Nasukani brod

Nasukani brod

Za proslavu pedesete obljetnice DK Gavella postavljena je u predvorju bista glumca Svena Laste i tiskana je prigodna kazališna cedulja s pomno izabranim odlomcima iz tekstova Branka Gavelle, Mladena Škiljana, Fabijana Šovagovića i Pere Kvrgića, a šira informativna publikacija, kakvu se moglo očekivati, nije se zasada pojavila. Samo u krajnje kaotičnoj kazališnoj situaciji moguće je tako zanemariti vlastiti zlatni pir s publikom!

Na proslavi pedesete obljetnice Dramskoga kazališta Gavella (koje se na početku zvalo Zagrebačko dramsko kazalište), održane 30. listopada na spomen njegove prve premijere, Krležine drame Golgota u režiji Branka Gavelle od 30. listopada 1954, govorio je i Gavellin unuk, akademik Nikola Batušić. Njegove teatrološke poglede na naš kazališni život pedesetih godina prošloga stoljeća danas možemo pročitati u katalogu velike izložbe o tom razdoblju u Domu hrvatskih umjetnika, a u ovoj prigodi susreta sa starim i novim gavelijancima Nikola Batušić ispričao je fragmente osobnih uspomena. Kao dječaka toliko ga je privlačila građevinskim radovima raskopana dvorana Maloga kazališta u Frankopanskoj, u kojoj su se svakodnevno okupljali glumci na pokusima za buduće predstave, da se skrivao među skelama kako bi sve to mogao promatrati. Djed ga je pronalazio i na sve moguće načine nastojao potjerati, ali, kao što je poznato - uzalud. Moglo bi se reći da je tako zauvijek ostao u kazalištu.

ZAGREBAČKO DRAMSKO

Slično se događalo i drugima. Nije se samo dječak iz kazališne obitelji s tolikom strašću radovao novom kazalištu. Nestrpljiv je bio cijeli grad. Jedno svjedočanstvo o tome nalazi se u »Vjesniku« od ponedjeljka, 22. ožujka 1954. Istina je da dnevne novine žive samo jedan dan. Pojedini članci bez - što vrijeme dalje odmiče sve teže saglediva konteksta vremena, zbivanja, društvene klime iz koje proizlaze - samo su suho lišće, bez sokova nekadašnjega života. No, taj tekst na vrhu stranice Kultura i prosvjeta, potpisan inicijalima S. N., kao da još u sebi čuva nešto od arome davnoga trenutka. Pod naslovom Zagrebačko dramsko i kurzivom tiskanim podnaslovom: Priprema se otvaranje novog teatra - Prvi nastup pred javnošću S. N. piše:

»Prošle jeseni odcijepili su se neki mlađi glumci i kazališni radnici od Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, te uz pomoć nekolicine starijih, a osobito uz pomoć dr. Branka Gavelle, osnovali Zagrebačko dramsko kazalište. Ovaj mladi i poletni kolektiv popunio se odmah nizom novih glumaca tek izišlih iz Akademije za kazališnu umjetnost u Zagrebu i preuzeo malu zgradu HNK u Frankopanskoj ulici.

Od osnutka kazališta pa do današnjeg dana, dakle, kroz cijeli zimski period, dok su se obavljali opsežni radovi na temeljitoj adaptaciji zgrade, pripremao se ovaj mladi ansambl za svoje prve nastupe. Danas, 22. III. on izlazi prvi put pred javnost u Subotici s Krležinim dramom ’U logoru’, a 1. svibnja, kada bude konačno osposobljena njegova zgrada predstavit će se u Zagrebu otvorenje svečanom izvedbom Krležine drame ’Kraljevo’.

Poslije onih živih diskusija oko osnivanja Zagrebačkog dramskog kazališta naša je navnost s nestrpljenjem očekivala i njegovo brzo otvorenje. Najnestrpljiviji bili su uvjereni, da ćemo odmah s novom godinom dobiti i novi teatar. Međutim, unutrašnji radovi u zgradi otegli su se toliko, da se o najznačajnijem događaju ove sezone u posljednje vrijeme veoma malo govorilo i još manje pisalo, pa je šira javnost na nj gotovo i zaboravila. Tek sredinom ovog mjeseca, kada je uprava kazališta pozvala zagrebačke kulturne i javne radnike da prisustvuju generalnim probama svih predstava koje će biti izvedene na gostovanju u Subotici, interes se opet razbudio, ali ovoga puta i pojačao.

Iz dana u dan održavali su se generalne probe, i svakog dana rapidno je rastao broj posjetilaca koji su pronašli put kroz dvorište u Frankopanskoj ulici do ulaza za glumce. Na posljednjoj predstavi već se i dr. Gavella morao zabrinuti: ’Hoće li biti mjesta? Unesite klupe!’

Već smo bili navikli gledati zgradu našeg velikog kazalište okruženu skelama. Sada, evo, skele su oplele i ovu, manju zgradu. Samo, dakako, drugačije. Rekli bismo - bez imalo ironije - čak simbolično. Ono se gradi izvana, ovo - iznutra.

Kroz atrium i hodnike nema prilaza. Hodnici su kao okna još neprobijenog tunela: s jedne i druge strane može se ući, ali se mora vratiti da bi se izišlo. Ulazi se sporednim ulazom - ravno u dvoranu. Dvorana se čini mnogo manja nego nekada, kada je bila ispunjena sjedalima, i direktor kazališta Pero Budak morao nas je uvjeravati da adaptacijom nije nimalo smanjena. Jedino što u dvorani izgleda čisto, to je crveni baršun zavjese i bijeli strop dvorane, koji je sada stepeničan, lako valovit kao morski plićak, i u čijim će naborima vjerojatno biti smještena blaga indirektna rasvjeta. Sve je drugo prekrila bijela koprena kreča. Visoke skele isprekrižale su zidove i uokvirile prostor pozornice. Za prvu publiku zagrebačkog dramskog kazališta već je i ovaj egzotičan ambijent bio doživljaj posebne vrste, kada se otkrila scena, skele pozlaćene žutim svijetlom reflektora kao da su pojačale iluziju i čar novoga.

Tri saveznička i jedan sovjetski pukovnik, protagonisti komedije Petera Ustinova, ruskog emigranta i pisca, koji živi u Engleskoj, oživjela su na sceni ovog kazališta punim životom i progovorila prirodnim govorom suvremenih ljudi. Oni su pokazali svu apsurdnost svoje egzistencije u položaju u koji ih je pisac doveo parodirajući i ismijavajući bezglavo obigravanje ’četiri velike sile’ oko simbolične i imaginarne Trnoružice, koja se budi iz duga sna i nudi svoju začaranu ljubav svakome prema njegovu ukusu i svakome jednako neostvarljivo. Ovu izvrsnu parodiju na očijukanje velike četvorice s tuđom njevjestom i na njihov osvajački fijasko interpretirali su adekvatno i Kosta Spaić kao režiser, i mladi izvođači, ostvarivši tako predstavu koja će za našu publiku biti sigurno veliko osvježenje.

Dvije Gavelline postave mladoga Krleže, ’Golgota’ i ’U logoru’ znače za nas kulturni događaj od prvoprazrednog značaja, a izvedba drame ’U logoru’ možda jednu od najboljih naših kazališnih predstava poslije rata.

Mladen Škiljan, koji je tek prije dvije godine debitirao kao režiser Roksandićeve drame ’Nad ponorom’, veoma se solidno sada predstavio postavom Steinbeckove drame ’Miševi i ljudi’. Iako ova drama po svojoj tekstovnoj obradi ne može nikada postati živ scenski spektakl, već teče smireno, pravolinijski, ilustrativno, Škiljan je ipak uz suradnju brojčano malog ansamla stvorio ujednačenu, dosljednu, veoma skladnu i cjelovitu predstavu.

Kada se konačno sjetimo glumačkih kreacija Svena Laste u posljednjem činu ’Golgote’, Draga Krče u Krležinoj drami ’U logoru’, Josipa Marottija, Petra Kvrgića i Mie Oremović u ’Ljubav četvorice pukovnika’ ili nenadmašivo jednostavne, ležerne i uvjerljive glume Viktora Beka u drami ’Miševi i ljudi’, onda možemo sa sigurnošću ustvrditi da će Zagrebačko dramsko kazalište na gostovanju i kasnije u Zagrebu s takvim repertoarom, režijom i glumačkim sastavom, postići potpun i zavidan uspjeh.«

NASUKANI BROD

S. N. se tu vraća razgledavanju zgrade i razgovoru s Perom Budakom u kojem nije izostavljena na briga za pušače. Spominje da Kosta Spaić već vodi pokuse za Krvavu svadbu F. G. Lorke, za koju će nakon premijere Gavella napisati mladima već znamenitu čestitku. Za mene će, koja je do posljednjega trenutka svake večeri tražila kartu više. Kao što je bio bogat na prvim koracima novoga kazališta, takav će repertoar ovoga kazališta ostati i nadalje tijekom više desetljeća, no planiranje neće biti baš precizno. Do spomenute izvedbe Krležine legende Kraljevo, koju »Vjesnik« najavljuje za otvaranje, doći će mnogo kasnije, ne u prvobitno očekivanoj režiji Gavelle nego Dina Radojevića. Za proslavu pedesete obljetnice DK Gavella postavljena je u predvorju bista glumca Svena Laste i tiskana je prigodna kazališna cedulja s pomno izabranim odlomcima iz tekstova Branka Gavelle, Mladena Škiljana, Fabijana Šovagovića i Pere Kvrgića, a šira informativna publikacija, kakvu se moglo očekivati, nije se zasada pojavila. Samo u krajnje kaotičnoj kazališnoj situaciji moguće je tako zanemariti vlastiti zlatni pir s publikom!

Pogledajmo, primjerice, knjižicu malog formata nekadašnje kazališne cedulje ovoga kazališta s naslovom Predstave na sceni DK Gavelle u sezoni 1975/76. Uvrštene su redom: Priče iz Bečke šume Ödöna von Horvatha u režiji Koste Spaića uz nastupe Vlatka Dulića, Vlaste Knezović, Nade Subotić, Mirka Vojkovića, Zdenke Heršak, Borisa Miholjevića, Fahre Konjhodžića, Marije Kohn, Drage Meštrovića, Pere Kvrgića i još mnogih, Careva kraljevina Augusta Cesarca u režiji Želimira Mesarića i scenografiji Andrije Mutnjakovića uz sudjelovanje dvadesetak glumaca, Život je san Pedra Calderona de la Barke u prijevodu Nikole Milićevića i režiji Božidara Violića s Miodragom Krivokapićem i Božidarom Bobanom u glavnim ulogama, Skup Marina Držića u režiji Koste Spaića s Izetom Hajdarhodžićem u naslovnoj ulozi, Zagrljaj Ranka Marinkovića« u adaptaciji i režiji Božidara Violića i scenografiji Miše Račića s Dragom Meštrovićem, Krešimirom Zidarićem, Ivom Roguljom, Ivom Ficijem, Perom Kvrgićem, Zdenkom Anušić i dr., Drama bez naslova A. P. Žahova u režiji Koste Spaića sa Semkom Sokolović, Borisom Miholjevićem. Marijom Kohn, Ivom Ficijem..., Kraljevo Miroslava Krleže u režiji Dina Radojevića s Perom Kvrgićem, Josipom Marottijem i cijelim glumačkim ansamblom, Glorija Ranka Marinkovića s Ljubicom Jović u naslovnoj ulozi, komedija Da li je moguće, drugovi, da smo svi mi volovi? Jovana Kesara u režiji Dina Radojevića, Matijaš Grabancijaš dijak Tituša Brezovačkog u režiji Tomislava Radića, Patnje gospodina Mockinpotta Petera Weissa u režiji Božidara Violića s Perom Kvrgićem i Krešimirom Zidarićem, Jazavac pred sudom Petra Kočića u režiji Vanče Kljakovića s Fahrom Konjhodžićem... Koja raskoš! Barem dvije trećine od tih desetak predstava moglo bi se nazvati proslavljenima. Planovi u toj knjižici opet nisu uvjerljivi, ima među njima i »djelo na temu narodnooslobodilačke borbe« u režiji Dina Radojevića, koje se neće pojaviti. Čini se da su se planovi uvijek objavljivali više za forume koji odlučuju o financiranju nego za sebe i publiku.

Usporedba s repertoarom sadašnjih predugo mršavih godina ispala bi odveć tmurno za vedru obljetničku prigodu. Ne citiraju bez razloga glumci (prvo Boris Svrtan u jednom časopisu, zatim Goran Grgić na obljetničkoj svečanosti) riječi kapetana s početka Shakespeareove Oluje, koji govori Noštromu:

»Sazovite mornare, prijatelju - prihvatite se ljudski posla, jer ćemo inače naletjeti na obalu.«

Ostaje nejasno zašto upozoravaju baš tim riječima, kada se zna da je tu riječ o brodu koji se nasukao. Na otok metamorfoza i okajavanja (Jan Kott), kakav možda netko nazire.

Marija Grgičević