Vijenac 279

Film, Kolumne

FILMSKA KRONIKA: Tomislav Kurelec

Mladi s obje strane ekrana

Upravo usporedbe s manjim europskim kinematografijama, a ne s holivudskom produkcijom, mogu pomoći u sagledavanju dometa hrvatskog filma u širem i objektivnijem kontekstu, što će u posljednjih godinu dana po važnim međunarodnim priznanjima neizbježno ići u prilog našem filmu

Mladi s obje strane ekrana

Upravo usporedbe s manjim europskim kinematografijama, a ne s holivudskom produkcijom, mogu pomoći u sagledavanju dometa hrvatskog filma u širem i objektivnijem kontekstu, što će u posljednjih godinu dana po važnim međunarodnim priznanjima neizbježno ići u prilog našem filmu

Zanimljivi Brat (Tesó, 2003) mladog autora Zsombora Dyge (1975) jedan je od zapaženijih novih mađarskih filmova, koji je uspješno prikazivan i na nekoliko internacionalnih smotri, a na prošlogodišnjem je Splitskom filmskom festivalu dobio diplomu međunarodnoga žirija filmske kritike FIPRESCI. Taj se film bitno razlikuje od onoga što većina naših ljubitelja filma koje zanima kinematografija sjevernog susjeda o njoj zna - naime da je to zemlja koja ima znatan broj autora koji su nezaobilazni u povijesti europske kinematografije i koja se povremeno nalazila u vrhu manjih svjetskih kinematografija ponajviše djelima koja s mnogo strasti pokazuju tragične sudbine pojedinaca u povjesno iznimno važnim razdobljima, ali koja se posljednjih godina ne nalazi tako često u prvom planu, iako će mnogi svrstati među najvrednije svjetske filmaše Bélu Tarra (Sotonski tango, Werckmeisterove harmonije), autora radikalno usmjerena prema art-filmu, kojeg se ponekad doživljava i kao alternativca. A u sličnim okvirima svjetski uspjeh postigao je i mladi György Pálfi (1974) sa Štucanjem (Hukkle, 2002).

OKRETANJE MLAĐOJ PUBLICI

Ima još filmova koji naginju artu i oni pri nagrađivanju na nacionalnom festivalu, a i u dodjeli državne potpore, uživaju možda i veću naklonost no što je u nekim slučajevima zaslužuju. To ipak ne vrijedi za veći dio produkcije, koja sa svojim godišnjim prosjekom od tridesetak igranih filmova barem četverostruko nadmašuje istovrsnu hrvatsku proizvodnju, iako je riječ o zemlji sličnoga gospodarskog potencijala i načina financiranja filmova sa jedva dva i pol puta više stanovnika. Iako i mađarski filmaši poput hrvatskih, ali i mnogih drugih, imaju niz zamjerki na državnu brigu o vlastitoj kinematografiji, velik broj snimljenih naslova (od kojih doduše ne stignu svi u kina) ukazuje na nastojanja da se i u ne baš idealnim uvjetima realiziraju projekti. Dio producenata i autora pritom sve više počinje uzimati u obzir činjenicu da su golema većina posjetitelja kina mladi ljudi te posljednjih nekoliko godina raste broj filmova koji se obraćaju ponajprije toj publici s junacima najčešće tih godina te temama koje su im bliske - u rasponu od nepretencioznih tinejdžerskih komedija preko eskapističkih priča do ambicioznih ostvarenja slojevitih značenja.

POMAKNUTOST SITUACIJE

Tematski se Brat uklapa u takva kretanja, a po tome što njegovi protagonisti (gotovo nevjerojatno) nemaju ozbiljnih egzistencijalnih problema reklo bi se na prvi pogled da Dyga i nije imao velikih pretenzija, ali spomenuta diploma na splitskom festivalu, a i nagrada koju je s Balázsom Lovasom dobio za najbolji scenarij mladih autora na nacionalnom festivalu, pokazuju da je riječ o neuobičajenom tretiranju likova mladih ljudi i života u njihovu predgrađu velikih i važnih betonskih građevina. Glavni je junak dvadesetšestogodišnji nezaposleni mladić bez životnih problema, još mentalno u tinejdžerskom razdoblju, opsjednut rock’n’ rollom. Živi u velikom stanu s dvije godine starijim bratom koji povremeno piše erotske tekstove za žuti tisak, ali mu je glavna preokupacija da svake noći spava s drugom djevojkom. Sukobi ta dva potpuno različita karaktera temeljni su pokretač radnje, a intenziviraju se nakon što njihova dobrodržeća pedesetogodišnja majka odlazi u mirovinu, napušta svoj stan i s više od dvadeset godina mlađim ljubavnikom seli u vikendicu da bi uživala u prirodi i ljubavi. Ni jedan od braće ne želi u manji od dva susjedna stana, što izaziva niz okršaja koji otkrivaju da unatoč sukobima ni jedan od njih zapravo ne želi živjeti sam.


slika

Stvari se dodatno kompliciraju kada se mlađi brat, koji je glavni junak (i povremeno se ispovijeda kameri), zaljubljuje u djevojku koja nakon provedene noći sa starijim bratom razbija njegov auto. Tako se stvara neobičan trokut, a pomaknutost cijele situacije potenciraju i epizodni likovi, također marginalci iz istog naselja. Iz te pomaknute perspektive, oslanjajući se više na postupke češke komedije, koje razbija neočekivanim, ponekad i nasilnim ili provokativnim scenama, Dyga uspijeva sugestivno dočarati život u novom predgrađu i mentalitet mlade generacije, jer zanemarivanje egzistencijalnih problema iskorištava za stavljanje u krupni plan emocionalnog sazrijevanja i načina korištenja slobodnim vremenom, a time i mentaliteta mlade generacije.

HRVATSKO MAĐARSKE USPOREDBE

Uz dobre ocjene kritike Brat je zauzeo i respektabilno sedmo mjesto po gledanosti između dvadeset i jedne domaće premijere prikazane u mađarskim kinima prošle godine. Iako broj od 20 660 prodanih ulaznica i ne djeluje tako impresivno, ipak pokazuje kako usmjerenje na mlađu publiku može donijeti pozitivne rezultate i ne samo u povećanju zanimanja za domaći film. U našoj su pak kinematografiji takvi filmovi iznimno rijetki, možda i stoga što su naši debitanti u prosjeku znatno stariji od onih u Mađarskoj, gdje godišnja produkcija od tridesetak igranih filmova omogućuje da projekte realiziraju autori svih generacija od zaslužnih veterana do najmlađih, pa je i znatan broj redatelja koji su prvence napravili u dvadesetim godinama (kada su i neposrednim iskustvom bliski mladoj generaciji).

Upravo usporedbe s manjim europskim kinematografijama, a ne s holivudskom produkcijom, mogu pomoći u sagledavanju dometa hrvatskog filma u širem i objektivnijem kontekstu, što će u posljednjih godinu dana po važnim međunarodnim priznanjima neizbježno ići u prilog našem filmu, ali i ukazati (kao u ovom slučaju) na neke mogućnosti koje bi se mogle i u nas uspješno iskoristiti. Treba ipak naglasiti da sustavnije prikazivanje manjih kinematografija našim ljubiteljima filma (barem na velikom ekranu) nije bilo dostupno do posljednjih godina, kada to omogućava svojim filmskim programima Hrvatski filmski savez, sada u kinu Tuškanac, u kojem se njegov sustanar Zagreb-film još nije ukazao na filmskom platnu.

Vijenac 279

279 - 11. studenoga 2004. | Arhiva

Klikni za povratak