Karmičke igre

Karmičke igre

Kahn se pokazuje majstorom suspensea, izvlačeći ga iz najneočekivanijih mjesta i naizgled monotonih situacija. No čini to bez bombastičnosti i pompe, film zadržavajući ujednačenim u tonu i jednostavnim u prikazu

Termin crveno svjetlo u sebi nosi kako dualnom simbolikom bremenitu boju - boju života, strasti, prosperiteta odnosno upozorenja, nasilja i smrti; tako i simboliku ceste i prometnoga znaka - oznake, opreza, zastajanja, promišljanja - u ovom slučaju nad vlastitim životom, junaka koji tom cestom putuju, usput na nju preslikavajući vlastitu egzistenciju. Jer i ovdje, baš kao i u svim filmovima ceste, uz izvanjsko, zemljopisno putovanje konstantno opstoji i simultani interni put do samootkrića i samospoznaje. Ipak, Crveno svjetlo je ujedno i triler i psihološka drama (o odnosu supružnika, ali i jedne progresivne osobnosti); pri čemu su životna pravila u koliziji s pravilima ceste stvorila rijetko sofisticiran film na najboljem tragu tradicionalnoga francuskog noira, time obrćući aktualan trend amerikaniziranja žanra (vidljiv primjerice u Kassovitzevim Grimiznim rijekama).

KONTRASNA SAMSARA

Umješno kombinirajući žanrovske elemente, redatelj C#dric Khan po romanu tvorca inspektora Maigreta - Georgesa Simenona, kreira uglađen i vrlo solidan film koji u sebi krije i vrlo zanimljiv kontrast: naime, čak i naizgled najstatičnije scene (junakovo petnaestominutno telefoniranje u potrazi za nestalom suprugom, primjerice) u sebi kriju snažnu tenzičnost i osjećaj nepredvidivosti, iščekivanja. Kahn se time pokazuje majstorom suspensea, izvlačeći ga iz najneočekivanijih mjesta i naizgled monotonih situacija. No čini to bez bombastičnosti i pompe, film zadržavajući ujednačenim u tonu i jednostavnim u prikazu. Potencijalnu nelagodu kod publike radije manipulira potencirajući junakovo sve dublje pijanstvo; nakon čega sve ostaje na plećima glavnoga glumca - Jean-Pierre Darroussina.

Pritom njegov izrazito prosječan izgled može biti smetnjom pri otkrivanju natprosječnog talenta istog, no u Crvenom svjetlu ga se naprosto ne može previdjeti. Svojim sve bljeđim licem (na kojem se reflektiraju neonska svjetla autoceste), sve usporenijim govorom, iščašenim tjelesnim stavom i sveopćim dojmom uvjerljive izgužvanosti kukavnog svadljivca, Darroussin nosi film. Reminiscencija na Sluizerovo Nestajanje i Hanekeove Šaljive igre pritom ostaju na razini sporadične asocijacije; jer Crveno svjetlo samosvojan je film koji se kreće u samozadanome smjeru i razvija vlastite preokupacije. U njegovu svjetonazoru tragedija je potrebna kao katalizator koji će likove dovesti do introspekcije; time čitavome djelu pridajući predznak fatalističkog, karmičkog ubiranja posljedica vlastitih djela, ali i neminovnosti zbivanja u otvaranju nekih novih davno zatomljenih percepcija. No sudbinska zaokruženost priče gledateljstvu postaje jasna tek kada samsara ispuni svoj ciklusni krug, i nikad nije sama sebi svrhom; dopuštajući filmu da se odmotava i publici da se usredotoči na samo stizanje do finalne točke - vozeći se zajedno s njegovim junacima autocestom, smireno, bezbolno i bez žurbe.

Katarina Marić