Povezivanje medija - iskorakom!

Povezivanje medija - iskorakom!

Zanimljiv je način eksperimentiranja pri kojem kvalitet jednoga medija prelazi u drugi stvarajući cjelinu nedvojbeno povezanu referentom (ili ako baš hoćemo motivom!). Kakvim terminom opisati ukupnost takva likovnog eksperimenta? Nalazimo se ponovno na onom putu nemogućnosti određivanja pripadanja djela likovne aktivnosti određenoj kategoriji (s obzirom na sadržaj i fizičke kvalitete), na što je, u ponešto drukčijem kontekstu prije pedesetak godina, upozorio Vjenceslav Richter

Granica koja dijeli likovne medije bitno je oslabljena; njezino prekoračenje bilježi se u praksi mnogih umjetnika mlađe generacije. Ovaj put riječ je o umjetničkoj aktivnosti Lorena Živkovića Kuljiša, obrazovanjem akademskog kipara. Njegovu djelatnost struka je već vrednovala kada mu je na VII. trijenalu hrvatskoga kiparstva 2000. dodijelila jednu od tri jednakovrijedne nagrade, odnosno kada umjetnik, zajedno sa suradnicom Anom Šverko, osvaja treću nagradu na natječaju za izradu skulpture u predvorju nove zgrade Ekonomskog fakulteta u Splitu. Njegov rad kao bitan u korpusu skulpturalnih pojava devedesetih godina prepoznaje i Klaudio Štefančić. Autor teksta Prostor, okružje, društvo - osvrt na hrvatsku skulpturu 90-ih tendenciju Kuljiševa rada ističe kao Kip ili prema tijelu (»Život umjetnosti«, 67/68-02). Vrlo zanimljivom konstatira referencijalnu vrijednost rada Komadić protoka (1999), koja se očituje u odnosu na kiparsku tradiciju i umjetnički nauk: fantastično je detektiran proces promišljanja skulpture kao prostorne i povijesne forme. Nadalje, u sljedećim radovima interakcija ruke, oka i tijela nameće se kao nužna u pristupu djelu - kako to navodi Šefančić. Ipak, radom naslovljenim Osvijetliti sadržaj (2000), kojega umjetnik izlaže na VIII. trijenalu hrvatskog kiparstva, 2003. godine, mogućnost haptičkoga doista jest prisutna, no invazija tijelom ograničena je diskrecijskom linijom pristupa naznačenom oko tijela skulpture: dodir mentalne naravi postaje presudnim.

Ovaj put kipar nam se predstavlja novim radom naslovljenim Vaga iznad sebe (2004), izloženim u Galeriji 02 u Vrboskoj na otoku Hvaru. Poput Galerije Moria u Starom Gradu, i ova galerija orijentirana je predstavljanju recentne vrlo zanimljive likovne produkcije, a zahvaljujući upravo agilnosti i naporima njihovih vlasnika - Mejre Mujičić i Jovice Brajovića. Preostali izlošci umjetnikova predstavljanja šest je fotografija iz ciklusa Pogledi na ravnotežu (2003/04), dio kojih je umjetnik već pokazao publici. Naime, dvije fotografije iz serije Loren je izlagao na izložbi Suvremena splitska fotografija (kustosica: Jasminka Babić) u splitskoj Galeriji umjetnina 2003. Valja istaknuti kako su oba citirana rada dijelovi jedinstvena projekta koji još nije završen.

FOTOGRAFIJOM DO PROBLEMA PROSTORA

Vrlo važnim držim umjetnikovo prihvaćanje sudjelovanja na izložbi koja je problematizirala suvremena fotografska zbivanja u Splitu, odnosno dala mogući pogled na njih. Dvjema izloženim fotografijama Loren Živković Kuljiš započinje eksperiment transpozicije djela prostorno-haptičkih kvaliteta (a to je replika tradicionalne dalmatinske vage od kovanoga željeza) u (fizički) dvodimenzionalan medij; riječju on problematizira narav fotografskog medija. Umjetnik fotografijama dokumentira vlastite poglede na situaciju apsolutne ravnoteže u prostoru: pozicija vage u vodoravnom je položaju. Uvećavajući print digitalne fotografije autor potencira drukčije iščitavanje elemenata kompozicije, primjereno plošnom mediju podređenu zakonitostima dvodimenzionalnog sklada. Ti elementi ne odgovaraju naravi vlastitih referenata u prostoru. Primjerice, vodoravna linija apsolutne ravnoteže, transponirana na plošan medij fotografske pačetvorinaste podloge, dobiva vrijednost dijagonale. Dakle pozicija pogleda nameće se kao bitna u interpretativnom procesu radova. Sve fotografije, naime, snimljene su iz donjega rakursa. »U ovisnosti od kuta gledanja, činjenica u prostoru postaje drugačija činjenica u plohi, postavljajući tako pitanje viđenog iz određene točke gledanja«, zabilježio je autor u deplijanu izložbe. Umjetnik lomi pažnju promatrača između kvaliteta stvarne prostorne ravnoteže koja se na nekim fotografijama tek intuira (motiv se naime može raspoznati!), odnosno između kompozicijskih elemenata plošnoga medija na kojemu je prostorni kvalitet onog-što-se-fotografira neutraliziran. Zapravo autor postavlja promatraču pitanje što je stvarno: motiv ili fotografija, vaga/ravnoteža ili pogled na nju.

Interpretacija je podignuta zlatnim okvirom iznad motiva - nastavlja autor opis instalacije Vaga iznad sebe. Sasvim sigurno, takvo izdizanje implicira kategoriju važnosti. Naime referent/vaga biva spušten na pod, odnosno smješten ispod svoje, kako sam umjetnik kaže, interpretacije. Promatrač dobiva mogućnost osvijestiti fotografsko uvećanje motiva, koje, uz element približavanja, potencira njegovu haptičku izražajnost. Dakle, stvarna haptička kvaliteta referenta/vage postaje manje atraktivnom od ’dodirne’ kvalitete njezine interpretacije u, paradoksalno, nehaptičkom fotografskom mediju.

DEKONTEKSTUALIZACIJA NA DJELU

Istaknimo kako je referent i funkcionalno dekontekstualiziran: ostao je bez okvira u kojem je ostvarivao ravnotežu u prostoru. U kontekstu instalacije prislonjene na zid, on je više odložen nego izložen. On nema snagu kompozicijskog elementa koji bi animirao prazninu okvira u područje kojega je smješten, kao što je to slučaj s fotografskom interpretacijom postavljenom odmah poviše.

Važno je istaknuti da Loren Živković Kuljiš ne prekida eksperiment, nego ga nastavlja najavljenim izlaganjem u dvjema zagrebačkim galerijama u sljedećoj godini - Galeriji Križić Roban i Galeriji Matice hrvatske. Napomenimo, uz referent, njegove fotografske interpretacije, odnosno instalaciju, umjetnik će uvesti i videomedij. Na toj putanji translacije referenta/motiva propituje se ne samo njegova kvaliteta nego i ona medija likovne umjetnosti uopće.

Zanimljiv je način eksperimentranja pri kojem kvalitet jednoga medija prelazi u drugi stvarajući cjelinu nedvojbeno povezanu referentom (ili ako baš hoćemo motivom!). Kakvim terminom opisati ukupnost takva likovnog eksperimenta? Nalazimo se ponovno na onom putu nemogućnosti određivanja pripadanja djela likovne aktivnosti određenoj kategoriji (s obzirom na sadržaj i fizičke kvalitete), na što je, u ponešto drugačijem kontekstu prije pedesetak godina, upozorio Vjenceslav Richter: »Poznato je, naprotiv, da dovede li životna praksa do novih fenomena, koji ne mogu više da uđu u okvire postojećih definicija, da se time ne ukidaju fenomeni prakse, već da život u svome razvoju mijenja zastarjele definicije. Ista je sudbina i teoretskih razmatranja kao i dotadanjih iskustava«.

Dalibor Prančević