Prijatelji i tumači

Prijatelji i tumači

Dragutin Tadijanović, Neprolaznost prolaznosti. Predgovori i pogovori u knjigama Dragutina Tadijanovića, Školska knjiga, Zagreb 2004.

Kada se prije nekoliko godina pojavila zbirka Tadijanovićevih haiku-pjesama, u našoj se kulturnoj sredini mogla ponovo osjetiti fascinacija ovim autorom, njegovom snagom i svježinom da nas i u poznim godinama iznenađuje baš kao što je to činio toliko puta ranije svojim novim ili ponovljenim izdanjima, sabranim ili izabranim djelima, prozom i nastupima. Čini se da ništa manje iznenađenje neće pobuditi i Tadijanovićeva najnovija, doista, »knjiga posebne vrste«, koju sam imao radost i čast popratiti predgovorom.

Čitajući, a onda i rezimirajući sva dosadašnja prigodna čitanja Tadijanovićevih knjiga, evo - ukratko - do čega me dovelo to moje čitanje.

Kao prvo, riječ je o svojevrsnome zborniku sastavljenome od predgovora i pogovora iz trideset izdanja Tadijanovićevih knjiga od 1936. do 2004. godine od devetnaest autora među kojima i četvorica stranih. Dok su od stranih barem dvojica relativno dobro poznati našoj kulturnoj javnosti, domaći su autori odreda sve sama ugledna imena naše književne scene, pripadnici nekoliko naraštaja znanstvenika i profesora, esejista i kritičara, među kojima polovica i sami pjesnici. Bez obzira na prigodni karakter njihovih tekstova, upravo će ova raznolikost uvjetovati i relativno široku lepezu pregovora i pogovora - od šturih portreta i sažetih zapisa, preko nadahnutih eseja do opsežnih studija i interpretacija. Ova knjiga tako poprima karakter panorame koja na svoj način govori o recepciji Tadijanovićeva djela - tim više što mnogi prilozi u sebi uključuju i tu ambiciju da rezimiraju stanje na terenu, tj. fiksiraju sliku koju Tadijanović i njegovo djelo u tome trenutku uživaju, pa se već sada može reći kako - uz postojeća tri zbornika - pridonosi usustavljivanju literature o jednome od najznačajnijih imena moderne hrvatske književnosti.

INTEGRALNI PJESNIK EGA

Prvi je Josip Velebit sa svojim predgovorom prvoj Tadijanovićevoj knjizi izabranih pjesama na nekome stranome jeziku, i to upravo na esperantu, što danas - u doba sveopće globalizacije - i nije bez neke simbolike. Petnaest godina kasnije Jure Kaštelan u prigodnome portretu niže svoje opservacije o neodoljivoj neposrednosti i jednostavnosti Tadijanovićeve lirike. Karmen Milačić uz prvo izdanje Srebrnih svirala ističe sliku kao »pjesnikovo osnovno izražajno sredstvo« te ukorijenjenost u stvarnosti, a poprativši prvo izdanje Prstena, Vlatko Pavletić - zatečen jednostavnošću Tadijanovićevih stihova - naziva ga spontanistom koji rodenovskom gestom negira ornament, integralnim pjesnikom ega, koji je u poeziju unio naivitet. Priredivši ga za uglednu biblioteku Pet stoljeća hrvatske književnosti, Jure Kaštelan primjećuje kako je Rastušje postalo sinonimom Tadijanovićeve lirike, ističe redaktorski Tadijanovićev rad, samozatajni napor i ljubav prema svakoj sitnici, čime je postavio i razradio principe tekstološke kritike, da bi se potom i sâm uhvatio s pitanjem koje ionako muči Tadijanovićeve kritičare: Što je jednostavnost?

Ustvrdivši da je malo pjesnika u nas koji se mogu pohvaliti literaturom većom od samoga djela, Antun se Šoljan uz Prsten 1970. pita za razloge te opće fascinacije Tadijanovićevom lirikom, pa izvodi nekoliko razloga. Prvi, i najčešći, svakako su jednostavnost, neposrednost i spontanost, drugi elegičnost, treći sretni spoj tradicionalističkog i modernog, četvrti ritmičnost i ekonomičnost pjesnikova slobodnoga stiha, dok je peti razlog konkretnost imaginacije, tj. »doslovno opjevavanje stvarnih detalja iz vlastitog života« a u čemu se zrcali - dodaje Šoljan - i duhovni svijet sviju nas.

POGLED UNAPRIJED, POGLED UNATRAG

Nikola Milićević u izboru za slovenske čitatelje ističe kako je Tadijanovićev ma koliko neugledni prvijenac Lirika označila istinski datum hrvatske književnosti, iz slavonskoga zavičaja naš pjesnik ponio je »svježinu zemlje, otvorene oči i snažna osjećanja, a u isto doba i neku trezvenu, bistru staloženost«. Ante Stamać u Tadijanovićevim Sabranim pjesmama iz 1975. ne vidi samo autorov pokušaj »izvanjskog« zaokruživanja vlastitoga opusa, već i novu perspektivu njegova sagledavanja, za Jožu Skoka Tadijanović je ciklusom Dani djetinjstva ne samo »nadrastao jedno i anticipirao drugo razdoblje dječje književnosti«. Tadijanović ne čini drugo nego otkriva prolaznost, kojoj suprotstavlja »privremene« neprolaznosti, dodaje Ivo Frangeš, najvjerniji Tadijanovićev pratilac, vrli interpret i nadasve vjerni i smjerni Tadijanovićev prijatelj.

Tijekom izrazito plodnih i osamdesetih godina još jedan smjerni Tadijanovićev pratilac i uvijek spremni mu tumač Tonko Maroević, ističe, kako je naš pjesnik »s vremenom znao usvojiti izazove novih tema, drugih krajeva i dubljih uvida«, a u povodu francuskoga izdanja Tadijanovićevih pjesama 1991. zapaža diskretni pomak u pjesnikovoj perspektivi koja je sada uvjetovana »većim približavanje potpunosti«, tj. »preklapanjem pogleda unaprijed i pogleda unatrag«.

Treći naraštaj Tadijanovićevih promotora zastupa jedan od nesumnjivo najosebujnijih naših novijih esejista - Hrvoje Pejaković, koji ističe kako Tadijanovićeva pjesma ponajprije izgovara samu činjenicu svog nastanka, pa je svaki Tadijanovićev tekst »novi prilog nedovršenoj priči o tome kako se u svijetu postoji na način pjesnika«.

JEDNOSTAVNOST I NEPOSREDNOST

Jednostavnost i neposrednost u prvome su planu i prigodnoga zapisa Engleza Edwarda D. Goya, a kao Tadijanovićev poznanik i prevoditelj itekako je svjestan objektivnih ograničenja prijenosa pjesme iz izvornoga u drugi jezik. Ivo Frangeš u svome još jednome prilogu podsjeća na ono što je dotad izmicalo Tadijanovićevim analitičarima, naime, na pjesnikovu konvenciju dopisivanja (a mene to ponuka da skrenem pažnju na Tadijanovićevu konvenciju posvećivanja i potpisivanja svojih knjiga!). Za Francuza Pierra Calderona, dobroga znalca hrvatske lirike, Tadijanović je urođeni lirik koji »ne potiskuje jednostavnu obiteljsku povijest, a isto tako ni pomisao o svojoj zemlji«.

I dok će spomenutu sintagmu neprolaznost prolaznosti Frangeš staviti u prvi plan i svoje prigodne besjede na već legendarnim rođendanskim zagrebačkim druženjima »kod Drageca« 2000. godine, a sâm se pjesnik godinu ranije nakratko naći u bolnici gdje ga je liječio pjesnik dr. Tomislav Maretić (praunuk slavnoga Tomislava Maretića!), Tonku Maroeviću pade u čast da poprati i ovu novu »haiku dionicu Tadijanovićeva pjesništva«.

A u bogatoj žetvi 2003. godine, samo dva koraka nadomak stotoj (danas samo jedan!), uknjiži naš pjesnik još tri naslova - dva zagrebačka i jedno dubrovačko.

HOMMAGE BARDU I NESTORU

Kultnu pjesnikovu zbirku Prsten u njezinu najnovijem izdanju popraćuje sada Pavao Pavličić »naputkom« Kako čitati Tadijanovićevu poeziju, zapravo interpretacijom pjesme mu Veličanstvo mora na čijem se kraju Tadijanović proglašava legendom hrvatske i književnosti i društva - što zbog pjesama, što zbog stava prema životu. A Tadijanovićev dubrovački smjerni sljednik, Luko Paljetak, poprati Slavonca na Stradunu pjesmama-prigodnicama, nastalima što u Zagrebu, što u Dubrovniku, što napismeno što diktando u telefonske žice.

Dakako, ovo je samo djelić i moga »predgovora svim predgovorima« i inače goleme literature o bardu i nestoru suvremene hrvatske književnosti, literature u kojoj je izrečen cijeli niz doista relevantnih zapažanja i ocjena. No, mnogo važnije od ocjena svakako je činjenica na koju je svojedobno upozorio i Antun Šoljan, naime, da »nema niti jednog značajnijeg pjesnika ili kritičara, koji nije na ovaj ili onaj način iskazao svoj hommage Tadijanovićevu djelu« i, što je najvažnije, gotovo svaki taj pristup »pisan je s očitom ljubavlju prema pjesniku« i - dodajem - jednako očitom fascinacijom autorovom ličnošću i djelom.

Vinko Brešić