IZMEĐU DVIJE ANTIGONE

IZMEĐU DVIJE ANTIGONE

Jedan od vrhunaca drugoga Gavranfesta donio je Teatr Ludovy iz Krakowa s komedijom Muž moje žene u režiji Tomasza Obare s dvojicom blistavih glumaca, koji su u malom gledalištu, postavljenu za tu prigodu na proscenij, izazvali pravi urnebes smijeha. Andrzej Franczyk i Jacek Strama u neprestanu porastu napetosti i intenziteta komike ostvarili su nezaboravne trenutke kazališnog užitka, potvrđujući velik poticaj Gavranova škrta i zgusnuta dramskoga pisma rasplamsavanju glumačke kreativnosti

Kada je na Gavellinim večerima 1983. žiri riješio sva glavna pitanja, ona o najboljoj predstavi, režiji, muškim i ženskim ulogama, preostala je još samo nagrada za umjetnika mlađeg od dvadeset i pet godina, za ostvarenje bilo koje kategorije, koja se zvala Novo ime. Poslije gledanja Kreontove Antigone s posve mladom, nevinom, djetinjem izrazu bliskom Anjom Šovagović u naslovnoj ulozi i razorno lucidnim, strastvenim i neumoljivim Dragom Meštrovićem kao Kreontom u režiji mladog Damira Mađarića, predložila sam za tu nagradu autora drame, Miru Gavrana. Možda je netko rekao da se od nas ne očekuje nagrađivanje dramskih tekstova, da to nije dotada bilo uobičajeno, ali to je bio prvenac, autoru su bile tek dvadeset i dvije godine; ako se pokaže da drama nije toliko vrijedna koliko mislim da jest, rekoh, ništa ne riskiramo, i Miro Gavran dobio je jednoglasno svoju možda prvu kazališnu nagradu.

SEDAM DJELA U ŠEST IZVEDBI

Protekla su od tada dva desetljeća. Miro Gavran danas je jedan od najplodnijih suvremenih hrvatskih pisaca, za njim je trideset i pet drama, šest romana, mnogo nagrada, djela su mu prevedena na mnoge jezike, izvođena na stranim pozornicama, a od prošle godine Gavran je možda jedini živući dramski autor koji ima svoj festival. Na pozornici Kazališta Jana Palarika u Trnavi na višednevnoj smotri ogledale su se prošle godine predstave slovačkih kazališta ostvarene s djelima hrvatskoga autora, a ove godine Gavranfest (20-22. listopada) postaje međunarodni te osim Slovaka sudjeluju Francuzi, Poljaci, Slovenci i Hrvati. Okupilo se sedam Gavranovih drama i komedija u šest izvedbi, jedino je Kreontova Antigona trebala imati dvije različite izvedbe, ali je pariška trupa, koja je s tom dramom trebala otvoriti festival, na skupnoj kazališnoj cedulji najavljena kao Teatroom Noctuabundi u posljednji tren izostala, pa je otvaranje pripalo kazalištu domaćinu i predstavi drame Sve o ženama, koju autor naziva kvintologijom.

MALI RIM

O Trnavi, koja se nalazi sto dvadeset kilometara od Beča i pedeset od Bratislave, valja ukratko reći da je Zlatnom bulom Bele IV. postala 1238. prvi slobodni kraljevski grad na području Slovačke, da je sveučilišno središte od 1635, da ima bogate povijesne veze s Hrvatskom (u spomen Hrvatskom krilu, kako je po velikom udjelu profesora i studenata iz Hrvatske nazivano trnavsko sveučilište, postavilo je Sveučilište iz Zagreba svoju spomen-ploču; Hrvatsko društvo sv. Jeronima postavilo je spomen-ploču na kući u kojoj se 1788. rodio hrvatski nadbiskup, kardinal Juraj Haulik, a ove godine bit će obilježena petstota obljetnica rođenja hrvatskoga latinista, u Šibeniku rođena, u Trnavi pokopana diplomata, pjesnika i znanstvenika Antuna Vrančića). Slično Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu građani Trnave osobnim su novčanim prilozima podigli kazališnu zgradu i otvorili kazalište na Božić 1831. U njegovoj lijepoj baroknoj dvorani manjih, za dramu idealnih dimenzija prikazan je ovih dana svojevrstan pregled Gavranova dramskog opusa. Trnava broji sedamdesetak tisuća stanovnika, a naziva se malim Rimom zbog svojih (kažu) trideset crkava. Nije bilo vremena prebrojiti ih, no kako kažu tiskani vodiči, već u srednjem vijeku tu je bilo pet, danas nabrajaju jedanaest znamenitih crkava, među kojima je jedna evangelička. Izvan kulta su dvije sinagoge, jedna je postala spomenikom i umjetničkom galerijom. Pravi vrt od zvonika gusto poredanih unutar srednjovjekovnih gradskih zidina stalni je motiv starih veduta Trnave, koja i danas čuva obrise srednjovjekovnog grada.

GLUMAČKO KAZALIŠTE

U nas igrana više kao kabaret, kvintologija Sve o ženama u režiji Michala Babiaka postala je u izvedbi Divadla Jana Palarika u Trnavi slatkogorkom melodramom dinamično isprepletenih ženskih sudbina naših dana od dječjih vrtića do staračkoga doma, u kojoj samo tri glumice na čelu s temperamentnom Tatianom Kuliškovom u petnaest različitih uloga precizno oblikovanim i dramaturški vješto raspoređenim isječcima svakodnevice neodoljivo izazivaju koliko smijeha, toliko sjete u gledalištu, koje u predstavi prepoznaje crte našega doba i tragikomiku položaja tzv. ljepšega spola.

Slovačko komorno kazalište iz Martina predstavila su na velikoj pozotnici dvojica izvanrednih glumaca, njegov prvak Martin Harbak u ulozi proslavljenoga glumca i glumačkog pedagoga Martina, i mladi, upravo na temelju ove uloge u tom kazalištu odnedavno angažirani glumac Marek Geišberg u ulozi njegova učenika Mareka u predstavi komedije Zaboravi Hollywood, koju je radatelj Michal Nahlik sa scenografkinjom Sonjom Mrazovom smjestio u prostor gombaonice s dvokolicom i napravama za tjelovježbu, a glumci razvili odnose prepune humora na račun vlastite profesije, nudeći duhovitu i dinamičnu sliku prepoznatljiva mentaliteta, koju su dodatno začinili naznakama latentne homoseksualnosti, davši tako i efektan obol trenutnoj (ne samo scenskoj) modi.

HRVATSKE DRAME U SLOVAČKOJ

Obje drame na slovački je preveo Jan Jankovič, koji na martinskoj kazališnoj cedulji obavještava gledatelje kako je u drugoj polovici dvadesetog stoljeća najviše igrani hrtvatski pisac na slovačkim pozornicama bio Milan Grgić, kojemu je u tom pogledu Miro Gavran ne samo dostojan konkurent, nego je pisac koji će dugo ostati najuspješniji hrvatski dramski autor u Slovačkoj. Od Dimitrija Demetra, Petra Petrovića Pecije, Milana Begovića, Kalmana Mesarića, Marina Držića, Miroslava Krleže do Marijana Matkovića, Ranka Marinkovića i Ive Brešana, koji su izvođeni na slovačkim pozornicama, jedino su od Mira Gavrana tiskom objavljene dvije zbirke drama. Nakon Krleže i Begovića Gavran je u Slovačkoj predstavljen i prijevodima svojih romana.

Više dobre volje za sudjelovanje nego profesionalnoga dosega pokazao je simpatičan nastup mladoga kazališta Chemins paralleles (Ecole Flaurent) iz Pariza s našom zemljakinjom Andreom Pičnik u ulozi Sofije Tolstojeve u drami Čehov je Tolstoju rekao zbogom, kojom je četvero mladih glumaca pokušalo iskazati kako na temelju Gavranove drame zamišljaju sukobe spolova i taština - na stereotipom obilježen slavenski način.

VELIKI POLJSKI KOMIČARI

Jedan od vrhunaca drugoga Gavranfesta donio je Teatr Ludovy iz Krakowa s komedijom Muž moje žene u režiji Tomasza Obare s dvojicom blistavih glumaca, koji su u malom gledalištu, postavljenu za tu prigodu na proscenij, izazvali pravi urnebes smijeha. Andrzej Franczyk i Jacek Strama u ulogama prevarenih muškaraca koji se bore za svoju Helenku i utapajući tugu u alkoholu iskazuju kako je veliko uzajamno razumijevanje dvojice opijenih, u neprestanu porastu napetosti i intenziteta komike ostvarili su nezaboravne trenutke kazališnog užitka, potvrđujući velik poticaj Gavranova škrta i zgusnuta dramskoga pisma rasplamsavanju glumačke kreativnosti.

Na maloj podrumskoj pozornici Studio, koja je nedavno uređena i otvorena premijerom Gavranove drame Noć bogova, nastupilo je Slovensko ljudsko gledališče iz Celja s dvije drame, Kreontovom Antigonom i Ljubavima Georgea Washingtona u režiji Marjana Bevka. Uz Marija Šeliha kao te večeri ponešto prenapregnuta Kreonta, to su kazalište predstavile tri njegove izvrsne glumice, Barbara Vidovič u ulozi jednostavne, djevičanski svježe i na svoj način dostojanstvene Antigone te Jagoda i Manca Ogorevc u ulogama dviju suparnica u ljubavnoj igri, u kojoj se intimna drama stopila s tragedijom društvene manipulacije ljudskim životima. Celjani su jamačno prvi koji te dvije jednočinke izvode u obliku dvodijelne cjelovečernje predstave, što se na Gavranfestu pred vrlo zahvalnom publikom pokazalo opravdanim.

O NEMOGUĆNOSTI POBUNE

Iako nisu dokraja iskoristili šansu koja im je ponuđena završnim nastupom na velikoj pozornici, glumci Teatra ITD iz Zagreba Marko Torjanac, Luka Dragić, Mladena Gavran i Natalija Đorđević zaokružili su trnavsku smotru jednom od najnovijih Gavranovih drama Kako ubiti predsjednika. Poslije Antigone, za koju je autor zahvaljivao na suradnji Sofoklu i Smoleu, ova nova drama, uz koju pisac u sličnu smislu spominje politologe i sociologe, vraća se na izravnijoj i nižoj razini piščevoj polaznoj temi o sveopćoj manipulaciji ljudima i tragičnoj nemogućnosti pobune u suvremenom, politiziranom svijetu, koji pojedinca čini bespomoćnim. U ulozi na sve spremnog pobunjenog mladića Igora Luka Dragić opet je predstavi dao njezine vrhunske trenutke. Koliko se je Gavranova Antigona oslanjala na antičku, Smoleovu i Anouilhovu junakinju, toliko mladi Igor sa svojom ideologijom terora priziva sjene Pavela Vlasova od Gorkoga i drugih socrealističkih junaka, koje pak snagom glumačke ekspresije spašava od prijeteće deklarativnosti.

Zašto je u hrvatskom kazalištu Miro Gavran na stanovit način još rubni autor? Zbog čvrste konstrukcije i komornoga karaktera svojih drama, zbog sveopće repertoarne inercije kazališta ili možda jednostavno zato što nije moguće biti prorok u domovini? Kreontova Antigona, koja se u Trnavi potvrdila kao i dalje jedno od najizazovnijih Gavranovih dramskih djela, nakon zagrebačke praizvedbe od prije dva desetljeća imala je u Hrvatskoj samo još dvije izvedbe, u Osijeku i Puli. Njezin prvi redatelj, danas ravnatelj Teatra ITD sprema se uskoro režirati je - u Beču.

Ostaje još pitanje kako to da poslije tako velikoga zanimanja slovačkoga kazališta za hrvatsku dramu slovačka drama i kazalište za nas ostaje nepoznanica. Ako nitko drugi, možda će agilni Teatar Gavran oživiti razmjenu.

Nije li, uostalom, razvijanje suradnje u bližem, srednjoeuropskom krugu jedan od putova obrane od kokakolonijalizacije?

Marija Grgičević