Genij monstruma

Genij monstruma

Pascal Bruckner, Božansko dijete, prev. Ita Kovač, Ceres, Zagreb, 2004.

Zašto je danas rijetka tema umjetničkih djela ljubavna romanca koja patetičnim svršetkom, ganutljivom scenom, kristalizira ideju ljubavi i sreće? Zašto suvremene ljubavi nisu romantične, nego depresivne i dramatične, zašto se ljubav sve više iskazuje kao psihopatološka, zašto netko mora biti lud, da bi ljubavna priča bila uzbudljiva (sjetimo se filmova Paris, Texas ili Betty Blue).

NEDOSTATAK UMIJEĆA LJUBAVI

To pitanje, izazovno za umjetnost, kulturu, psihijatriju, nameće i knjiga Pascala Brucknera Ledeni mjesec, koja temom dekadentnih ljubavnih odnosa, ispunjenih nastranošću, prevarom, egoizmom, pokazuje nedostatak umijeća ljubavi, još jednu rupu u našoj civilizaciji koja je, uime javnih i intimnih sloboda, oslobodila egoizam i zatrla sposobnost sjedinjenja.

U svojim slavnim esejima, sabranim u knjigama Novi ljubavni nered (koju je napisao zajedno s Alainom Finkielkrautom), Neprestana ushićenost i drugima, Bruckner će kao jedan od uzroka carstva bezumnoga hedonizma vidjeti u šezdesetosmaškoj generaciji koja je, odbacivši sreću i konformizam pedesetih kao malograđansku glupost, afirmirala želju, hir, te je tako pretvorila pravo na sreću u sreću kao imperativ. Te sile slobode proizišle iz seksualne revolucije mogu biti opravdanjem i najprimitivnijega hedonizma, pa i nasilja. Praksa užitka ukinula je ideju ljubavi, što je jedan od povoda za širenje današnjega potrošačkog hedonizma, koji više ne proživljava ništa nego samo iživljava, koji može legitimirati svaki društveni i intimni radikalizam. Takav hedonizam dobit će i druge, još ekstremnije kritičare, na primjer, francusku književnicu Marie Darrieussecq, koja je u popularnom romanu Svinjska posla opisala pretvaranje žene u svinju, u biće zakržljala mozga i vulgarne njuške, pišući zapravo farsu o opscenosti i moralnoj izobličenosti našega doba.

Da bismo razumjeli Brucknerova prozna djela (Ledeni mjesec, Kradljivci ljepote i druga, koja je u nas izdao Ceres), moramo razumjeti i njegov filozofsko-esejistički svjetonazor, jer njegova je proza, uvijek puna globalnih tema, zapravo romansiranje filozofske kritike svijeta.

Bruckner današnju civilizaciju vidi kao izobličenje prosvjetiteljstva. Dok je u srednjem vijeku čovjek bio podređen Bogu, pasivno trpeći kušnju i iščekujući iskupljenje, prosvjetiteljstvo je razvilo utopiju napretka, spustilo raj na zemlju, dalo čovjeku ulogu gospodara, a ne Božjeg sluge. Vjerovanje da će znanje, znanost i trgovina poboljšati ovaj svijet te stvoriti zlatnu eru čovječanstva, s vremenom je preraslo u mahnito natjecateljstvo, u totalnu projekciju raja za zemlji, u potpunu afirmaciju svjetovnog i zatiranje metafizičkog. I evo rezultata projekta: znanost je izumila genetički inženjering, trgovina stvorila liberalno tržište na kojem opstaju moćni, a ne pametni, a prosvjetiteljsko pravo na užitak premetnulo se u bezumnu prisilu užitka.

Bruckner je u svojim raskošnim esejima prikriveni moralist koji priziva estetiku, etiku, metafiziku, kao kategorije koje čovjeka dovode u prirodnu vezu sa svijetom. Nakljukan umjetnim oblicima sreće, današnji čovjek i sam postaje proizvodom toga proizvedenoga svijeta. Tu misao najdrastičnije pokazuje roman Božansko dijete, u kojem je Bruckner napao još jedan porok suvremenog svijeta - znanost koja i ono fantastično, nezamislivo pretvara u stvarno, pokazujući posvemašnju posesivnost modernog Gospodara, koji ulogu Stvaraoca sebično preotima Bogu.

NE BITI! UMJESTO BITI!

Priča romana Božansko dijete zaista je stravična te se može reći da je Bruckner napisao jedan od najvećih horora u književnosti, obogaćujući time književni opus fantastike inače rijetkom temom pravoga horora. Roman magično zaokuplja svjetonazorom, koji ukida sve zakone i granice svijeta te je priča vrlo osnažena na ontološkoj razini. Priča je to o djetetu koje, na ideju umobolne majke i uz pomoć izopačenoga liječnika, ima zadaću još u maternici postati svjetski genij; izdresirano kemijskim i informatičkim putem, začeto biće postaje uskoro čista svijest koja se ne želi više roditi, suočiti svoju genijalnost s trivijalnim životom. Fetus afirmira geslo ne biti!, umjesto biti! Biće, opisano vrlo morbidno, kao znanstveni izum koji se osamostaljuje od sama tvorca, maternicu pretvara u radni kabinet, umrežuje se sa svijetom tisućama mikroekrana i mikročipova, kojima crpe sva elitna znanja svijeta, te postaje prvo biće koje se nikada neće roditi i koje nikada neće ni umrijeti.

Jeziva priča, ukrašena mnoštvom komičnih primjera (čudovište je prikazano i kao komedijaš, kako bi se ublažila strava, a izrazio piščev sarkazam) ima i metafizički, zavodljivi smisao. Bog koji je ljudima darovao život, a koji su ljudi obezvrijedili, razočaran se povlači iz svijeta; nerođeni Luis postaje nasljednikom Boga koji ljudima ne želi darivati, nego oduzimati život, kako bi ih konačno spasio od užasa, besmisla postojanja. Misija novog mesije izgleda ovako: prolaznost i površnost života valja ubiti čistom teorijom, samosvrhovitim znanjem, bazom vječnih podataka, kako bi neko sveumlje iskorijenilo bezumlje. Djetetovo se proročanstvo širi - iako je ono dezerter iz svijeta, postaje njegovim saveznikom, predvodnikom pokreta obnove opet jednoga svjetovnog trenda u koji, kao u transu, upadaju gomile. Sve opet postaje svjetskom lakrdijom - sljedbenici sisaju prste, osnivaju društva nerođene djece, akademije se pune te Bruckner opet udara na infantilnost masovne kulture koja trivijalizira podjednako i glupost i umnost, i obično i neobično, primajući ama baš svaki virus za novi klinički slučaj.

I dolazi dan Objave, a milijuni ljudi u ekstatičnom zanosu na ulicama velegrada iščekuju projekciju Proroka na platnu (i biblijski Spas prikazan je kao iščekivanje holivudske zvijezde). I događa se čudo - na platnu se pojavljuje starački, iznakaženi fetus s golemim sivim mozgom, koji prekida kratki spoj - čuje se hropac i slika nestaje s ekrana. No, u epilogu, majka djeteta, dugo nakon toga, ima u utrobi i neke informatičke ostatke - otvorena je mogućnost samoreprodukcije Zla.

FARSA O HEDONISTIČKOJ KULTURI

Bruckner i u ovom romanu piše farsu o hedonističkoj kulturi, ali je bijes ovaj put usmjeren na sveukupnost devijacija u našoj civilizaciji, na potpuni kaos ideja i pokreta, na potpunu dezorijentaciju ljudskog bića. Bruckner prikazuje poremećaj u evoluciji, koji su prikazala i mnoga filmska djela o postkataklizmičkom dobu, na primjer slavni Mad Max. Čovjek je izumio bombu i izazvao svoje istrebljenje - vraća se na početak, na fazu pustinjaka koji traži osnovne elemente za opstanak, recimo benzin. Tako i Božansko dijete prikazuje događanje evolucije u obrnutom smjeru - nakon što su ljudi izrodili i potrošili sve ideje te potpuno vulgarizirali sebe i svijet, poželjeli su se vratiti na početak - u maternicu, kao neiskvarene svijesti, kao mali geniji koji će neznanje opet zamijeniti znanjem. Svi su podjetinjili, a žele imati savršeno znanje, čime Bruckner pokazuje kako je ovaj svijet nezaustavljiv u proizvodnji kretenizma, kako je sve postalo ekspresionistički totalni teatar, u kojem u masovnoj ekstatičnoj sceni zajedno skaču i autistični znanstvenici i dvorske lude, u kojoj se miješaju sve ekstaze i rekviziti, u kojoj kvantitativno nadmašuje sve kvalitativno.

Iako je Brucknerov roman slojevit i zbunjujući, možemo ga interpretirati na razne načine, i trezvene i iracionalne. Najjednostavnije, Božansko dijete možemo razumjeti kao bespoštednu kritiku znanstvenoga fanatizma koji gubi bitku s Prirodom te se genij pretvara u monstruma, moć se otima kontroli moćnika, postaje nemoć. Možemo izvući poentu o degeneričnom svijetu u kojem je čovjek uzeo evoluciju u svoje ruke, umjesto da evolucija u ruke uzme njega. Trezvena je i kritika potrošačke kulture, koja će jednako izmanipulitati i projekt sapunice kao i projekt svršetka svijeta. Banalno i transcedentno pojednako se kuhaju u toj svjetskoj čorbi. Bezumna masa baš sve će pretvoriti u tržišni imperativ, pa i jedno genijalno nerođeno dijete postaje isplativim projektom za bojne terapeute, reklamere. Biznisu, toj najvećoj boljci suvremene civilizacije, ne možemo se oduprijeti - praksa je danas progutala svaku ideju. Filozofska dominacija ideje nad materijom danas je gotovo nemoguća, jer materijalizirani svijet, koji sve može učiniti dostupnim, opipljivim, svaki će zanos preokrenuti u signal, u origijanje. Umjesto metafizičkog užitka - predavanja ideji, ekstaza je postala samo bezumni hir, mješavina nekog dopinga, datoga izvana i duševne anestezije. Tako su opisane sve kolektivne scene u romanu - i kada se glazbom psihodelično doziva Bog koji odlazi, i kada se kliče novom proroku, sve se doima poput transa drogirane družine, koja sve utapa u nesvjesnom, stvarajući od svijeta primitivnu amebu što se rasplinjuje u nekim čudnim bojama, a zapravo je primitivni organizam koji ne umije kreirati na kraju ništa.

IZ ČUDNOG U ČUDESNO

A onda dolazimo do one iracionalne interpretacije, koja nas odvlači iz čudnog u čudesno. Roman, iako je otvoren svijetu, zatvoren je istodobno i u sebe, s nekom mističnom aurom koja nam ne dopušta izgovoriti posljednju riječ, koja prijeti nečim strašnim, koja kritiku civilizacije pretvara u mučnu viziju. Ponekad nam se čini da je to ono đavolje dijete Romana Polanskog, da je taj genetski projekt, iako opreacija nije uspjela, ipak izrodio nešto. I tu Bruckner ulazi u mistiku, u horor, koji nas ne treba samo izluditi, nego i otrijezniti pitanjem: jesmo li se već toliko izopačili, da smo ukinuli i mogućnost spasa? Jer, na onotološkoj razini, Božansko dijete govori nam o ateističkoj civilizaciji u kojoj morbidni znanstvenik želi zamijeniti Boga, o civilizaciji u kojoj je eksperiment potpuno degradirao kontemplaciju, kao primirje s postojećim svijetom. Jesmo li doista zapravo izmijenili već stari svijet i došli na prag novoga, u kojem su demoni zamijenili anđele?

Iako napisan kao znanstvena fantastika, Božansko je dijete i vrlo aktualan roman. Bruckner nije nimalo pomodan pisac koji je ispustio neki egotrip, ne bi li šokirao javnost - njegov snažni intelektualizam i literarna virtuoznost govore nam da roman nije promocija nego promišljanje Zla, obračun s njim. Fokusirajući fetus, autor osluškuje samo bmlo svijeta i tom umjetnom organizmu predviđa potpuni moralni infarkt. Romantičarska svjetska bol danas je prerasla u svjetski bijes, pa ni umjetnost ne može više biti izoliranom tješiteljicom, oazom čistoga duha, u koju su bježali romantičari (svijet je zao, no mašta je predivna! mislili su oni). Današnji intelektualni pisac misli da i umjetnost u zlom svijetu mora biti žestoka, temperamentna, jer, kako inače konkurirati svijetu akcije u idejnoj tišini?

Gledano književno, roman Božansko dijete više je romansirani filozofski ogled o raspadu svijeta nego roman. U njemu je situacija uvijek ista - dijete se obrazuje u maternici, a sve drugo kruži oko nje. Nema promjena, razvija se stalno ista situacija, pa se može reći da je roman prilično zgusnut i statičan. Ono što mu daje umjetničku snagu jesu ironije, sarkazmi, karikiranja, groteske, odnosno teatralne geste koje filozofiju čine živopisnom, a time i shvatljivijom, opasnijom. Bruckner s pomoću romana filozofsku misao pretvara u poruku. On je zapravo ipak moralist i najbolje je opscenost pojednostavniti na taj način. Jer, shvatimo li taj jezoviti roman preozbiljno (a klice toga zbilja su oko nas), i sami ćemo nasjesti na okrutnost bolesnih izumitelja. Najbolje je taj uragan ideja gledati kroz zrcalo - u odrazu tako vidimo gdje smo stigli. Prođemo li tu barijeru, možemo vrlo lako, zbog neizmjerne psihološke snage romana, biti usisani, začarani Zlom, jer ono je, unatoč moralnoj odvratnosti, ipak uzbudljiv, užasno uzbudljiv duševni fenomen.

Lada Žigo