Meštar od nota

Meštar od nota

Zdenko Runjić (1942-2004)

Ako je pjesma najviši stupanj govora ljudske duše, onda je Dalmacija izgubila velika govornika. Dotaknuti ljudsku dušu pjesmom i, pri tom, reći joj nešto što ne zna, ali prepoznaje, povlastica je tek nekolicine. Što to znači u kontekstu domaće zabavne glazbe i dalmatinskoga podneblja, znaju oni koji život omeđuju nekim pjesmama splitskih festivala. I dok će njihovo djetinjstvo tako biti obilježeno jednostavnom melodijom pamtljiva refrena ili kakvom glazbenom doskočicom, zrelije će godine znati odrediti prema nekoj od pjesama što su nepogrešivo pogodile u srž onoga što čini naše živote. Upravo takve kamene međaše, mediteranska će duša, ali i svaka ona bliska tom jedinstvenom pogledu na svijet, vrlo lako pronaći u pjesmarici Zdenka Runjića.

Taj rođeni Slavonac s korijenima iz Labina Dalmatinskoga od svoje prve pojave na splitskoj lakoglazbenoj priredbi 1962. puna je tri desetljeća suvereno vladao melodijama Jadrana, stalno prodirući sve dublje u pore lokalnoga mentaliteta, dalmatinskoga mirisa, poezije i ljepote. Smjenjujući u skladbama neodoljive melodije praćene životima podneblja - onim običnih ljudi, zanesenjaka i oriđinala, Runjić je uvijek i u svemu tražio ljepotu.

Što danas znači tih trideset godina, 81 pjesma i 41 nagrada. Samo brojke u ukupnom zbroju od šesto skladbi i 42 godine stvaranja. Mnogo više govore vječne pjesme kojima se Runjić upisao u trajne antologije domaće popularne glazbe i bez kojih ne bi bilo čitavih fenomena naše strade. Njegovih je četrdesetak skladbi za Terezu Kesoviju od pjevačice stvorilo Tere nacionale, a gotovo dvije stotine, točno skrojenih, od Olivera Dragojevića majstora interpretacije s finim osjećajem za dalmatinski ugođaj. Taj opus ujedno je i vrhunac Runjićeva stvaralaštva - od njegova zaštitnog znaka, Galeb i ja, vječne meditacije o slobodi duše, pa do dobitnoga niza - Skalinada, Romanca, Oprosti mi, pape, Ključ života, Molitva za Magdalenu, Vjeruj u ljubav...

A gdje su još Vice Vukov, Lado Leskovar, Meri Cetinić, Arsen Dedić, Josipa Lisac, Goran Karan i brojni drugi. Gdje su Kaštelanske balature, Miris mora, Pismo ćali, Dani ča i nima, Kapetane moj, Sunčane fontane, Nježne strune mandoline, Četiri stađuna, U prolazu, A vitar puše, Prozor kraj đardina... Gdje je još opus magnum - mjuzikl Grgur, čije uprizorenje autor, nažalost, nije dočekao.

Iako je Runjić, za mnoge svoje skladbe, sam napisao tekstove, nikako mu nije odmogla suradnja s nekima od najsjajnijih imena domaćega glazbenog stiha - Zuppom, Fiamengom, Britvićem i Jurasom, čime je svoj mediteranski glazbeni izraz stopio s ljepotom dalmatinske riči. Tako stvoren svijet bio je dosljednim nasljednikom Tijardovićeva raspjevana Splita, mirisan buket geste i osjećaja, umotan u fini poetski stil zanosnih melodija, pun topline dalmatinskog sunca i onoga što nazivamo dušom. A Runjić je kao skladatelj posvećen bezvremenskom i, prije svega, ljepoti, dotaknuo nebrojeno duša. Na kraju krajeva, nije tek tako, još davno, netko filozofski zaključio da je jadan svijet bez pjesme i ljepote.

Velimir Cindrić