Pjev anđela

Pjev anđela

U uravnoteženu skladu između lirskog i dramskog karaktera Vlatka se Oršanić isticala uvjerljivom glumom i gusto koncentriranim sopranom, kako i priliči tumaču središnjega lika

Premda smo u slučaju Ljubljanske opere, bilo u prostoru Slovenskog narodnog kazališta, bilo na širokoj pozornici prikladnoj za velike spektakle Cankarjeva doma, obično navikli gledati vizualno maštovite i dinamične operne predstave, to nije bio slučaj s uprizorenjem Madame Butterfly Giacoma Puccinija. Ono što nas je na predstavu koja je bila premijerno postavljena na početku sezone 1999-2000. uopće privuklo iz Zagreba jest sudjelovanje čak troje hrvatskih umjetnika u pjevačkoj podjeli. Nažalost, propustili smo izvedbe u kojima je američkog konzula Sherplessa pjevao istaknuti bariton Vitomir Marof, no zato smo 29. listopada s napetim iščekivanjem dočekali nastup proslavljene dive Vlatke Oršanić u naslovnoj ulozi i operni debut mlade sopranistice Dragane Ištvančić kao Suzuki. Bilo je uistinu zanimljivo čuti iskusnu vokalnu umjetnicu u pomalo drukčijem pjevačkom fahu od uloga koje su dosada najčešće resile njezinu intenzivnu međunarodnu karijeru, ali i upoznati nepobitne operne potencijale dosadašnje članice Zbora HRT u Zagrebu. Pretjerana jednostavnost scene i nedojmljivost kostima u neskladu između povijesnoga, simboličkog i suvremenog, kojih je autor Jurij Kobe, dovoljno je na vrijeme prestala plijeniti našu pozornost, da smo se u potpunosti mogli posvetiti praćenju glazbene interpretacije. Jednako je i režija Helene Šobar Zajc, svedena na minimalne poteze dramatizacije, dala prostora individualnom angažmanu interpreta i punom izražaju emocija iza Puccinijevih nota.

BRAVO NAŠE!

U uravnoteženu skladu između lirskog i dramskog karaktera Vlatka se Oršanić isticala uvjerljivom glumom i gusto koncentriranim sopranom, kako i priliči tumaču središnjega lika, koji gotovo sva tri čina ne silazi sa scene. Vjerno dočaravši fragilnost ljupke petnaestogodišnjakinje u prvom činu, u dugu je kontroliranom crescendu zrelih izražaja i emocija napravila osobnu pjevačku dramatizaciju potresne priče, koja je kulminirala u predivno izvedenu završnom oproštaju sa sinom, čime je izmamila suze na oči bez obzira na to koliko smo puta istu operu već gledali. Emocijama nabijenu glasu i do savršenstva dotjeranoj opernoj izvedbi teško je tko mogao parirati među tumačima mahom epizodnih likova oko nje. Među njima osobito se istaknula debitantica Dragana Ištvančić kao Suzuki, kultivirana zaobljena mezzosoprana i profinjena scenskog pokreta, koja je i u priči i u kvaliteti pjevanja bila produžena ruka Vlatke Oršanić u ulozi Leptirice. Očekujemo da će nakon tako uspjela debija izvan zemlje pjevačica konačno dobiti prigodu za nastup i u domaćoj sredini.

Svijetlim srčanim tenorom reskih tonova leptiričina je odbjegla muža Pinkertona pjevao Matjaž Stopinšek, kojemu je pretjerano ujednačen ton otkrivao zamor u glasu. Boje i intenziteta posve je nedostajalo u pjevu baritona Ivana Andresa Arnšeka kao Sharplessa, čime smo dodatno zažalili što posljednju predstavu u listopadu nije pjevao naš uvijek pouzdan interpret Marof. Dobar izbor glasovnoga karaktera za ulogu Pinkertonove američke nevjeste Kate stvorio je dodatnu dinamičnost u posljednjem činu tragičnoga raspleta: svijetli i tanki sopran Ariane Debeljak bio je gotovo krajnja suprotnost tamnom voluminoznom pjevu nositeljice naslovne uloge. Zloćudnim tonom basa prijetećeg je ujaka Bonza karakterno oslikao Juann Vasle, cjepkave tonove bez fraze nizao je Dejan Vrbančič kao Goro, dok je jasnu interpretaciju bez dovoljno dinamike ostvario Edvard Strah kao princ Jamadori.

Dirigent i direktor Ljubljanske opere, Borut Smrekar, unatoč glasovnim nedostacima pojedinih epizodnih tumača, vodio je skladnu i čistu izvedbu orkestra, koji je omogućio gladak protok izražaja na sceni. Dotjerana orkestralna izvedba uz izvrsnu glavnu ulogu ključno je uporište kvaliteta te ljubljanske predstave, kojoj zagrebačko uprizorenje redateljsko-scenografskog tima Dora Ruždjak - Ivo Knezović uvelike prednjači.

Jana Haluza Lučić