju kontinenata.

ISTINSKI GUBITNICI

Bez poteškoća možemo ustvrditi da scenaristički predložak nije bez propusta u organizaciji dramaturgije i vođenju priče. Mjestimice se, naime, prenaglašavaju pojedini motivi, čime film gubi na cjelovitosti. S druge strane, pak neke su sekvence toliko dinamične (poput klavirskog obračuna s jazz-velikanom) ili ugođajne (poput neostvarene emotivne povezanosti s djevojkom) da se gledatelj lako uživljava u zbivanja. Odnos je središnjih likova nedvojbeno promišljen i dojmljivo proveden. Njihova je opreka zamalo mitska, jer znače karakternu nadopunu jedan drugomu. No, opreka je i vizualna, pa i prostorna. Naime, pijanist je bez istinske pripadnosti ičemu osim brodskom prostoru, a taj brodski prostor postaje legendarnim svijetom što zamalo da i nema poveznica s povijesnim što ga okružuje. Nasuprot njemu, trubač je na razmeđi dvaju svjetova, legendarnog i povijesnog, pa se uistinu ne može snaći ni u jednom. Obojica su zapravo istinski gubitnici, upravo zato što ne mogu postići potpuno samoostvarenje, ne mogu tako dosegnuti ni cjelovito pročišćenje. U čitavom filmu gledatelj može osjetiti sjetu zbog neostvarenih mogućnosti, neostvarenih zbog unutarnjih ustroja središnjih likova, odnosno unutrašnjih ograda što ih odveć izdvajaju.

Tornatore je u redateljskoj provedbi vlastitog predloška sklon izmjenama filmskog ritma, pa i raznolikim dramaturškim naglascima. Iako je primarni okvir retrospektivno pripovijedanje, uz uporabu pripovjedača trubača, središnji je naglasak na ugođajnom spoju slikovnog i neverbalnog, s nužnom uporabom glazbenog, a talijanski filmski autor ne zazire ni od mjestimične uporabe monologa - poetičnih ili čak filozofskih iskaza svjetonazora središnjega lika. Oslikavanju je ugođaja, ali i predočavanju razdoblja, zasigurno pomogao i snimateljski rad Lajosa Koltaija. Bruno Cesari scenografskim je rješenjima postavio prostorni okvir zbivanja, kojima dubinu svakako pridaje i glazba Ennija Morriconea.

Mogli bismo ustvrditi da je i glumačka izvedba vodećih glumaca više no standardne razine. Nužno suzdržani Tim Roth i tek facijalno ekspresivniji Pruitt Taylor Vince svojim izvedbama u promišljenoj redateljskoj provedbi Giuseppea Tornatorea zapravo gledatelju prepuštaju mogućnost interpretacije, pa i znatniju uključenost u filmska zbivanja.

Premda naposljetku nedostatno cjelovit film, Legenda o pijanistu ipak je dobar uvid u stvaralaštvo Giuseppe Tornatorea, filmskog autora ne toliko često dostupna prosječnom domaćem gledateljstvu. Nedvojbeno je taj uvid pokazatelj razvidne kakvoće njegova stila i osebujna svjetonazora.

Tomislav Čegir