Ispali sa Chagallovih platna

Ispali sa Chagallovih platna

Gajto Gazdanov, Večer kod Claire, prev. Irena Lukšić, Disput, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 2004.

Iako je biografija nekoga pisca često irelevantna za čitanje njegovih djela, u slučaju Gajte Gazdanova, jednog od najvažnijih ruskih emigrantskih pisaca s početka 20. stoljeća, sprega života i njegova prvog romana pokazuje se važnom, pa i izazovnom proučavateljima njegova djela. Roman Večer kod Claire kratko je nakon objavljivanja 1930. proslavio pisca, koji je život odlučio provesti daleko od pozornosti medija radeći kao noćni taksist, a autobiografski karakter romana postao je poticaj traženju odgovora na pitanja o Gazdanovljevu životu, među kojima se najviše ističe ono o identitetu nepoznate Claire iz naslova.

MODERNI ROMAN

U središtu će se toga kratkog romana nalaziti tema ljubavi između zrele žene i mladića, Claire i Kolje Sosedova, koji se nakon mnogo godina ponovno susreću u Parizu. No njihov delikatan i pomalo tajanstven odnos bit će tek poticaj jednoj slojevitijoj pripovijesti - pariška večer kod Claire postaje okvir za prikaz Rusije nakon revolucije, ispričan kroz prizmu osobnih sjećanja i pojedinačnu sudbinu glavnoga lika, osuđena na život u tuđini. Reminiscencije na život prije emigracije - djetinjstvo, školovanje i pristupanje bijelima u ratu protiv boljševika postaju okosnica priče koja, iako slijedi određen kronološki tijek, biva ispričana kroz razlomljenu vizuru modernoga pojedinca, što je čini osobito zanimljivom.

Gazdanovljevo je djelo, izraslo na korijenima avangarde, tipičan moderni roman u čijem će se središtu naći subjekt sa snažnim osjećajem podvojenosti vlastita bića, u rascjepu između vanjskih događanja kojima pripada bez vlastite volje i bogata unutarnjeg svijeta unutar kojega pak ne nalazi čvrsti smisao. Sva događanja o kojima pripovijeda Kolja Sosedov odvijaju se na podlozi njegova temeljnog osjećaja prolaznosti svega u životu, neprestana tijeka koji donosi i odnosi događaje, ljude, ideje, i koji ne dopušta uspostavljanje trajnih uporišta ni ikakva smisla. Taj će osjećaj biti dodatno podcrtan emigrantskim položajem glavnoga lika, čije je nenalaženje vlastitog mjesta u svijetu potaknuto i vanjskim razlozima. Izmještenost iz tijeka ljudske povijesti pod čijim »zaokretom kotača ljudima ostaje samo da putuju i putuju« briše svaki osjećaj pripadanja i vjeru u mogućnost pojedinačne uloge u svjetskim događanjima. Time se u romanu otvara mjesto propitivanjima religije, istine i pravde, smisla života, koja svaki put završavaju zaključkom o odsutnosti općeg značenja i primjenjivosti tih pojmova te o prepuštenosti pojedinca životu bez jasnih orijentira. Kolja Sosedov u rat odlazi bez entuzijazma i ikakvih ideala, pristupajući gubitničkoj strani bez očekivanja pobjede, tek iz želje da doživi nešto novo i svijesti da je to samo jedna od promjena u njegovu životu.

ZRCALJENJE SLOJEVA DRUŠTVA

Deideologizacija, ali i tjeskobni osjećaj bezvrijednosti vlastita postojanja, vode okretanju unutrašnjosti u kojoj žudnja za Claire Kolji postaje jedina konstanta, jedina čvrsta točka vrijedna svakoga napora, vrijedna desetogodišnjega čekanja na ponovni susret i sredstvo kojim on u rascjepkanom životu neprestanog seljenja i brisanja tek uspostavljenih odnosa s ljudima uspijeva donekle zadržati svoj integritet. Maštanje o Claire i unutarnji svijet tako ovdje postaju izrazitiji i vredniji od vanjskih događanja, što će se očitovati i u samoj strukturi romana i stilu kojim piše Gazdanov. Umjesto čvrstih fabularnih poveznica bujno pripovjedno tkivo češće će se temeljiti na asocijativnim skokovima, ostvarujući tako narativnu fragmentarnost primjerenu osnovnom osjećaju glavnoga lika, a miješanje razina realnosti i fantastike donosi neke od najsnažnijih prizora romana, u kojima se doima da Gazdanov umjesto pera uzima slikarski kist i, mijenjajući riječi za slike, opisuje prizore koji kao da su ispali sa Chagallovih platna. Upravo će laki i gotovo neprimjetni, glatki prelazi iz realističnijih prikaza u nadrealne predjele mašte bez gubitka osnovne idejne niti i pripovjednog smjera biti najveća vrijednost Gazdanovljeva stila, koja osigurava užitak čitanja romana.

Želeći u pojedinačnoj Koljinoj sudbini približiti cijelo razdoblje ruske povijesti, Gazdanov će se u tu svrhu u drugom dijelu romana poslužiti jednim neizostavno ruskim, ali i avangardnim, motivom - motivom željeznice koji je ovdje iscrpljen u mnogim značenjima i varijantama: kao potvrda metafore života kao putovanja (ratni oklopni vlak koji gotovo besciljno - jer je ishod rata poznat - putuje sa sjevera na jug i natrag), kao nizanje simboličnih prizora vidljivih iz vlaka u čijim se brzim izmjenama sve izjednačuje u svojoj prolaznosti, te za opis složenoga mikrosvijeta unutar vagona kojim defiliraju najrazličitiji likovi, čije skice i portrete Gazdanov niže vješto i u kojima se zrcale razni slojevi ruskoga društva - panorama onodobne Rusije, što ujedno predstavlja najdojmljivije stranice ovoga romana.

Uz to što je ovim izdanjem našem čitateljstvu prvi put u cijelosti predstavljeno jedno djelo Gajte Gazdanova, hrvatski će prijevod biti zanimljiv po još jednoj svojoj posebnosti. On se, naime, od svih ostalih razlikuje po drukčijem završetku - Gazadanov je osobno kontaktirao Nikolu Nikolajevića, prevoditelja nesuđena prvog hrvatskog izdanja (koje je trebalo biti objavljeno u Zabavnoj biblioteci Nikole Andrića), upozorivši ga na tiskarske greške u posljednjim rečenicama ruskog izdanja, koje dovode do ponešto drukčijega kraja. Ovo izdanje usklađeno je, kako se navodi, s izvornim piščevim nakanama i donosi pravi kraj romana.

Ljubica Anđelković