Otok s blagom

Otok s blagom

Autoritet i neposluh. Strah i hrabrost. Život i smrt. Sraz prirode i tjelesne snage. To su kontradikcije, u isti mah poetski melankolične i brutalne, kojima barata autorov triler duša u gotovo mitološkom kontekstu

Uvodni kadar: oko kamere uranja u blatnjavu vodu jezera i promatra barku koja leži na njegovu dnu. No, kako nas je već naučio rani Roman Polanski (šifra: Nož u vodi), koji je mnogo bliži Zvjagincevu no što su to Tarkovski i Antonioni, na čiji se formalizam autor Povratka voli pozivati, napuštena barka znači da se na njoj nešto ružno moralo događati. Tajna potonule barke bit će razotkrivena. Ali zato brojna pitanja ostaju bez odgovora. Tko je taj enigmatični muškarac koji se ukazuje u životu dvojice dječaka nakon dvanaest godina, položen na njihov ležaj poput Mantegnina Mrtvog Krista? Za njegove sinove i za publiku u kinodvorani, on ostaje velika enigma. Je li on doista njihov otac? Ako jest, gdje je bio tako dugo? Zašto se uopće vratio? Kaže im da će ih odvesti na pecanje. A kad se zajedno dokopaju otoka s blagom, on će iskopati nekakvu kutiju. Što se u njoj nalazi?

PRIČANJE PRIČE

Pitanja se nižu iz kadra u kadar i ostaju bez valjana odgovora, gotovo nadmašivši dileme na kojima počiva zbrkana mizanscena najnovijeg filma Claire Denis (šifra: L’intrus), čija autorica također šalje svoga umornog junaka da umre na otoku. Povrh svega, oba filma barataju univerzalnim motivima očinstva, prirode i smrti. Dok Zvjagincev aludira na Stevensonov pustolovni roman Otok s blagom, Denis citira Stevensonov dnevnik Na južnim morima. Očevi su, dakle, ti koji se moraju suočiti sa sinovima, bilo da kreću u svoju road-odiseju uz njihovu tjelesnu prisutnost ili u mislima na njih. No, premda su Denis i Zvjagnicev autori dijametralnih senzibiliteta, njima nije ni stalo do konkretnijih odgovora. Ono što ih zanima njihova je neutaživa žeđ za pričanjem priče, usredotočenost na lica i tijela u krupnim planovima, ali i sklonost napetostima koje ih tjeraju na opažanje stanja u kojem se zatekao svijet što ih okružuje. U nedostatku pravih informacija i valjanih motivacija, Zvjagincev nam nudi utihnulu snagu protagonista, odsutnost drugih, vrlo staloženu mizanscenu, brižljivu kompoziciju kadra i sirovost opustjelih krajolika na kraju svijeta. Autoritet i neposluh. Strah i hrabrost. Život i smrt. Sraz prirode i tjelesne snage. To su kontradikcije, u isti mah poetski melankolične i brutalne, kojima barata autorov triler duša u gotovo mitološkom kontekstu.

No, dok se očinstvo u Denis prevodi kao kupovanje (ro-ro brodova, srca), ono je u Zvjaginceva neka vrsta predrasude i prevodi se kao nedostajanje i očekivanje. A u Zvjaginceva kao tipična predstavnika postsovjetskog akademizma ta je simbolika još naglašenija i uključuje nepotrebne vjerske simbole (figura brutalna oca tada postaje neka vrsta Jahve iz Staroga zavjeta).

UPOZNAVANJE SEBE

No, za razliku od Koktebela s kojim je dio kritike pokušao usporediti Zvjagincevljevu tjeskobnu dramu, Povratak ne igra na empatičnu kartu i ne pokušava uredno poslagati stvari na svoje mjesto. Dok u Koktebelu mitsko obalno ljetovalište iz naslova filma krije ključ za dječakov novi život i emancipaciju, a otac tijekom putovanja pokušava obnoviti razoreno samopouzdanje i složiti krhotine razbijena života, u Zvjaginceva je situacija obrnuta. S dolaskom na pusti jezerski otok oko autorove kamere prestaje biti dalekozorom. Njezin se objektiv više počinje odmicati od tijela autorovih junaka, na koja je u početku njihova putovanja autor nasrnuo poput najžešćeg agresora, kako bi ih mogao bolje upoznati. Kamera potom prelazi s tijela u divljinu netaknute prirode i osluškuje njezine zvukove, pokušavajući izbjeći mogućnost da se izgubi u šumi smještenoj na samu rubu pješčane plaže, ali i u zbrci vlastitih misli.

Pogledi braće u tim se kobnim trenucima u isti mah razdvajaju, ali i fino nadopunjuju u svojoj različitosti. Stariji brat pomno istražuje nepoznatog oca, promatra ga i slijedi, opijen njegovom prisutnošću. Mlađi brat (mali Ivan Dobronravov, odličan) odabire pak suprotnu taktiku. No, kraj je za obojicu identičan, kad postanemo svjesni da su oni bolje upoznali sebe nego tajanstvena stranca koji se predstavio kao njihov otac i koji će zauvijek nestati u vodama jezera. Njegov je mit time još više ojačao.

Dragan Rubeša