Prizemljeni svemirski brod

Prizemljeni svemirski brod

Već četvrtu godinu zaredom u Zagrebu se, tradicionalno posljednjega vikenda u listopadu, održava međunarodni arhitektonski simpozij Dani Orisa u organizaciji tvrtke Arhitekst, što nam u goste dovodi ugledna imena svjetske arhitekture i urbanizma

Unatrag nekoliko godina nije više nužno odlaziti u svjetske metropole da biste vidjeli i osluhnuli što se događa na svjetskoj arhitektonskoj sceni. Naime, već četvrtu godinu zaredom u Zagrebu se, tradicionalno posljednjega vikenda u listopadu, održava međunarodni arhitektonski simpozij Dani Orisa u organizaciji tvrtke Arhitekst, što nam u goste dovodi ugledna imena svjetske arhitekture i urbanizma.

Koncepcija simpozija od prvih je Dana ostala ista. Manifestacija nema unaprijed definiranu temu, nego je zamišljena kao dvodnevni niz predavanja arhitekata, biranih prema kriteriju vrsnoće i recentne relevantnosti njihovih ostvarenja, koji prezentacijom vlastitih radova izlažu svoj stvaralački credo. Iako se takvom koncepcijom ponešto gubi od provokativnosti, jer ne postoji mogućnost javne rasprave i izravna sučeljavanja stajališta između sudionika simpozija, formula se pokazala uspješnom, a »Orisov« se arhitektonski vikend, uz nazočnost iz godine u godinu sve više publike, pretvorio u svojevrstan zagrebački praznik arhitekture.

ARHITEKTURA KAO PROCES PREGOVARANJA

Ovogodišnji Dani Orisa, koji su u prepunu Kongresnu dvoranu Zagrebačkoga velesajma privukli više od tisuću pretežno mlađih ljudi, ponudili su nastup devet arhitekata ili grupa, a od najavljenih izostao je samo talijanski majstor Massimiliano Fuksas. Prvoga dana predstavili su se: slovenski arhitekt i urbanist Janez Koželj, koji je obrazložio svoje poimanje arhitekture kao procesa pregovaranja na primjerima jedne privatne (obiteljska kuća) i jedne javne građevine (zabavno-trgovački centar); Zvi Hecker govorio je o svojim dekonstruktivističkim zdanjima razasutim od Izraela do Njemačke; Goran Rako dostojno je reprezentirao hrvatsku arhitekturu inventarizacijom svojega gotovo tridesetogodišnjeg stvaralaštva, a austrijski je arhitekt Wolfgang Tschapeller iznio složeni proces nastajanja projekata u kojima se isprepleću prirodno i artificijelno.

Drugi je dan imao dva vrhunca, na početku i na kraju. Sesiju je otvorila japanska arhitektica Itsuko Hasegawa, Vilhelm Helander iz Finske podsjetio je na opus velikog Alvara Aalta, Branimir Medić dokumentirao je uspješnu karijeru koju s Perom Puljizom gradi u jednom od najvećih nizozemskih ureda, a iz Španjolske je s nizom inovativnih ideja stigla skupina RCR Aranda Pigem Vilalta. Velika zavšnica cijelog događanja bio je maestralan nastup Winyja Maasa iz planetarno slavne nizozemske grupe MVRDV. Vrlo rječit i rođeni šoumen, Maas je lakoćom održao dvosatnu pozornost publike hipnotizirane njegovim izlaganjem strategija nove globalne arhitekture, koja je po njemu manje proizvod estetskog oblikovanja, a više rezultat procesa složenih istraživanja različitih čimbenika, od globalnih promjena i socio-ekonomskih gibanja do lokalnih prilika i zahtjeva klijenata i korisnika. O MVRDV-u i Maasu već sam pisao na ovome mjestu stoga ću se u nastavku više pozabaviti stvaralaštvom japanske arhitektice.

SLUŠANJE I DIJALOG

Pojava Itsuko Hasegawa unutar suvremene japanske arhitekture paradigmatična je iz dva razloga. Ona je prva arhitektica koja je samostalno realizirala neku javnu građevinu u Japanu, čime je iz korijena promijenila položaj žena u japanskoj arhitekturi i otvorila prostor mlađim generacijama, pa tako i današnjoj megazvijezdi Kazuyo Sejima. S druge strane Hasegawa je razvila vlastiti pristup, koji arhitekturu javne namjene gradi iz dijaloga i komunikacije s lokalnom zajednicom i neposrednim korisnicima. Umjesto težnje za oblikovanjem prepoznatljiva osobnog izričaja kao ekspresije artističkog ega, tako česte u suvremenika, njezin je primarni cilj odgovoriti na potrebe i želje drugih (korisnika).

Pristup Itsuko Hasegawa odraz je uvjerenja da je »vitalno obilježje arhitektonske kreacije čin slušanja, a jedina strategija koju treba rabiti dijalog«, što je prava revolucija u odnosu na donedavni top-down sustav programiranja i dizajniranja javnih građevina u Japanu, koji je ostavljao malo prostora za utjecaj krajnjih korisnika. Suprotstavivši se takvoj praksi arhitektica je pri izgradnji Kulturnog centra Shonandai (1990), prve javne građevine u Japanu s potpisom jedne žene, inaugurirala inkluzivnu metodu participiranja javnosti u procesu oblikovanja arhitekture putem radionica i rasprava. Shonandai je bio prijelomna točka i od tada vlasti preuzimaju njezin način rada pri realizaciji sličnih projekata, a mlađi arhitekti sve više ustrajavaju na međuodnosu arhitekta i korisnika.

Ideja centra Shonandai zasnovana je na očuvanju zatečene praznine harappa (ledina, neobrađeno polje), s potencijalom javnoga prostora, što je rezultiralo konceptom arhitekture kao topografije, koja u svrhu čuvanja izvornoga karaktera ledine sedamdeset posto sadržaja locira pod zemljom. Harappa prostor esencija je javne građevine, prostor komunikacije otvoren svim ljudima i polje fleksibilnosti za sve vrste djelatnosti, programirane i spontane.

MUZEJ VOĆA

Slijedeći uspjeh centra Shonandai Itsuko Hasegawa izgradila je više kulturnih i društvenih središta širom Japana, poput Muzeja voća u Yamanashiju (1995), kompleksa od tri stakleno-čelična svemirska broda (trg voća, tropski staklenik i radionica) prizemljena u magičnom vinogradarskom krajoliku ili pak Društveni centar u Fukuroi (2001), dinamično i fluidno središte društvenoga života lokalne zajednica u obliku amebolike strukture, gdje unutrašnji prostori raznih rekreacijskih namjena okružuju poluzatvorena dvorišta kao svoje potencijalne ekstenzije, te Kulturne tvornice Sumida (1994), živa i prilagodljiva kulturnog stroja, omotana opnom od perforiranih metalnih ploča što štiti mir unutrašnjosti građevine od buke tokijske urbane gustoće.

Najvažnija je realizacija Itsuko Hasegawa Centar izvođačkih umjetnosti u Niigati (1998). Kompleks koji povezuje postojeći park s obalom rijeke crpi nadahnuće iz nekadašnjih plutajućih riječnih platformi namijenjenih teatru na vodi. Arhipelag od sedam artificijelnih otoka, eleviranih krovnih vrtova za predstave na otvorenom, povezano je međusobno i s postojećim građevinama eleviranim mostovima. Glavna zgrada, koja sadrži koncertnu dvoranu, kazalište i teatar no, reinterpretacija je tradicionalnoga manmaku (temporalni zaslon za definiranje scene na otvorenom), interaktivnoga, umirujućeg i meditativnog prostora komunikacije između raznih korisnika i kultura, unutrašnjosti i vanjskog okoliša, omotana u dvostruku visokotehnološku staklenu kožu s pomičnim zaslonima za zaštitu od sunca. Građevina je zamišljena kao mjesto stvaranja mnogih hibridnih programa i novih umjetnosti, spoj tradicionalnog i modernog, zasnovana na ideji kuće kao živa organizma u stalnoj promjeni.

Vinko Penezić