Maturanti

Vratiti se »Vijencu«, i to najprije Pobircima, ne ide bez podsjećanja čitaocu da iskustvo nikad nije bilo stup ove kolumne, već da je to prije bila zatečenost svim onim što je presretalo svakodnevicu, ostavljalo je bez priprave i bez daha, dotle da bi sjećanje bilo ravno jarku za posrtanje. Uostalom, sjećanje je više kritičarev nego piščev svijet, dok je osjećanje trenutka podloga ovim ushodanim noveletama.

Također sam se i u životu našao bez nekog osobito živahnog sjećanja na prošlost, i uvijek sam se pomalo klonio ljudi s brozovskom memorijom, koja se na datumski način znala baviti svakim davno proteklim danom. Draže mi je prisjećanje dojmom; to je kao da pamtite stil, a ne sadržaj teksta. Ono su ionako bili nestašluci ispod razine kakva događaja, pa me znalo smućivati prilikom svakog slučajnog i izvanjubilarnog susreta s kojim od tih vršnjaka, kad bi se oni sjećali mojih, a ja njihovih nepodopština nikako. Pa nisam valjda samo ja nešto izvodio... Nemam dakle - na ustuk filozofima - ništa protiv toga da ostane samo zornost dojma, pa ostala ona i bez pojma, pa bila i slijepa, ondje gdje se ionako ne može ništa vidjeti, već samo nazirati. I u životu se rado odričem isksutva, jer da ono općenito što vrijedi, i mladi bi ga preuzimali. S dojmom, bolje reći predrasudom, kako su moji gimnazijski školarci bili slučajni suputnici u vlaku koji odavno ne vozi, otputio sam se prema Gimnaziji Vladimira Nazora o visokoj obljetnici mature. Otpasujem nevidljivi remen, kojim kao da sam desetljećima bio vezan za autobusno sjedalo na pruzi između južnijeg domicila i puno sjevernijeg mjesta boravka. Tako Spljet s ljubičastih fotografija moje majke prestaje biti usputna postaja, postaje ostaja kroz četiri godine, postojan i pravi antički prostor ostanka, s brzom i velikom povijesnom jekom vremena, čak hukom. Trbuhozborno mjesto od tolikoga gutanja vremena.

A meni je samo devetnaest, pa još ne znam da je Split poput one vrste romana, gdje vrijeme kruži oko prostora i spiralno uvire u nj. Ali danas, četrdesetak godina kasnije, ni ljudski lik nije više najbolje veziva građa za roman, pa ni za život. A život ne piše romane, niti moji drugovi govore tako, zahvaljujući među ostalima Bačiću i Jelaski. Išli smo u predobru školu, imunu na banalnosti. Ali su stvarnost i istina pali kao referentni obzori života, a vjerojatnost ili mogućnost nisu u 21. stoljeću više nosivi ni u kojem pogledu.

Ali zato se u Splitu onih godina živjelo na nevjerojatan i potpuno nemogućnačin: od kredita na prošlost i avansa na budućnost. Kao i svaka generacija htjeli smo rušiti, a kao ni jedna dotad nismo znali graditi. Sve se u društvu odvijalo izvan nas, uime nas. U svoje ime neki su se u razredu stigli zaljubiti. Dalje na Istoku i samo je pripadništvo školi bilo u državnoj režiji. Dotle smo mi listom bili zaljubljeni u Zapad, a neki su se i za život zapisali za nj.

Meni je i Split bio prevelik poklon. Kod onog proširenja za Haile Selasiju prelaziti Rivu, od magnetskog se Marulića odijeliti te se iza Slavije nadesno načas izgubiti sred nestilske popune Dioklecijanove raskoši, nikad otprve pronaći kuću Juras i stan na petom katu s isto toliko stanarskih starih gospođica. Nostalgični infinitiv ne sprezati ni pri spomenu površnog učenja s vidikom koji napinje prsa: od ’biskupije’ do ’banovine’, pa preko, čak i iza otoka, a u nosnicama, zavisno o vjetru, imati jedan od splitskih mirisa - sumporni s Matejuške ili gradskog plina iz kuhinje. Zatim, kao danas, u sva godišnja doba prelaziti preko Peristila, najljepšeg trga na svijetu, poći put škole a pored rodne kuće od mramornog kamena na najvišem broju Hrvojeve, tugovati za vrhunskim celebritetom kuma Piera Rismonda i njegovih... Što mi je trebalo odavde odlaziti, mislim kao što je larmoajantni Drago Ivanišević znao govoriti i pjevati, opsjedati grad od cigala, htjeti voljeti jedno, bivajući zaljubljen u drugo, iznevjeriti odmah na početku Split, obećavši se na kraju Zagrebu?

Na jedinom dvorišnom zidu iz onog vremena traje humorno prepoznavanje tolike starije gospode u neobično doba dana, prava predstava, kad glumci ne bi bili i gledaoci. I opet je moj dojam načas bio kriv, zornost slijepa. Priredba je to za svakog novopridošlog, a sad se meni raduju, tF oni se sreću manje-više svakodnevno, dok slučajno jedini ja dolazim iz Zagreba. Pa čak i oni koji su poput ošinute vode zapljusnuli svjetske obale od američke do australske, čak se i oni sreću svakih nekoliko godina sa Splićanima; jedino ranije neprisutni ja u ovom trenutku u sebi »ponavljam razred«. Kakvo smo mi vino bili i ostali, kakva kapljica bez razvodnjavanja, nas se nije moglo kvariti nadolijevanjem kao Split! Kojiput se lecnem nad pojedinom sudbinom, razgalim se pojedinačnim izgledom, ali je odjednom moje znanje od pojma, ne od dojma: njih mi nisu ponizili okretni kumiri »prihvatizacije«. Ostali su zgusnuti poput živinih kapi na dlanu, slitih u sve veći grumen, što je pokusno valjanje teže.

Ne, nisu mi bili slučajni suputnici, i sve su mi ovo vrijeme, čak i svojom neprisutnošću značili više od ljudi, s kojima sam gore živio i radio. Potpuno sam siguran u to, s dragošću im sklonost sebi slutim.

- Održat ćeš nam govor - prilazi mi jedan ozbiljno, a drugi se šali: - Ima bar dva demokratska razloga da ga ne slušamo! - Znam, i znam koji su - odgovaram te izvlačim jaču kartu: - Koji je to izgubljeni sin držao govore u povratku? - Držao sam, a onda je jedna od cura zaključila: - On će nas i opjevati.

Ovo je ostalo izvan govora: fuzija školskih glava kao atomskih jezgara znala se tu i tamo dogoditi i čuda stvoriti. Neki iz splitskih škola još i danas oslobađaju veliku energiju po Zagrebu, kamo su krenuli i ostali zajedno.

Naš je razred zajedno na slikama. Jeste li osjetili da ste najnesabraniji dok vas namještaju za skupnu snimku? Kao da se fotografiranjem morate odlučiti za stav iz kojeg se nikad neće razviti pokret. Zato se na snimkama rijetko vidi kretnja u zametku, ili sve izgleda kao hinjen nijemi film. Prije će biti da se bira poza sabranosti kao potvrda o prisutnosti, koju će snimka potvrditi. No moja je odsutnost u trenutku otišla dotle, da mi je uspjelo da me uopće ne bude na slici. Valjda sam bio izašao iz kadra kao toliko puta u životu. Spremno su našli da je poruka u nečem paraboličnom, kao da je trebalo ostaviti znak o tome, kako nisam bio dugo na raspolaganju. Ali da je sada s time gotovo, jer da hoće računati sa mnom. Zato su snimku odmah ponovili i time formalizirali moj novi stari stav.

Ja držim natpis VIII b.