Putovanje gradom i svijetom

Putovanje gradom i svijetom

Ovih dana osobito veliko zanimanje vlada za novootvorene izložbe na Museum Inselu, Slike oblaka i U vrtu Maxa Liebermana u Alte Nationalgalerie te Lica Orijenta u Altesmuseumu, koja predstavlja deset tisuća godina umjetnosti i kulture Jordana

Berlin i ove jeseni posjetiteljima muzeja i izložbi nudi velik izbor. Nedavno zatvorena izložba MoMA in Berlin, održana u Neue Nationalgalerie, zabilježila je više od milijun posjeta, tako da su Berlinčani kraticu MoMA parafrazirali u Metropolis of Museum Art.

Ovih dana osobito veliko zanimanje vlada za novootvorene izložbe na Museum Inselu, Slike oblaka i U vrtu Maxa Liebermana u Alte Nationalgalerie te Lica Orijenta u Altesmuseumu, koja predstavlja deset tisuća godina umjetnosti i kulture Jordana. Izložba Slike oblaka s tristotinjak izložaka sabranih iz brojnih europskih muzeja govori o zadivljenosti nebom u djelima brojnih autora od baroka do današnjice, van Ruisdaela, Turnera, Corota, Goethea, Mondriana, Noldea, Gerharda Richtera i mnogih drugih. Berlinski slikar Max Lieberman svoj je vrt uz obalu Wannseea prikazao na brojnim uljnim slikama i pastelima, a osim razrade određenoga motiva izložba prati i mijene autorova stilskog izraza, od impresionizma do ekspresionizma. Te dvije izložbe primjer su dobra spoja stručnoga pristupa i koncepcije privlačne velikom broju ljudi. Za ulaz na te izložbe čeka se u repu, a u izložbenim dvoranama vlada gužva.

OD NACIZMA DO UMJETNOSTI

Velik interes likovne publike, ali i javnosti, pobuđuje jedna od najvažnijih zbirki suvremene umjetnosti u svijetu, ona Friedricha Christiana Flicka, izložena u muzeju suvremene umjetnosti Hamburger Bahnhof. Zbirka je posuđena muzeju na sedam godina tijekom kojih će u potpunosti biti predstavljena povremenim izložbama. Po raznolikosti i kvaliteti jedinstvena kolekcija, čiji je presjek prvi put u uistinu veliku opsegu predstavljen na ovoj izložbi, nastala je u posljednjih dvadesetak godina i broji dvije tisuće djela autora iz Zapadne Europe i SAD, koja uglavnom pripadaju drugoj polovici 20. stoljeća Izložba je zamišljena kao esejistički prikaz poimanja umjetnosti na prijelazu stoljeća/tisućljeća, a podijeljena je na tematske cjeline koje mogu obuhvaćati djela samo jednog umjetnika ili više njih. Od svojeg otvaranja izložba pobuđuje rasprave i proturječnosti, jer Flicku se zamjera da je umjetnine stekao »krvavim obiteljskim novcem«. Naime, Flick je novac naslijedio od djeda, jednog od najvećih proizvođača oružja i čelika, kojima je opskrbljivao naciste tijekom Drugoga svjetskog rata, koristeći se i robovskim radom zarobljenika iz istočne Europe, zbog čega je osuđen na Nürnberškom procesu. Flick na optužbe odgovara da uvažava mišljenje kritičara, ali i da ima pravo odgovornost tumačiti na svoj način. Promatrajući stvari u tom kontekstu, ne bismo smjeli zaboraviti činjenicu da su mnoge privatne i muzejske zbirke u cijelom svijetu utemeljene upravo na izrabljivanju, osvajanju i kolonijalizmu.

INTIMNI OPUS SOPHIE CALLE

Martin-Gropius-Bau u svojim izložbenim dvoranama ugošćuje retrospektivnu izložbu jedne od najvažnijih francuskih suvremenih umjetnica, Sophie Calle (1953). Autorica izložbe, kustosica Centra G. Pompidou Christine Macel, za ovu je prigodu odbrala neka djela S. Calle iz 1970-ih i 1980-ih te recentna djela. Kritičari je opisuju kao »fotografkinju, književnicu, detektiva i sociologinju«. Koristeći se postupcima slikovnog i tekstualnog (konceptualističkog) dokumentiranja, igranja uloge, istraživanja, (psiho)analize, stvara radove koji su najčešće asocijativni sklop slike i teksta. Česta su tema njezinih djela bol, praznina te nestanak ljudi i stvari, odnos intimno-javno, razvijanje i komuniciranje osjećaja, koje predstavlja i istražuje s humorom i provokativnošću, čak i kad je riječ o vrlo bolnim događajima. Središnje je djelo izložbe rad u tri dijela pod naslovom Iznimna bol (1984-2003). Prvi dio Prije boli sastoji se od po jedne fotografije za svaki od 92 dana boravka u Japanu, kamo nerado odlazi jer partner »nije siguran da će je čekati«. Fotografije su to iz svakodnevnice, običnih, u Japanu svakodnevnih, ali autorici egzotičnih stvari. Drugi dio sačinjava niz fotografija koje prikazuju telefon u hotelskoj sobi na koji joj partner priopćuje raskid veze. Ispod svake iz niza istih fotografija nalazi se tkanina s izvezenim tekstom priče o prekidu veze. Kako vrijeme prolazi, a bol jenjava, tekst je sve kraći. Tehnika vezenja teksta asocira na vrijeme potrebno za psihoanalitički proces iščišćavanja osjećaja. Treći dio rada Nakon boli čine fotografije i tekst napravljeni istom tehnikom, ali sa svjedočanstvima najveće boli drugih ljudi. Rad Soba instalacija je u kojoj Calle rezimira »svoj život u mladim danima«. Djelo se sastoji od više inscenacija sa Sophienim osobnim predmetima ili predmetima koji simboliziraju određene faze njezina života ili događaje. Instalacija je od posjetitelja odvojena pregradom na kojoj se nalazi tekst koji, poput legendi u muzeju, objašnjava pojedine inscenacije, odnosno priča priče iz njezina života, nikada ne prelazeći u narativnost. Rad Put u Kaliforniju dokumentira proces kada je muškarcu iz Kalifornije, koji joj se obratio pismom sa željom da tugu zbog prekida veze utopi spavajući u njezinu krevetu, umjetnica poslala svoj krevet. Odsutnost i nestanak tema je rada vezana uz Berlin The Detachment - Die Entfernung, kroz koji ciklusom fotografija bilježi mjesta iščezlih sadržaja i predmeta.

KRAJOLICI MEMORIJE

U Martin-Gropius-Bau održava se i izložba Broken Ground. Kanadska fotografija u 19. stoljeću i danas s izborom od 88 fotografija šestero suvremenih autora i povijesnih fotografija iz Nacionalnog arhiva sa, vrlo široko shvaćenom temom ljudi i zemlje. Koncepcija izložbe na prvi se pogled čini nejasnom jer izostaje panoramski pregled, odnosno kronološki slijed ili prikaz po autorima koji se naslućuje iz naslova izložbe. Ali upravo to postaje njezinom prednošću, jer se time ističe upravo izložba kao cjelina i koncepcija koja povezuje raznorodne fotografe: Davida Hlynskog, Thaddeusa Holowniu, Rafaela Goldchaina, Sergea Clémenta, Brendu Pelkey i Andrewa Dansona Danushevskog, ujedno kustosa izložbe. Pri izboru povijesnih fotografija naglasak je na ljudima, tj. ljudima u krajoliku, a ne kao što je uobičajeno, na beskrajnim kanadskim prostranstvima.

Portreti iz Toronta (1976-1996) A. D. Danushevskog svojevrsno su putovanje kroz prostor i vrijeme. Autor je 1976, nadahnut djelom D. Arbus, portretirao ljude u prostorima u kojima žive, a sedamnaest godina poslije ponavlja taj projekt s istim ljudima na istim mjestima. S. Clément snima urbane scene birajući netipične detalje i kadrove u kojima se gubi prepoznatljivost mjesta, govoreći tako više o unutarnjem gradu, prostorima psihe. Obiteljske slike R. Goldchaina digitalno su manipulirani autoportreti na kojima autor utjelovljuje likove iz obiteljskog albuma. Umjetnik se bavi pitanjima identiteta, ali kako je riječ o židovskim emigrantima, i o obiteljskoj i kulturnoj povjesti koja je bila izložena iseljavanju i istrebljenju. D. Hlynsky romantičarskim ikonografskim pristupom i fotografijama u boji sepije izrađuje fantazmagorične prizore iz prirode, odnosno svojega viđenja prirode, istražujući tako odnos čovjeka i prirode. T. Holownia već više od dvadeset godina fotografira benzinske stanice diljem kanadske provincije pokazujući kako provizorna arhitektura, odnosno globalni kapital, utječe na stvaranje novoga krajolika. B. Pelkey fotografira ljude u svojim dvorištima u koja su postavili predmete povezane s događajima i mjestima iz njihove prošlosti. »Na taj je način prošlost fotografiranih osoba integrirana u okolinu, kao što je integrirana i u njihovo iskustvo i psihu, što ih čini upravo takvima kakvi jesu.«

ANTROPOLOGIJA I MULTIMEDIJA

Crni bogovi u progonstvu naslov je izložbe Pierrea Fatumbija Vergera i Marija Crava Neta u Etnološkom muzeju u Dahlemu. Izložba predstavlja više od tristo fotografija francuskoga fotografa i antropologa P. F. Vergera (1902-1996) i multimedijsku instalaciju brazilskog umjetnika M. C. Neta. Dvojica fotografa (i prijatelja) dokumentiraju opstojanje afričkih korijena, osobito u religioznoj tradiciji »crne Amerike«. Iako se smatra utemeljiteljem vizualne antropologije, Verger je relativno nepoznat u Europi, jer se 1946. preselio u Brazil. Razdoblje njegova intenzivnog fotografskog rada su tridesete i četrdesete godine 20. stoljeća kada fotografira svakodnevicu i vjerske rituale crnog stanovništva u Amerikama. Iako su njegove fotografije bitne kao dokumenti, one su jednako tako važne kao autonomna umjetnička djela. Verger pokazuje iznimno poštovanje i ljubav prema ljudima koje snima, što je uočljivo osobito na portretima, pažljivo kadriranima, često iz blaga donjeg rakursa, prikazujući potomke robova kao crne bogove koji su se vitalnošću prilagodili životu u novoj sredini, razvijajući umjetnost preživljavanja i održavajući vezu s afričkom tradicijom.

Markita Franulić