Nije beznačajno

Nije beznačajno

Iz današnje persepektive Beznačajnost ostavlja dojam nepretenciozna filma oslobođena tereta šabloniziranih pristupa, izvedbeno dopadljivih i simpatičnih rješenja

Ikone društvenopolitičkoga života Amerike pedesetih nerijetko su izravni ili neizravni protagonisti filmskih ostvarenja koja nastoje rekonstruirati spomenuto razdoblje, ali rjeđi su slučajevi u kojima se više njih nalazi u istom filmu. Nicolas Roeg je u Beznačajnosti (1985) filmskom radnjom obuhvatio Alberta Einsteina, Marilyn Monroe, Joea DiMaggija i Josepha McCarthyja, što nepogrešivo zaključujemo po izgledu i ponašanju likova, iako im je redatelj umjesto imena dodijelio samo diskretne nazive zanimanja (profesor, glumica, igrač bejzbola, senator). Nakon što jedne vruće ljetne noći završi naporno snimanje na filmskom setu, koje ikonografski podsjeća na prizor iz Wilderovih Sedam godina vjernosti (podizanje haljine strujom zraka iz podzemne željeznice), glumica (Theresa Russell) moli vozača da je odveze slavnom profesoru (Michael Emil), koji se trenutno nalazi u New Yorku. Trenutak prije njezina dolaska iz profesorova apartmana izlazi senator (Tony Curtis), koji ga sumnjiči zbog komunističke djelatnosti, a dodatne nevolje profesoru uzrokuje dolazak igrača bejzbola i glumičina ljubomorna muža (Gary Busey).

NARATIVNA ZAHTJEVNOST

Roeg je pokazao priličnu snalažljivost i vještinu u prenošenju istoimene nagrađivane kazališne drame Terryja Johnsona, ujedno i scenarista filma, u narativno zahtjevnu filmsku strukturu. Pritom su njemu svojstveni vizualno-stilski postupci - težnja koloristički bogatoj fotografiji (Roeg je uglednu filmsku karijeru započeo kao snimatelj), sklonost uporabi zuma i skokovitim montažnim rezovima - pridonijeli uspješnijem otvaranju dramske strukture i prebacivanju mjesta radnje iz pozornice u širi prostor. Istodobno, Roeg nastoji očuvati komornost dramaturški ključnih prizora, smještajući ih u relativno tijesne hotelske prostore i potencirajući klaustrofobičnost teško podnošljivom sparinom ljetne noći.

Kao što njegov redateljski pristup objedinjuje elemente komorne drame sa stilski lepršavim komičnim prizorima, tako se i kroz likove prelama tragičan i komičan svjetonazor, kombinira se sklonost medijski uobličenim klišejima s inventivnijim postupcima karakterizacije. Tako je profesor prikazan kao smušenjak koji piše smrtnicima nerazumljive formule na izgužvanim papirima, kojega će zbuniti iznenadni dolazak zgodne glumice u njegov apartman, iako tu šabloniziranu nevinost njegove pojave povremeno narušavaju kratki uznemirujući montažno umetnuti prizori bjesomučna razaranja (vjerojatno asocijacija na bacanje atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki).

Iznimnu erotičnost i putenost lika glumice upotpunjuje ne osobito zadivljujuća inteligencija (napamet je naučila temeljne postulate specijalne teorije relativnosti samo da bi zadivila profesora), dok je njezina naoko bezbrižna i priprosta egzistencija nagrižena tamnim slutnjama i utjecajima djelomično posrnule psihe. Slično se iza senatorove maske neograničene moći kriju banalni ljudski strahovi, a emocionalno najobojeniji lik šampiona bejzbola svjestan je da su uspjeh i slava samo varke koje mu neće omogućiti toliko žuđenu obiteljsku sreću. Iz današnje perspektive Beznačajnost ostavlja dojam nepretenciozna filma oslobođena tereta šabloniziranih pristupa, izvedbeno dopadljivih i simpatičnih rješenja, iako nedvojbeno ne pripada krugu stilski najrazrađenijih i najinventivnijih ostvarenja iz ranijega razdoblja Roegove redateljske karijere (Performance s koredateljem Donaldom Cammellom, Ne okreći se, Čovjek koji je pao na Zemlju).

Elvis Lenić